Muslimanski narod Bosne i Hercegovine nije imao niti izbliza jasnu političku agendu, političke lidere koji bi znali usmjeriti ponašanje širih narodnih masa, pa niti akademski sloj koji bi mogao biti neka vrsta pokretačke snage, piše doc. dr. Dženan Dautović koji je angažiran u Zavičajnom muzeju Travnik.

Iako niti kod jednog drugog naroda nije bilo uniformnog odgovora na formiranje NDH i prihvaćanje fašističke ideologije kao zvanične politike od Ustaškog pokreta, kod Muslimana su se ta rascjepkanost, zbunjenost, pa rekli bismo i izgubljenost osjetile daleko najviše. Viđeni od nove vlasti kao ‘’cvijeće hrvatskog naroda’’ sretnom su okolnosti ipak bili u zaštićenijem položaju od Jevreja i Srba, pa se barem nikad represivnija oštrica nekog političkog sistema nije okrenula prema Muslimanima kao cjelini na prostoru Bosne i Hercegovine. Istovremeno, lideri Narodnooslobodilačkog pokreta (dalje: NOP), uglavnom okupljeni iz reda pristalica komunističke ideologije, također su uvidjeli da uspješna realizacija njihove ideje/revolucije u Bosni i Hercegovini ovisi o reakciji muslimanskih masa, za čije pridobijanje je ključno bilo da u svoje redove uključe muslimansku intelektualnu i političku elitu.

Nakon brzog i cjelovitog sloma Kraljevine Jugoslavije u tzv. aprilskom ratu protiv Hitlerove Njemačke, koji je trajao od 6. do 17. aprila 1941. godine, na samom terenu nekadašnje države otvorilo se pitanje ko će preuzeti vlast, budući da sami Nijemci za to nisu bili zainteresirani. Takvu situaciju, piše Dautović, iskoristila je naoružana grupa radikalnih nacionalista okupljena u organizaciju Ustaša – Hrvatski revolucionarni pokret, koja je ranije zbog svojih antidržavnih ideja i terorističkih postupaka bila protjerana iz Kraljevine Jugoslavije. U velikom broju su svoju nametnutu emigraciju provodili u Italiji, gdje su došli u blizak kontakt sa fašističkom ideologijom Benita Mussolinija, unutar koje su pronašli izuzetno odgovarajuće modele za vlastite stavove i težnje. Iskoristivši njemački napad, ova organizacija sa svojim liderom Antom Pavelićem na čelu, vratila se na Balkan, te gotovo automatski kada su njemački tenkovi ušli u Zagreb, 10. aprila 1941. godine, nametnula svoju vlast i proglasila Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH).

Ova država je nastala na sjeverozapadnim dijelovima teritorije nekadašnje Kraljevine Jugoslavije, dok su jugozapadni dijelovi pripali Kraljevini Italiji, a istočni dijelovi su bili podijeljeni između još jedne profašističke marionetske državice – vlade Milana Nedića u Srbiji, te na teritorije koje su sebi prigrabile Mađarska i Bugarska, kao njemačke saveznice. Administrativno, teritorija NDH je podijeljena na 22 velike župe, nazvane po uzoru na srednjovjekovni sistem župa, a koje su se dalje dijelile na 141 kotar i 18 kotarskih ispostava, te na 978 općina. Jedna od spomenute 22 osnovne administrativne jedinice bila je i Velika župa Lašva-Glaž, čiji je centar bio smješten u Travniku. Ova Velika župa je bila podijeljena na 6 kotara: travnički (koji se dalje dijelio na općine Travnik, Turbe, Bila i Bučići), zenički, fojnički, visočki, žepački i kladanjski (koji je uskoro augusta 1941. ipak priključen župi Usora-Soli), te kotarsku ispostavu Zavidovići.

Spomenuta Velika župa Lašva-Glaž je postojala u periodu 20. juni 1941 - 5. juli 1944. godine. Uslijed sve većeg teritorijalnog gubitka od NOP-a, ali i abdikacije Kraljevine Italije, 1944. godine ukida se župa Lašva-Glaž, te se spaja sa također ukinutom župom Pliva-Rama u Veliku župu Lašva-Rama, kasnije nazvanu Lašva-Pliva. Iz ove župe isključeni su kotarevi Fojnica i Visoko, a priključeni Bugojno, Jajce, Glamoč, Kupres i Varcar-Vakuf. Najveći dio vremena sjedište ovih velikih župa bio je Travnik, sve do 7. septembra 1944. kada je pred njegovim neminovnim osvajanjem od partizana, ono prebačeno u Zenicu. Ne treba zanemariti činjenicu da je tokom postojanja Velike župe Lašva-Glaž Travnik dobio administrativni značaj kakav nije imao još od austrougarskog vremena, niti efekat koji je ta činjenica u prvim mjesecima postojanja NDH države mogla imati na lokalno stanovništvo. Ujedno, Velika župa Lašva-Glaž bila je jedna od graničnih župa prema demarkacionoj liniji koja je odvajala NDH od italijanske teritorije, rasprostirane već na bugojanskom i uskopaljskom području.

Uslijed ovog administrativnog, ali i izuzetno naglašenog vojno-strateškog položaja Travnika, u njemu se nalazilo još nekoliko za funkcioniranje NDH važnih institucija. Najprije, Travnik je jedan od svega 19 gradova na području NDH u kojima su Nijemci dozvolili ustaškim vlastima da formiraju garnizonsko mjesto za formiranje hrvatske vojske, kao i jedno od 10 mjesta unutar Bosne i Hercegovine u koje je bilo raspoređeno oružničko krilo. Iz tog razloga u Travniku je bilo locirano i “popunidbeno zapovjedništvo”, odnosno centar za regrutaciju vojske NDH, kako regularne – domobrana, tako i posebne – ustaških jedinica. Osim toga, u Travniku su bile smještene i Župska redarstvena oblast, Ured II – pododjeljak 3 Ustaške nadzorne službe, te niz drugih upravnih institucija, dok su od vojnih jedinica, u različitom periodu tokom Drugog svjetskog rata, ovdje bili, između ostalih, raspoređeni i Deveta pješačka domobranska pukovnija Bosanskog divizijskog područja, Četvrta lovačka domobranska brigada, Prvi domobranski konjički puk, Druga gorska doknadna domobranska bojna, Crna legija Jure Francetića, vod Druge oružničke žandarmerijske pukovnije, Borbena grupa 373. “Tigar” legionarske pješačke divizije, 369. “Vražja” legionarska divizija, 9. domobranska pukovnija, Drugi bataljon 15. domobranske pukovnije, 19. bataljon Prve ustaške posadne brigade, bataljon 13. puka 7. SS divizije ‘’Prinz Eugen’’, Kupreški ustaški bataljon itd.

U političkim okvirima Travnik je bio određen kao jedna od destinacija odabranih za preseljenje slovenačkih porodica. Naime, nakon pobjede u aprilskom ratu, Njemačka je u okvire svog Trećeg rajha anektirala područja Donje Štajerske i Gorenjske, te je namjeravala da tu teritoriju potpuno germanizira, tj. naseli njemačkim etničkim elementom, a domicilno slovenačko stanovništvo je trebalo da bude iseljeno. Projekat ‘’iseljavanja inorodnih elemenata’’ odobrio je sam Heinrich Himmler, a provele ga Njemačkoj odane vlasti NDH. U okviru tog procesa u Travnik je 1941. godine naseljeno ukupno 211 Slovenaca. S druge strane, pravoslavno stanovništvo kotara Travnik i Kupres nije doživjelo sudbinu sličnu Slovencima i bilo preseljeno (kao u nekim drugim dijelovima NDH), nego je identično kao u istočnoj Hercegovini, bilo određeno za fizičku eliminaciju. Također, u Travniku je bio pozicioniran jedan od deset prijekih sudova NDH države (ostali su bili locirani u: Zagrebu tri, Gospiću, Petrinji, Osijeku, Sarajevu, Mostaru i Bihaću).

Svi navedeni detalji su oblikovali političku situaciju u Travniku, ali i pokazuju koliko je Travnik bio važan okupacionim vlastima. Tu stratešku važnost Travnika znali su i saveznici, pa su mu bili namijenili sudbinu Dresdena. Naime, grupa savezničkih bombardera koje su činili britanski i američki ratni avioni su 4. januara 1944. godine započeli operaciju bombardovanja Travnika s ciljem uništenja travničke kasarne sa velikim brojem vojnika odanih nacističkoj Njemačkoj.

Piloti su dobili instrukciju da prilikom napada kao orijentir koriste željezničku prugu, te da vojna dejstva izvode sa obje strane te pruge koja je prolazila kroz sami centar grada. Na toj trasi su se nalazili svi važniji objekti u gradu, uključujući i kasarnu.

Kada su avioni došli do Travnika, dočekalo ih je veliko iznenađenje. Travnik je bio prekriven silnom maglom od koje se nije mogla vidjeti pruga u gradu, pa su piloti odlučili da bombe “istresu“ na dio pruge izvan grada koji su mogli vidjeti.

Međutim, to nije bila pruga koja je vodila ka Travniku. To je bila lokalna šumska pruga na obližnjem brdu Vilenici. Ne znajući da se radi o lokalnoj pruzi izvan gradskog područja avijacija je slijedila tu prugu, pa je bombardovala obje njene strane. Te bombe su uglavnom pale na nenaseljeno područje izvan grada, te nisu nanijele neku veću štetu.

Ipak, jedna bomba je pala na Žitarnicu, jedna kod kina "Lašva" i kod knjižare "Svjetlost". Pri tome su poginula dva brata Mašinovića. Da nije bilo magle, izvjesno je da bi Travnik pretrpio velike štete.