Ako se iko pitao kako je i zašto je, pored svega što radi i govori, Milorad Dodik i dalje važan faktor na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni, upravo je ovih dana mogao dobiti uvid u jedan od značajnijih i krupnijih razloga. Uprkos svojoj svakodnevnoj demonstraciji ekstremnog šovinizma, Dodik i dalje ostaje relevantan zahvaljujući, prije svega, takozvanim neutralnim medijima. Oni već više od decenije uspješno amortiziraju svaku štetu koju bi on mogao pretrpjeti zbog svoje šovinističke retorike. Mediji uredno i nekritički prenose Dodikove ispade te ih time normaliziraju te se usrdno trude da s Dodikom izjednače svakog bošnjačkog političara koji reagira na njegove uvrede. Pritom sve stavljaju u kontekst nekakve “vještačke predizborne napetosti” ili “dogovorenog dizanja tenzija”, čime, ustvari, amnestiraju Dodikov šovinizam, a kriminaliziraju samopoštovanje bošnjačkih predstavnika. Štaviše, ovi mediji daleko više i kritičnije reagiraju na reakcije bošnjačkih političara nego na Dodikove šovinističke svinjarije kojima su te reakcije izazvane!

SPAŠAVANJE VOŽDA DODIKA

Sve se ovo vrlo plastično moglo vidjeti na primjeru munjevite brzine kojom je dobar dio medija reagirao nakon što je Dodik ovih dana po ko zna koji put zatrovao javni diskurs svojim šovinističkim izjavama u vezi s članicom CIK-a Vanjom Bjelica-Prutina. Dodik je protiv nje, inače Srpkinje, pokrenuo javni linč jer je udata, ili je bila udata, za Bošnjaka, te je pokušao osporiti legitimitet i valjanost njenih odluka u CIK-u, tvrdeći da radi “u korist Bošnjaka”. Za takve je tvrdnje Dodiku“krunski dokaz” bio ne samo njen brak s Bošnjakom već i činjenica da je zadržala muževljevo prezime nakon što se rastavila, a što valjda razotkriva svu dubinu njenog “poturčavanja”! To mu je bilo dovoljno da pod sumnju stavi njenu nacionalnu pripadnost te je praktično izopći iz “pravovjernog srpstva” kao “nečistu krv”. Naravno, sva skandaloznost ovog nezapamćenog Dodikovog rasističkog napada na intimu i lični integritet jedne osobe nije mogla doći do izražaja jer su se za to pobrinuli ovdašnji mediji.



U pitanju su isti oni mediji koji još od kraja rata pokušavaju kompenzirati nesputani šovinizam srpsko-hrvatskog političkog diskursa tako što doslovno izmišljaju istu pojavu u bošnjačkom političkom korpusu. Nije dugo trebalo da se dežurni medijski relativizatori aktiviraju te izmisle kako je Bakir Izetbegović, gostujući u dnevniku Federalne TV i komentirajući Dodikov neprihvatljivi javni diskurs, izjavio da su “Srbi loš narod”. Ova je dezinformacija, uz pomoć beogradske medijske kuhinje te tamošnje političke scene, ubrzo planula, a njenom širenju vrlo su se brzo pridružili i ovdašnji građanski korisni idioti iz Sarajeva.

Naravno, čitava je konstrukcija notorna podvala, jer sve što je Izetbegović rekao jeste prosta istina koja glasi da Dodikovi glasači podržavaju njegovu sirovu politiku, tačnije, sve što Dodik već godinama govori i radi, inače i ne bi opetovano glasali za njega. Samim tim, u pitanju su ljudi koji dijele iste vrijednosti, iste svjetonazore, iste vizije i iste predrasude, pa je valjda jasno da Dodik, kao pojedinac, tek politički artikulira postojeća gledišta i predstavlja samo jednu od niza mnogih političkih manifestacija jedne specifične ideje koja je odavno prisutna u srpskom narodu. Takve zdravorazumske činjenice valjda nikome ne bi trebale biti sporne, no pojedinim medijima, ali i političkim akterima, trebala je ova zamjena teza kako bi preusmjerili pažnju javnosti na Izetbegovića te amortizirali Dodikov šovinizam i rasizam.

Odakle ova potreba da se amenstira Dodika? U suštini, riječ je o želji da se Dodikov šovinizam, ali i uopće velikosrpski šovinizam, predstavi ne kao fenomen tipičan isključivo za srpsku političku kulturu i njene vodeće političke predstavnike već kao nešto što je, eto, zajedničko ovdašnjoj “nacionalističkoj” političkoj sceni. Želi se naglastiti kako nema dobrih i loših, da nema razlike između srpske i bošnjačke političke tradicije i kulture, već da je sve to isti odvratni nacionalistički šovinizam.

Ovo prisilno izjednačavanje neuporedivog zajednički je interes srpskih i ovdašnjih “građanskih” medija, a činjenica da se time relativizira velikosrpski šovinizam samo je dodatni bonus za prve. Srpski mediji iz Bosne i Hercegovine poput Buke, ATV-a, RTRS-a, kao i većina srpskih političkih ličnosti i gotovo svi prekodrinski sijači govora mržnje, od pojedinaca pa do medija, složno su skočili da iskoriste ovu priliku i viktimološki srbuju. No, šta je s ljevičarima, alternativcima te predstavnicima “građanske” ideje? Zašto oni koji tvrde da djeluju s građanskih ili probosanskih pozicija pristaju na ovakve podvale? Zašto učestvuju u očitoj velikosrpskoj igranki?

SITNI ŠIĆAR I GRDNA GLUPOST

Kao i obično, razlozi su koliko ideološke, toliko i dnevnopolitičke prirode. Iako mnogo prizemniji, ove druge dosta je lakše razumjeti. Većina ovdašnjih stranaka, kao i njihovih medijskih megafona, pokušava doći na vlast tako što će djelovati kao opozicija SDA, čak i onda kada bi o nekim pitanjima, kao što je ovo, trebali imati potpuno ista stajališta kao i SDA. Tako da njima bilo kakav atak na SDA ili na njenog predsjednika ima praktičnu upotrebnu vrijednost. Tim više jer su uglavnom u pitanju stranke ispražnjene od bilo kakve vlastite ideološke pozicije ili ideje vodilje te nemaju drugu funkciju osim ličnog profita svojih kadrova.

Takvim interesnim organizacijama izuzetno je lahko pehlivaniti, a što su, recimo, odlično demonstrirali iz A-SDA izjednačavajući Izetbegovića s Dodikom i optužujući ga za “nacionalističku i zapaljivu retoriku”, pri čemu su ustvrdili kako je riječ o “igrokazu”. Iako ovakve zamjene teza nisu sasvim iznenađujuće, jer je riječ o A-SDA, “političkom projektu bez ikakvih skrupula, ideja i ideologije”, te stranci za koju se vežu najmračnije afere (spolni odnosi s maloljetnicima, seksualna uznemiravanja i nuđenje zaposlenja u zamjenu za seks, krađe novca iz humanitarnih organizacija), ipak je ovakva reakcija još jedan pokazatelj strmoglave spirale propadanja.

Prisjetimo se da je tokom posljednjih lokalnih izbora bivši srebrenički načelnik Ćamil Duraković otkrio kako je A-SDA svoja mjesta u biračkim odborima u Srebrenici prodala Dodikovom SNSD-u, čime je pomogla Dodikovom kandidatu Mladenu Grujičiću, amaterskom četniku i profesionalnom velikosrbinu, da obnovi svoj mandat. Stoga i nije čudno da A-SDA, nakon što je CIK BiH poništio rezultate izbora u Srebrenici, još jednom skače u odbranu svog saveznika Dodika, što je, u suštini, logični nastavak veleizdaje i bošnjačkih i bosanskohercegovačkih interesa. No, kao što smo već ranije ustvrdili, ništa se drugo nije ni moglo očekivati od stranke takvog kalibra i takvih kvaliteta.

Nešto suzdržaniji bio je Elmedin Dino Konaković, ali ipak nije mogao propustiti priliku da ne pokuša upisati nekoliko multikulturnih poena. Iako je na početku svog statusa na Facebooku ustvrdio da se Izetbegovićeva izjava odnosi na Dodika i na njegove glasače, a ne na čitav narod, te da je riječ o izvlačenju iz konteksta, Konaković je ipak pokušao da “posmatra šire” tako što je i sam Izetbegovićevu izjavu izvukao iz njenog konteksta stavljajući je potom u vlastiti opsesivni kontekst rušenja SDA. Njegova reakcija na reakciju sastoji se, u suštini, od pokušaja da optuži Izetbegovića da “nabacuje protutežu Dodiku”, dok ga, eto, NiP “demontira” tako što prakticira politički korektno dozirano bošnjaštvo, i to tako što u većinski bošnjačkom Sarajevu ravnomjerno kandidira Srbe i Bošnjake. Zapravo se ova reakcija ne razlikuje mnogo od onoga što je objavila A-SDA jer je riječ o istom šizofrenom šablonu da se suflira velikosrpskim medijskim podvalama te optužuje SDA i za bošnjački nacionalizam, ali i za manjak brige za bošnjačke interese. To je već oprobana taktika koju su svojevremeno prakticirali SZBiH, BPS i naročito SBB.

BOLJŠEVIČKA SUBVERZIJA

Ideološki razlozi amortizacije velikosrpskog šovinizma tipični su za ovdašnje ljevičare i građane. U pitanju su pojedinci, grupe, stranke i mediji koji još od 1996. godine a priori odbijaju prihvatiti postojanje antibošnjačkog govora mržnje kao dijela političkog diskursa srpske ili hrvatske političke kulture. Kada takav šovinizam postane nemoguće ignorirati, ova grupacija brže-bolje počne izmišljati i podmetati bošnjački šovinizam – obično ga tražeći u bošnjačkim reakcijama – kao nekakvu protutežu, kako bi “izgladili situaciju” te ustvrdili da nije problem u srpskom ili hrvatskom šovinizmu nego u samom postojanju nacionalne politike na “svim stranama”.

Ovakva relativizacija ima ideološke razloge jer ove političke grupacije crpe svoj politički legitimitet, kao i same razloge postojanja, na suludoj i dokazano lažljivoj tvrdnji da jedino oni mogu spasiti Bosnu i Hercegovinu od raspada prouzrokovanog sukobom podjednako zlih nacionalista, dok sama činjenica da takve građansko-ljevičarske stranke, kao relevantan faktor, postoje isključivo ondje gdje su Bošnjaci većina dovodi do toga da kao glavnog i praktično jedinog političkog konkurenta vide bošnjačku nacionalnu politiku. Pristalicama takve ideologije i politike imperativ je da pokažu svoje multikulturne akreditive kod Srba i Hrvata tako što će se obračunavati s nekakvim bošnjačkim nacionalizmom čak – a možda i naročito zato – kada ga ustvari uopće i nema. Štaviše, etiketiranje bošnjačke slobode govora kao “šovinizma”, izjednačavanje svake manifestacije bošnjačke posebnosti s velikosrpskim nacionalizmom, te demonizacija i običnih zdravorazumskih činjenica ako one dolaze iz usta bošnjačkih političkih predstavnika imaju dodatnu korist jer unaprijed onemogućavaju bilo kakvu artikulaciju ili odbranu bošnjačkih interesa. Time se ostavlja otvoren prostor za rehabilitaciju zajedništarskih i bratstvojedinstvujućih zabluda.

Ovo odvratno signaliziranje vlastite vrline putem vještačke nivelizacije pokazali su na Dodikovom slučaju Dino Mustafić i Nermin Tulić na svojim profilima na Twitteru. Mustafić je prvo napisao kako Izetbegović “radikalizacijom i konfliktnim porukama” pokušava kompenzirati “strmoglavi pad rejtinga stranke”, da bi kasnije ustvrdio da se Dodik i Izetbegović “dobro razumiju, podupiru i poštuju” jer su “primitivci” kojima ne smetaju međusobne razlike zato što ih one “drže na vlasti”. Tulić je prenio lažljivi naslov u kojem stoji “Bakir Izetbegović: Srbi su loš narod”. To mu je poslužilo za komparaciju pa je sebe predstavio kao nekoga ko, “unatoč tome što je izgubio obje noge od granate ispaljene sa položaja srpske vojske”, nikada nije slično ni pomislio ili izjavio. Činjenica da ni Izetbegović također nije to ni pomislio a kamoli izjavio nije zasmetala Tuliću da patetizira kako će “čestiti Srbi” u njemu uvijek imati prijatelja i slično.



Stanje u kojem ideološka građansko-ljevičarska manjina ipak ima većinski kontrolni paket u ovdašnjim medijima dovodi do svojevrsne intelektualne kastracije bošnjačkih političkih i javnih ličnosti koje su, u strahu da ne budu obilježene kao problematične ili etiketirane kao bošnjački šovinisti, ušutjele te počeli ignorirati šovinističke velikosrpske ili velikohrvatske provokacije. Takva dugogodišnja situacija za rezultat ima pojavu da oni bošnjački političari ili javne ličnosti koje se, poput Izetbegovića, usude kazati istinu ili iznijeti svima poznate činjenice, budu izložene pravoj medijskoj hajci i javnom linču dok usamljene stoje na braniku istine. Takvo stanje medijske okupacije dugoročno je neodrživo ukoliko Bošnjaci žele da žive kao slobodan narod, pa je stoga potrebno pozdraviti sve one poput Izetbegovića koji svojim djelovanjem ili izjavama razbijaju teške medijske okove te se i lično suprotstaviti i riječju i slovom podlim zamjenama teza. Jer, nemojmo zaboraviti, ako uspiju ušutkati i natjerati na autocenzuru naše političke predstavnike, sljedeći na redu smo mi, obični građani.