Posljednji događaji u Sarajevu, vezani za borbu oko načelničkih pozicija u tri sarajevske općine, kao da dozivaju na prisjećanje i na dobre i na loše strane poststrukturalnog misaonog i pojmovnog aparata. Odnosno, nameće nam se pitanje je li vrijeme za kritiku sarajevocentrizma i dekonstrukciju etablirane priče o Sarajevu kao otvorenom gradu.

CENTAR UVIJEK POSTOJI

Dva su bazična svjetonazora, vrijednosna ili ideološka sistema za formiranje društvene zajednice: deduktivni i induktivni. Deduktivni podrazumijeva postojanje unaprijed određenog nepromjenjivog sistema kojem se članovi zajednice i sama zajednica imaju povinovati, a induktivni je podložan stalnoj mijeni i zavisi od potreba i želja i jedinki i kolektiva spram kojih formiraju društveni dogovor i po potrebi ga mijenjaju. Društvena zajednica se, dakle, može graditi odozgo ili odozdo. Bazična razlika zapadnih i istočnih društava jeste što se zapadna uglavnom grade odozdo, a istočna odozgo. I samo za percepciju kulturno-civilizacijskih obzira, koja ne priznaje važnost institucija konteksta, razlike i nijanse, zapadna ćemo a priori atribuirati kao demokratska, a istočna kao totalitarna. Dubinska analiza, pak, dat će nam rezultate koji će prepoznati elemente totalitarizma u zapadnim društvima, odnosno demokratije u istočnim.

Ako pojedinci i grupe slobodno, bez unaprijed zacrtanog obrasca, naprave društveni dogovor, on toga trenutka postaje kanon, zakon koji se ima poštivati, odnosno centar, tačka referencije u odnosu na koju se postupci jedinki ili grupa, događaji i pojave vrednuju, kvalificiraju, afirmiraju ili negiraju. I taj društveni dogovor/centar jeste promjenjiv, ali u određenom periodu (dok je na snazi) nije. Vice versa, u totalitarnim društvima uvijek postoji kanon (ideološki ili religijski), ali mijene, u kojima život i svijet stalno jesu, nerijetko zahtijevaju ne njegovu promjenu, nego drugačije tumačenje. Suma sumarum, uvijek postoji neki centar, neka tačka referencije u odnosu na koju mi donosimo odluku kako organizirati svakodnevni život, urediti zajednicu, postavljati ciljeve za budućnost, planirati... Niti jedno društvo nije apsolutno centralizirano ili decentralizirano, a centar uvijek postoji.

DECENTRIRANJE CENTRA

Poststrukturalna misao razvila je ideju decentriranja. U teorijskom smislu, baštineći dostignuća De Saussureove lingvistike, izgradila je logički konzistentan narativ, ali, kako je to svojevremeno primijetila sarajevska teoretičarka književnosti Nirman Moranjak-Bamburać, “održiv samo u karantinu”. Svi problemi u savremenim zapadnim društvima, čijim je univerzitetima zavladala poststrukturalna paradigma, deriviraju upravo iz te silne želje da se u praksi decentrira vrijednosni sistem zajednice, realizira ideja, koja jeste logički održiva, ali i neprimjenjiva. Pojednostavljeno rečeno, za poststrukturalizam ne postoji jedna istina – “ljepota je u oku posmatrača”, a svaki posmatrač je različit. Otuda, ne postoji, ne može postojati centar, unaprijed zadani sistem vrijednosti u slobodnim društvima. Sve ovisi o potrebama i željama jedinki, koje su jedine svete i nedodirljive, ma kakve da su.

Ono po čemu poststrukturalizam jeste zanimljiv i izazovan, budući logički konzistentan, jeste upravo to što ga mogu koristiti i radikalni ljevičari, ali i zagovornici libertarijanske ideologije. Ni jedni ni drugi, pak, ne u cijelosti. Sve što mogu jeste uzimati s njegovih teorijskih dostignuća ono što im odgovara, kao sa švedskog stola. Ipak, praksa nam govori da skoro da i ne postoji granica između socijaliste i poststrukturaliste. Zato je britanski konzervativni mislilac Roger Scruton u isti saf poredao neomarksiste i poststrukturalne mislioce i nazvao ih Novom ljevicom, a njenu metafiziku deskribirao u sjajnoj knjizi Mislioci Nove ljevice – budale, prevaranti i smutljivci (koja bi, ako Bog da, do kraja godine trebala doživjeti svoj prijevod na bosanski jezik).

Bilo kako bilo, sama ideja decentriranja, kojoj u filozofskom diskursu poststrukturalisti jesu dali važan, možda i ključni doprinos, plodonosna je za izgradnju slobodnog društva, društva u kojem će se slobode jedinki i grupa moći ostvariti a da pritom ne ugrožavaju jedni druge, što jeste ideal svakog dobronamjernog muškarca i žene. Ta ideja decentriranja bitan je element svakog političkog ili ideološkog sistema u kojem se niko i ništa a priori pozitivno ili negativno ne vrednuje. Za zapadnu, bolje reći evropsku misao, do polovine 20. stoljeća vrijednosti neevropskih kultura mjerile su iz evropskog centra. Civilizirano i prihvatljivo za evropske vrijednosti u okruženjima van njenih granica bilo je samo ono što se podudara s njima samima, ostalo se odbacivalo. Ako apstrahiramo činjenicu da se genuine evropske/zapadne vrijednosti (sloboda pojedinca, društveni ugovor, vladavina prava) u našoj epohi pokazuju kao najfunkcionalnije za formiranje mirnih i stabilnih zajednica, evrocentrizam, po sebi, jeste plodno tlo za razvijanje različitih oblika isključivih ideologija. Stoga bismo trebali poststrukturalistima odati dužno poštovanje što su, u filozofskom smislu, raskrinkali one zapadne narative koji se pozivaju na svetost slobode, a istovremeno negiraju slobodu nezapadnih pojedinaca i društava.

Tako je nastala i postkolonijalna teorija, u kojoj izraz neokolonijalizam zauzima centralno mjesto. Njime se pokušava ukazati da nakon oslobađanja država koje su dugo bile kolonije velikih evropskih sila, postoji drukčiji oblik kojim “jači tlače slabije”, prije svega u privrednom i kulturološkom smislu. Ne može se osporiti važnost poststrukturalizma ako ćemo principijelno, s filozofskog stajališta, braniti ideju slobode, kao takve. Ali opet samo u teorijskom smislu: Ako principijelno branimo slobodu Drugog (jedinke ili nacije), jer mu želimo dobro, pa stoga kritiziramo kolonijaliste, da li ćemo osporiti pozitivne aspekte kolonijalizma, koje su očigledne u smislu civilizacijskih dostignuća (unapređenje privrede, izgradnja infrastrukture, etabliranje vladavine prava...) u koloniziram zajednicama?

BOSANSKI POSTSTRUKTURALISTI

Neodoljiv, logički konzistentan poststrukturalni narativ u apsolutu je nekritički prihvaćen u bošnjačkoj akademskoj zajednici. Na našim društvenim i humanističkim fakultetima skoro da i ne postoje mislioci drugačijeg opredjeljenja. Jedna uozbiljena analiza dokazala bi upravo ono što Scruton govori, da zapravo ne postoji razlika između poststrukturalista i socijalista, ljevičara, a empirijske činjenice za takvo što lahko bi se našle u narativima većine naših univerzitetskih profesora, zaljubljenih u pojam dekonstrukcija, koji masovno koriste u nastojanjima da relativiziraju bošnjački, a afirmiraju bosanski nacionalni identitet (čime negiraju vlastite teorijske postavke).

Dekonstrukcija je jedan od centralnih pojmova poststrukturalnog narativa. Njime se označavaju ona tumačenja i razumijevanja koja su drugačija od općeprihvaćenih i uobičajenih, ali i logički održivih. Dekonstruiranje je prava poslastica za slobodnomisleće jedinke. U praksi to izgleda otprilike ovako: svaka kultura počiva na tumačenju kako velikih priča, od univerzalnih, kao što je abrahamska, do “lokalnih”, odnosno priča koje su imanentne određenoj zajednici. Ta tumačenja su iznjedrila određene vrijednosti na kojima određena kultura počiva. Međutim, te iste priče moguće je protumačiti i drugačije, a što ovisi o intencijama centra (religijskog, ideološkog, nacionalnog). Slikovit primjer jeste tumačenje poznate priče Ive Andrića “Aska i vuk”. U obrazovnom sistemu socijalističke Jugoslavije tumačenje te priče imalo je za cilj dokazati da svaka vještina i sposobnost ima funkciju isključivo i samo opstanka u materijalnom, biološkom smislu. Umjetnička vještina Aske (ples) ima funkciju da zadrži vuka dok ne dođu lovci da ga ubiju, i tako spase njen život. Umjetnost u bezbožničkom, ne-duhovnom svjetopogledu i ne bi mogla, pa ni trebala imati ikakvu drugačiju funkciju osim biološkog samoodržanja. Ako priču dekonstruiramo, protumačimo je drugačije, možemo doći do zaključka da u svijetu u kojem je vrijednost isključivo i samo ono što je ovosvjetsko, biološko egzistiranje, nema mjesta za ljubitelje umjetnosti – vuk, da nema potrebu za umjetnošću ne bi mario za Askin ples i pojeo bi je (zadovoljio biološku potrebu) prije nego što dođu lovci. U prvom tumačenju, komunističko-ateističkom, zao je vuk, a njegova likvidacija je legitimizirana. U drugom tumačenju, koje nadilazi razumijevanje smisla ovosvjetskog postojanja samo iz biološkog aspekta, potreba za umjetnošću dokaz je postojanja nekog višeg sistema vrijednosti; budući da je vuk ima, zli su lovci koji ga ubijaju.

Oba tumačenje, kako vidimo, ovise o intenciji onoga ko tumači, odnosno centra iz kojeg se tumači, a budući da su sva tumačenje logički održiva, ona su ravnopravna.

POSTSTRUKTURALIZAM – TEORIJSKI NEODOLJIV, PRAKTIČNO NEUPOTREBLJIV

Kako smo i rekli, u teorijskom smislu poststrukturalizam jeste neodoljiv. Problemi se dešavaju kada teorijsku samo(zado)voljnost silom želimo primijeniti u praksi. U praksi u kojoj je jedan narod (Bošnjaci) na pragu 21. stoljeća, u vrijeme IV industrijske revolucije, pozicioniran na kontinentu (Evropi) koji je u ovoj epohi najpoželjnije mjesto za život od mašrika do magriba, doživio genocid, dekonstruiranje njegovih priča moglo bi se tretirati kao pomaganje izvršiocima genocida da nastave svoj posao nematerijalnim sredstvima. Ako jedan narod nije moguće doslovno biološki uništiti, moguće ga je identitarno uništiti. Odnosno, omogućiti biološki opstanak njegovih jedinki koje će bitisati bez kolektivnog identiteta, svesti ih na lebdeće označitelje, što je još jedan pojam iz poststrukturalnog pojmovnog aparata, a označava jedinku (muškarca ili ženu) koja svoj identitet može mijenjati na dnevnoj bazi. Bez kolektivnog (ne samo etničkog) identiteta, pojedinac je politički nebitan. I upravo zbog toga, poststrukturalna paradigma, ma koliko bila izazovna, zanimljiva, i ma koliko u određenoj mjeri pomagala unapređenju ljudske misli, pa i samom razumijevanju pojma “sloboda”, u praktičnom smislu najveći je kočničar neophodnih reformi utemeljenih na pravu i pojedinca i kolektiva da opstane.

Ali jedno joj je nemoguće osporiti... Dala je važan doprinos političkim slobodama. Jedna zajednica, i jedinke u njoj, imaju više slobode što je manje regulacija iz centra, odnosno institucije (religijske, političke, državne) koja ima mehanizme kažnjavanja pojedinaca i grupa koje krše uspostavljena pravila. Zato je pojam rasredištenje središta, jednog od ključnih poststrukturalnih mislilaca Jacquesa Derride, vrlo važan i vrijedan pažnje. Kao da je njime ovaj filozof implicitno priznao nužnost postojanja centra, ali poziva na njegovo desakraliziranje. (Što je, podsjetimo još jednom: teorijski – neoborivo, u praksi – neizvodivo.)

DA LI JE SARAJEVO POSTMODERNI GRAD?

Posljednji događaji u našem centru, Sarajevu, kao da nas pozivaju da se sjetimo Derridae, važnosti decentriranja ili rasredištenja središta. Je li vrijeme da u bošnjački i bosanski narativ uvedemo pojam – sarajevocentrizam? Je li vrijeme za dekonstrukciju bazičnih priča o Sarajevu?

Herojski smo se odbranili od agresije, a onda duge tri decenije uložili skoro nadljudske psihičke i emocionalne napore da ostanemo na putu zapadnih vrijednosti, uprkos uvredama ponajviše od susjeda, ali i nekih političara i diplomata sa Zapada. Na prostorima Bosne i Hercegovine, u kojima su Bošnjaci većinsko stanovništvo, ne vrijeđaju se nemuslimani, ratni zločinci se ne slave, jer ih i nemaju, Srbi i Hrvati imaju ista prava kao i Bošnjaci, sloboda medija je skoro pa apsolutna, a duhovni lideri Bošnjaka nikada, niti jednom riječju ili gestom nisu odustali od svijetlog islamskog principa poštivanje inovjernih, a u duhu kur’anske poruke “vama vaša, nama naša vjera”. Šta smo dobili kao rezultat nakon tri decenije teške borbe za opstanak identiteta i države? “Trojku” na nacionalnim pozicijama političke moći iako ova politička organizacija nije sposobna unaprijediti sistem ni u jednom gradu.

U javnosti je proteklih skoro mjesec dana glavna tema trvenje oko načelničkih mjesta u općinama grada Sarajeva. Lideri “trojke” upregnuli su sve svoje kapacitete da izbace ovoga, a postave onoga na mjesto – čega? Načelnika općine, iako glavnog, ali ipak samo jednog grada, grada Sarajeva. Ostatak Bosne i Hercegovine posljednjih dana kao da ne postoji u medijima. Naši političari, naši novinari i analitičari, slomiše se da dokažu da jedan krajnje opskuran političar i, po svemu sudeći, potpuno nesposoban načelnik općine, Srđan Mandić, treba ili ne ostati na poziciji na kojoj jeste. “Hoće li biti referenduma?”, “Šta kaže Konaković?”, “Da li su u zavadi gatački klan i Ademović?” Jesu li su ovo, uistinu, važna nacionalna pitanja.

Nećemo biti ironični... Sarajevo je glavni grad, politički procesi koji se dešavaju u glavnom gradu imaju svoje odjeke na prostoru cijele države, posebno ako su u njemu na vlasti one političke opcije koje formiraju vlast i na višim nivoima. Međutim, da li je racionalno ulagati energiju i vrijeme oko pitanja načelnika općine jednoga grada, pa makar bio i glavni, kad nam je doslovno politički mač nad glavom, što od susjeda, što od dijela međunarodne zajednice. Kao da su općina Centar i Srđan Mandić važniji od toga što nam je Visoki predstavnik ukinuo Ustav na 24 sata, što je “trojka” predala najvažnije državne institucije srpskohrvatskoj koaliciji, što se Srbija naoružava i nastavlja s agresivnom propagandom negiranja genocida, nepoštivanja bosanskog suvereniteta, a o promjenama na globalnoj političkoj sceni u svijetu u našim medijima nema ni slova. Svijet nije ni blizu isti kao što je bio devedesetih godina, ili u prvoj deceniji 21. stoljeća, a javnost se zabavila pitanjima trvenja u “trojki” oko pozicija načelnika u dvije-tri općine grada Sarajeva.

Ne želimo minimizirati simboličku važnost spomenutog... Dešavanja u Sarajevu samo potvrđuju ono što su racionalni među nama najavili onoga dana kada se “trojka” formirala – riječ je o političkom konglomeratu koji će se raspasti. A raspast će se jer je formiran isključivo i samo zarad ostvarenja ličnih interesa i ambicija pojedinaca i kao takav nema budućnost, a to pokazuju upravo spomenuti događaji. Ono što se nameće kao problem jeste to što su unutarsarajevska politička “preslaganja” iz javnog prostora istisnula pitanja opstanka identiteta i države.

Zašto je to tako? Ako je naš centar, Sarajevo, važan, a jeste važan, nije li vrijeme da dekonstruiramo priču o njemu, onu lijepu priču o Sarajevu, koja jeste utemeljena u realnosti. Priču o herojskom otporu, priču o otvorenom gradu. Herojski otpor tokom Agresije ne može se ničim negirati. No, da li je Sarajevo otvoren grad ili grad u kojem se bazične moralne vrijednosti u političkom smislu ustuknule pred vrijednostima pozicioniranja na visoko plaćene funkcije u institucijama sistema, one funkcije koje osim direktnog materijalnog benefita (plate) sobom nose i pozicije socijalne moći.

“Treba ić’ u Sarajevo, tamo su novčanice”, izjava je jednog mladog političara “s periferije”, koji je danas poslanik u Zastupničkom domu Federacije BiH. Je li Sarajevo u zbilji postalo grad u kojem su novčanice, a samo u teoriji glavni grad Bosne i Hercegovine, time i grad u kojem je sve što treba postojati za jednu kulturu i jednu državu, a to nisu samo “novčanice”? Ako jeste, onda je vrijeme za dekonstruiranje priče o Sarajevu, jer se sarajevocentrizam nameće ne samo kao nacionalni i politički problem, nego i više od toga – kao problem koji dovodi u pitanju bazične moralne vrijednosti.