Četiri godine nakon što su ga vojnici Sjedinjenih Američkih Država ubili u blizini međunarodnog aerodroma u Bagdadu, lik mučenika Qasema Soleimanija, vođe snaga Quds Islamske revolucionarne garde, danas je, više nego ikad, jedna od ujedinjujućih i kohezivnih figura režima izloženog jakim pritiscima te unutarnjim i vanjskim prijetnjama četrdeset pet godina od trijumfa Islamske revolucije.

Komemoracija četvrte godišnjice atentata na moćnog generala u blizini mezarja u gradu Kermanu, na jugu Irana, bila je poprište najsmrtonosnijeg terorističkog napada zabilježenog u toj zemlji od 1979. godine. Dvostruka eksplozija usred gomile koja se okupila kako bi odali počast sjećanju na Soleimanija uzrokovala je smrt najmanje 103 osobe a ranjeno je još dvjestotinjak u vrijeme pisanja. Još uvijek je misterija ko stoji iza terorističkog napada mada je zvanično odgovornost za napad preuzela takozvana Islamska država.

Uoči četvrte godišnjice ubistva generala ajatolah Ali Hamnei, koji je napade povezao s “dijaboličnim i zločinačkim neprijateljima” i upozorio na “oštar odgovor”, uvjeravao je da je “najvažnija uloga i služba generala Soleimanija bila revitalizacija fronta otpora u zapadnoj Aziji”, navodi državna agencija IRNA. “Jačanje fronta otpora mora se nastaviti”, dodao je vrhovni vođa režima.

Iznova i iznova, ajatolah Hamnei ponavlja da je Soleimani "živi mučenik" Islamske Republike, ključna figura u borbi protiv jedne od njezinih najvećih regionalnih prijetnji: takozvane Islamske države. Za Sjedinjene Države, Soleimani nije bio ništa više od arhitekte mreže proiranskih posredničkih snaga i milicija u inozemstvu.

Krajem decembra, glasnogovornik Revolucionarne garde, kazao je u vezi s nedavnom eliminacijom u blizini Damaska još jednog visokog iranskog zvaničnika, Razija Mousavija, da je lanac napada koje su u Izraelu izvršili pripadnici brigada Al Qassam sedmog oktobra bila Hamasova odgođena osveta za Soleimanijevu smrt.

Izrael je u prošlosti eliminirao nekoliko vođa Hamasa, ali palestinski otpor koristi svoje mučenike za unutarnju koheziju. Izrael je u Bejrutu ubio Saleha al Arurija, vojnog vođu Hamasa i broj dva u toj organizaciji. Jevrejska država ima dugu historiju ciljanih ubistava vođa Hamasa i, prije toga, različitih vođa Palestinske oslobodilačke organizacije, od članova Marksističkog narodnog fronta za oslobođenje Palestine do socijaldemokratskog Fataha. Palestinski otpor time nikada nije bio oslabljen, naprotiv: mučenici čine bitan element za unutarnju koheziju društva koje se međusobno ne slaže oko gotovo svega, ali bez razlike štuje svoje pale.

Nije novost ni izraelsko narušavanje teritorija druge države: Liban, Tunis, Sirija, Ujedinjeno Kraljevstvo, a odnedavno i Katar, Iran, Turska i Jordan poprište su “specijalnih operacija” izraelskih snaga sigurnosti, koje Imaju različita imena: Mossad, Shin Bet, Shabak, Aman...

Dakle, ono čemu ćemo svjedočiti nakon atentata na Saleha al Arurija—zajedno s još dvojicom Hamasovih fedajina—je veća hamasizacija i palestinskog društva i regionalnog sukoba. Netanyahu je to znao kada je izdao zapovijed, nemojte se zavaravati. Planiranje je trajalo sedmicama, otkako je počela evakuacija gradova u blizini granice s Libanom. Također, nedavno povlačenje elitne brigade iz Gaze najavljuje pripreme za eskalaciju s Hezbollahom.

Al Arurijeva glava dugo je imala cijenu: 2018. State Department je objavio nagradu od pet miliona dolara svakome ko da tragove koji bi doveli do njegove lokacije. Ali u isto vrijeme, Al Aruri je bio odlučujući posrednik u tajnim pregovorima, razmjenama zarobljenika i izgradnji mostova u korist isprepletenih interesa Izraela, Sjedinjenih Država, Irana, Sirije, Turske i Libana. Ako je upravo sada izraelska vlada donijela odluku da mu stane na kraj, to je nedvojbeno zbog Netanyahuovih potreba.

Ubistvo Al Arurija je, između ostalog, i provokacija Hezbolahu, koja teško da će ostati bez odgovora. I u ova tri mjeseca uništavanja Gaze, Hezbolah je prakticirao politiku obuzdavanja koja bi se gotovo mogla smatrati državnom, da takvo što postoji u Libanu. Njihov vođa Hasan Nasrallah ima posljednju riječ. Netanyahu zna da nema budućnosti kada rat završi i zato samo gura naprijed. Što se tiče ubistva Al Arurija, premijer je nametnuo šutnju. Ne smije se priznati atentat, čin zabranjen Prvom ženevskom konvencijom. Međunarodna diskreditacija Izraela postaje alarmantna nakon tužbe za genocid koju je Južna Afrika podnijela Međunarodnom sudu pravde. To je nešto što zabrinjava Izrael, koji je najavio da će se doći braniti, što je neuobičajen gest kada je u pitanju odnos te države s međunarodnim organizacijama.

Izraelski premijer je pod pritiskom sa svih strana. Njegova vlada, puna rasističkih supremacista, vrši pritisak da se iskoristi rat kako bi otela više palestinskih teritorija na Zapadnoj obali i zadržala cijeli Pojas Gaze, čak i po cijenu protjerivanja većine stanovnika Gaze. Porodice talaca traže da se njihovo oslobađanje postavi kao glavni cilj Vlade kroz pregovore s Hamasom. Bijela kuća od njega traži da ublaži svoje militarističke i ekspanzionističke porive, izbjegne eskalaciju i postavi pregovore o palestinskoj državi na okupiranim područjima kao politički cilj za kraj rata. Međunarodna zajednica vapi - gotovo u potpunosti - za trenutačnim i trajnim prekidom vatre.

Vrhovni sud Izraela, konačno, upravo je dezavuirao reformu pravosuđa svoje vlade kojom je nastojala izbjeći bilo kakvu sudsku kontrolu nad usklađenošću svojih odluka s temeljnim zakonom države. Netanyahuov odgovor na tolike političke i pravosudne poteškoće je održavanje ratne napetosti, pa čak i njeno jačanje. Ubistvu Al Arurija, iako za njega nije preuzeta odgovornost, dodaju se napadi ove srijede u Iranu, koji su prouzročilina desetine smrtnih slučajeva i o kojima se trenutno malo zna, osim da imaju potencijal pridonijeti i opasno povećati eskalaciju u regiji.