STAV: Sakib efendija, priču počinjemo s Vašom imamskom misijom u rodnom Pruscu, u Malkoč Alaj-begovoj džamiji. Koje biste zanimljive momente iz ovog džemata izdvojili?
BEGAN: U Malkoč Alaj-begovoj džamiji zatekao sam stanje gdje su se obavljali samo noćni namazi (sabah, akšam i jacija). Na moju inicijativu, uveli smo svih pet dnevnih namaza. Infrastruktura džamije bila je u veoma lošem stanju. Zajedničkim akcijama radimo na sanaciji džamije i džamijskih prostora, kao i adaptaciji mekteba i izgradnji imamskog stana. Od džematlija posebno bih istakao rahmetli Rasima Čizmu, koji nikad nije klanjao rani sabah kod kuće, nego uvijek u spomenutoj džamiji. Ovaj džemat posjeduje i jedan primjerak Kur'ana rukom pisan, što je simbol pisane riječi koja je oduvijek bila prisutna u ovom džematu.
STAV: Jesu li, dok ste bili imam u ovoj džamiji, krenule inicijative za obnovu dovišta Ajvatovica?
BEGAN: Potajno smo razgovarali o ponovnom pokretanju dovišta Ajvatovica, koje je 43 godine bilo zabranjeno. Na spomen ovog historijskog događaja, pogotovo starijim osobama, ledila se krv u venama. Znali su kako je zabranjena. Mi smo tada bili mladi, puni poleta. Jedan hadžija govorio bi nam: „Vi, mlada telavurdijo, bit ćete pohapšeni.“ Mi, zaista, tada nismo bili svjesni šta je to, ali nismo odustajali. Bili smo tada prepoznati od strane fakultetski obrazovnih Pruščaka, te su nam bili mećava u leđa. Na jednom od sastanaka inicijativu smo pretvorili u organizacijski odbor, na čije čelo je postavljena moja malenkost, ne zbog moje pameti nego, bolje reći, ludosti, jer daleko obrazovaniji od mene mudro su čekali šta će biti s nama. Međutim, Allah je bio s nama, pa smo i uspjeli. Pogotovo smo se okuražili kad smo dobili podršku tadašnjeg Starješinstva Islamske zajednice za BiH, Hrvatsku i Sloveniju. Uvažili su našu molbu da Rijaset IZ za SFRJ preuzme pokroviteljsku ulogu, što je on i prihvatio. Od tog momenta smo počeli da dišemo punim plućima. Pruščaci su odahnuli. Iz sehara su vadili crno-bijele fotografije, zapisane ajvatovičke ilahije, te priče svjedoka iz vremena zabrane Ajvatovice. Pruščaci su se uhvatili lopate, krampe, motike, sjekire da krče put dug šest kilometara od Prusca do ajvatovičke stijene i mjesta gdje se klanjalo, dovilo i učio Kur'an, tačnije sura Feth. Kamioni, traktori i ostala motorna vozila bila su mobilna i u akciji. Nikom ništa nije plaćeno, svi su radili od srca u ime Allaha, dž. š. A, nama, tadašnjoj grupi, bilo je drago što smo prestali biti – telavurdija.
Ajvatovica se pohodila i za vrijeme agresije. Bilo je to u strogoj tišini, da ne čuju dušmani na obližnjim brdima planine Šuljage.
STAV: Zahvaljujući Ajvatovici, stekli ste brojne prijatelje u Türkiye?
BEGAN: Za mene je Ajvatovica, pored ostalih vrijednosti, veliki bereket što sam upoznao puno domaćih prijatelja, a posebno turske prijatelje iz nama bratske zemlje. Tragao sam za porijeklom Ajvaz-dede (Uvejz Deda). Po mom saznanju, Ajvaz-dedo je porijeklom iz Akhisara, iz sela Yatagn (Yatan), Türkiye. Njegov učitelj je bio šejh Isa, šejh koji je naučio Kur'an napamet kad je imao samo sedam godina. Dakle, bio je hafiz i njegov kabur se nalazi u Akhisaru. Posjetili smo i sedam kaburova Ajvaz-dedinih murida (učenika) nedaleko od sela Yatagan, kao i mezarje Ajvaz-dedinih potomaka. Za one koji ne znaju, kabur Ajvaz-dede nalazi se u Pruscu. Uspjeli smo snimiti dokumentarno-igrani film Ajvaz dedin san po historijskom, istoimenom romanu autora prof. Envera Imamovića. Taj roman je preveden na turski jezik zahvaljujući tadašnjem gradonačelniku Salihu Hizliju s njegovim saradnicima. U tim danima, dok smo bili gosti gradonačelnika Akhisara, desila se i promocija romana na turskom jeziku. Nismo znali za tu promociju jer smo mi došli da snimimo materijal za spomenuti film. Zahvaljujući Allahu, tim i sličnim aktivnostima već oko petnaestak godina održavam jako prisne i iskrene kontakte s turskom braćom i oni se svaki put proširuju i stječem nove prijatelje i u drugim gradovima. Ti moji prijatelji, moja braća, imaju poseban dio protokola kad dolaze na Ajvatovicu. Posebno je protokolom predviđeno svraćanje kod mene na kahvu i čaj i sav srdačni prijem. Ne spominjem imena mojih prijatelja, moje turske braće, zato što su mi svi oni na prvom mjestu. Sve njih iskreno volim i poštujem, te upućujem dovu Allahu, dž. š., da im podari svaki hajir i svako dobro i na ovom i budućem svijetu.
STAV: Agresija na Bosnu i Hercegovinu zatekla vas je u Suhači kod Bosanskog Novog. Završili ste u logoru. Možete li našim čitaocima prenijeti neke detalja iz logorskih patnji?
BEGAN: Rat u susjednoj Hrvatskoj bližio se kraju, ali se polahko i sistemski prenosio na BiH. Vojni arsenal sa svom tada vojnom tehnikom već na naš očigled ide prema Prijedoru. Prethodnica te vojne nepregledne kolone bila je onoga momenta kada je njihova zastava postavljena na institucije grada Prijedora. Àktivirali su punktove na glavnim putnim komunikacijama. Stezao se obruč oko oaze mira džemata Suhača. Slijede pretresi kuća bez prisustva džematlija, tražili su nekakvo oružje. Slijedile su minobacačke granate, da bi nama kazali da nismo sigurni u svojim kućama i da se spakujemo i da idemo u pravcu Blagaja. Tu smo bili nekih 15 dana dok se nisu pridružili i ostali civili iz doline rijeke Japre. U jednom kratkom periodu bilo nas je oko 7.000 hiljada. U tim njihovim akcijama i pljačkama bilo je i ubijenih civila Bošnjaka. U Blagaju nam svega ponestalo, ni hrane više nema. Ponovo pretresi i granatiranja. Taktika i njihov metod da lakše pristanemo na novi pokret hajvan-vagonima u nepoznato. Naredba je bila da sve ostavimo i da ništa ne nosimo. Sve smo ostavili: auta, vrijedne stvari, novac. Ostade mi pita od jabuka i zeljanica u autu. Nastaje pravi pakao: ubijanja, tuča, odvajanja žena s djecom, mi muškarci na drugu stranu. Prije nego ćemo ući u pakleni voz čujem plač djece i galamu sa psovkama i vrijeđanjem.
Ukrcavaju nas u hajvan zatvorene vagone. Žene i djeca su u jednim vagonima, a mi muškarci u drugim. Dakle, već smo bili razdvojeni od naših porodica. Rekli su nam da nas voze u Zenicu ili bolje rečeno prema Zenici. S tom informacijom su htjeli da smanje napetost i moguću reakciju ljudi. Već je nastupila noć, a i onako je bio zločinački mrak i tama. Vagoni su prepuni. Ako je čovjek sjedio pa je ustao u vagonu, nije više imao priliku da sjedne na pod od prevelike gužve. Od Blagaja do Prijedora naše skromne zalihe vode su nestale, a hrane je još malo potrajalo. Bila je totalna medijska blokada. Nismo znali šta se sve dešava. Stali smo na željezničkoj stanici u Prijedoru. Klizna vrata vagona su nam malo odškrinuta, bio je to izazov za moguću bježaniju. Međutim, primijetili smo i mitraljeska gnijezda. Tad smo znali da, ako neko pokuša bježati, to bi značilo bježanje u sigurnu smrt. Primjećujemo vatru u okolnim mjestima oko Prijedora, a iza nas u Blagaju je ostala u plamenu džamija i poneka kuća. To je bio dan uoči Kurban-bajrama. Pomislio sam u sebi: Bože moj, jesmo li mi ovo spremani za ovaj mubarek Kurban-bajram? U ranu zoru stižemo na željezničku stanicu Banja Luka. Skoro će i bajramsko vrijeme. Imam osjećaj da još nismo ni krenuli iz Blagaja, jer je ista slika izvan vagona, psovka, vrijeđanje, rafalanje po vagonima. Bilo je i u toj pucnjavi ranjenih. Nekom od tih četničkih neljudi je naum palo da je nama Bajram, pa su nam čestitali psovkama i rafalanjem po vagonima. Krećemo u pravcu Doboja i zaustavljamo se na jednoj lokalnoj stanici, negdje u popodnevnim sahatima. Konačno izlazimo iz vagona pod jakom prismotrom četnika. Neko od tih zlotvora povika: eto ide Joja, misleći na onog glumca što je glumio u filmu Bitka na Kozari. Vala baš isto da mu je brat rođeni. Za vrlo kratko vrijeme, Joja nas je razvrstao. Vojno sposobni na jednu stranu, a žene i djecu na drugu stranu. Ulazimo ponovo u vagone. Bilo mi je čudno zašto kače dvije lokomotive na jednu kompoziciju. Jedna je bila naprijed, a druga od pozadi. Vagoni gdje su bile žene s djecom odoše prema Doboju, a nas vraćaju nazad u Bosanski Novi, na stadion FK „Slobode“ (Mlakve). U logoru sam proveo 75 dana. Dok su nas vraćali nazad, vidjeli smo Kozarac ravan kao aerodrom, sve, ama baš sve porušeno, popaljeno i popljačkano. Prolazeći kroz Blagaj, vidjeli smo da je i ovo selo spaljeno, opljačkano i da su naše stvari odvezene u nama nepoznatom pravcu. Svaki dan proveden u logoru bio je dug kao godina. Uvijek su imali razloga da divljaju uz alkohol, pucnjavu ili odmazdu. Spavali samo u mokrim svlačionicama stadiona. Ako vindjaknu stavim umjesto jastuka, onda mi je bilo ležati na keramičkim pločicama. Tako nekih tridesetak dana. Poslije sam našao neku reklamu od pleha što je bila na stadionu. Bili smo izloženi izgladnjivanju, neki su bili i premlaćivani naočigled svih nas logoraša.
Učenici su sa zadovoljstvom tukli svoje profesore. Jednom prilikom sam dobio komadić hljeba više, kad me glad probudi da s tim komadićem prevarim sebe. Međutim, kad sam vidio živi skelet od mog džematlije, dajem ga njemu jer je on bio u gorem stanju od nas sviju. Sa mnom su bila još dvojica imama, kolega. Četnici su nas tražili, a nisu znali da smo im nadohvat ruku. Svijest džematlija bila je na visokom nivou, nisu nas zvali efendijama nego imenima kako nas ne bi locirali. Eventualnu dobivenu hranu izvan žice dijelili su s nama, jer mi nismo imali nikog svoga u blizini. Bilo je situacija da po dva dana i noć nismo ništa jeli. Jednom prilikom postrojili su nas da večeramo, nebo se otvorilo, pokisli smo do kože. Uslijedila je naredba: „Nema večere, ulazite unutra na spavanje na keramičkim pločicama!“ Hrana nam je bila obična neslana splačina s komadićem hljeba kroz koji se moglo vidjeti nebo. Jedan ovakav obrok bilo nam je sve za 24 sata.
STAV: Nakon izlaska iz logora, gdje Vas putevi sudbine dalje vode?
BEGAN: Konačno krećemo iz logora. Ukrcavaju nas u šlepere i ohrndane autobuse. Prelazimo most preko rijeke Une na teritoriju Hrvatske. Taj dio Hrvatske je bio pod opsadom četničke armade. Ponovo dugo čekanje. Ne znamo zašto. Ekstremne ubice opet pretražuju kamione tražeći u njima interesantne osobe, moguće žrtve za masakr i ubistvo. Uspijevamo sakriti jednog profesora matematike i fizike. Tražili su ga njegovi bivši učenici. Konačno smo krenuli naprijed prema Sisku, tada nama najdražem gradu, gradu konačne naše slobode. Teško i dugo putovanje. U jutarnjim satima ušli smo slobodni u grad Sisak. Velika gužva, vrisak, plač. To je bio konačni kraj našim mukama. Sad kad imam slobodu, sve mi fali, a do tad mi je falila samo sloboda. Moja prva pomisao bila je jesu li mi živi i zdravi supruga i moja djeca. Svi se razilazimo, a nas trojica imama idemo na našu adresu – Zagrebačka džamija. Naša braća su znali kad dolazi konvoj i mi imami u konvoju. Već nas je čekalo auto i stižemo u džamiju. Slijedi trodnevni odmor i pomalo dolazimo sebi uz stalni prisutni strah u našim glavama. Sa sobom nemam nikakav identifikaciji dokument kako bih mogao preći granicu Slovenije. Tadašnji Mešihat IZ daje mi potvrdu na osnovu koje sam nesmetano prešao granicu Slovenije.
STAV: Po dolasku u Sloveniju uključujete se u formiranje džemata naših muhadžira?
BEGAN: Organizovali smo džemat u Kranju. Radio sam po izbjegličkim centrima širom Slovenije. Uspijevamo kupiti kuću u Kranju i organizirati vjerske aktivnosti za potrebe džemata. Obnašao sam i funkciju koordinatora imama za rad i sve aktivnosti i potrebe naših ljudi u tim centrima, počev od škole, mekteba, vjerskog života i humanitarne pomoći. Imali smo čvrstu podršku za naše aktivnost od naše ambasade u Ljubljani, IZ iz Ljubljane, te resornih ministarstava Slovenije. Materijalno nas je pomagala IGASA. Posebno želim istaći pomoć naših ljudi koji su došli u Sloveniju prije agresije na našu BiH.
STAV: Iz Slovenije vraćate se u rodni Prusac?
BEGAN: Tako je. Vraćam se iz Slovenije u Bosnu, u svoj Prusac. Prusac je bio prilično porušen. Sve džamije u Pruscu su bile puno oštećene. Sjećam se obavljenog namaza u Kjafijinoj džamiji, koja tad nije imala ni krova. Handanija džamija je nacionalni spomenik prve kategorije kao i Kjafijina džamija. Obje džamije zatičem u ruševnom stanju, dok je Malkočeva džamija bila u boljem stanju. U njoj se obavljao namaz i u toku Agresije na BiH jer je bila najsklonitija od četničkih nišana i granata. Džematlije Handanije džamije izgrađuju džamiju na mjestu nekadašnjeg mekteba u Prusačkoj tvrđavi, dok se Handanija džamija ne restaurira. Sam sam u Pruscu od imama. Pokušavam organizirati džemate s Prusčacima, pa i uspijevamo zahvaljujući Allahu i šehidskom amanetu. U Pruscu ima i dosta mezara od velikih i ilumli ljudi s dobrim dušama kao što su Hasan Kjafija Pruščak, Ajvaz-dedo, Mustafa Pruščak i mnogi drugi, kao i mezarja iz doba Fetha na Prusačkoj musalli. Zahvaljujući Uzvišenom Allahu, zatičem žive i oca i majku i njihovog bijelog mačka koji bio takav, samo što nije znao da govori, što se je pokazalo kad je majka preselila na Ahiret. Odlazeći na majčin kabur da učim suru Mulk, prvih sedam dana od njezine smrti, zaticao bih na njezinom kaburu njenog bijelog mačka gdje leži s vrlo tužnim pogledom. Mačak je, dok je majka bila živa, ležao u njenom krilu. Pred samu smrt, kad smo je dovezli iz bolnice, jedno veče poslije jacije, vidjevši da smo tužni, majka nam je kazala: „Djeco moja, nemojte biti tužni, pa tamo na Onom svijetu ima nas više nego na ovom svijetu. Tamo su mi i otac i majka, suprug, pa braća, imam tamo dvojicu sinova Ferida i Mehmedaliju, a i vi ćete doći ako Bog da.“ Sutradan je majka preselila Svevišnjem Gospodaru. Molim Boga da se smiluje svim roditeljima, a molim te ja Rabbi nemoj zaboraviti ni moje roditelje. Po dolasku u Prusac odmah se uključujem u organizaciju Ajvatovice ili, bolje rečeno, uključujem se tamo gdje sam stao prije rata, sada u novim okolnostima.
