Svaki narod ima nekakav pogrdan nadimak. Imaju ga i Bošnjaci. Bošnjake, pravoslavci i katolici ponajprije, nazivaju balijama. Međutim, da znaju značenje te riječi, nikad nas ne bi tako zvali. Naime, ova je riječ perzijskog porijekla i ima potpuno suprotno značenje u odnosu na ono uvriježeno i uvredljivo. Bali (semantički je srodan i oblik – bala: gore, iznad, povrh) je opisni pridjev i znači: visok, uzdignut, dostojanstven, gospodstven, dok je sufiks – ja tipični bosnizam i javlja se u brojnim riječima orijentalnog porijekla (džamija, avlija, kapija itd.) Prema tome, kratko i jasno, leksema balija znači: veliki (visoki) gospodin.

Ima, međutim, ova riječ unutar bošnjačke jezičke prakse još jedno, nimalo lijepo značenje. Ponekad, tako, dostojanstveni i gospodstveni Bošnjaci balijama nazivaju one hinjeno udvorne i napadno srdačne likove, hiperambiciozne i sveprisutne – u vjeri, politici, školstvu, kulturi, nikakvih ljudskih kvaliteta i zapanjujućeg samopouzdanja. Jednog takvog, za slučajnog susreta s ratnim drugom Enesom, susreo sam nedavno na ulici. “Vidi! Eno Džanića”, veli Enes. Osvrćem se i vidim stvarno Džanić, naš komandant bataljona. Nije se mnogo promijenio. Isti arogantni izraz lica, gegutavi hod i spljošteni, bokserski nos napravljen takvim za jednog Bajrama, ramazanskog ili kurbanskog, ne sjećam se baš. Ali Džanića se dobro sjećam. Imena ne, zaboravio sam, a nije ni šteta zaboraviti ime takvom hablećini. Poštar, kažu, bio prije rata, raznosio pisma i penzije po Mramoru i Dobrnji, pa došao rat, pa to neuko seljanče napokon došlo na svoje – da komanduje i preko tuđih leđa bojeve bije. A duša mu bilo komandovati. Naročito kada se skupimo u kasarni i kamione čekamo, na ratište da idemo i državu branimo. A vojska k’o vojska: neko puši, neko čita, neko zalegao ispod stabla i drijema, pa se to hablećini Džaniću nikako ne sviđa, pa sve viče li – viče: “Zbor, zbor, u vrstu, brzo, brzo!” Vojska gunđa, kenjka, i hoće i neće, na koncu ipak hoće, ko će se s takvim ahmakom naduravati; i stane vojska u vrstu, ali lijeno, otromboljeno, pa se ni to Džaniću ne sviđa.

“Mirno! Mirno, kad kažem! Na mjestu voljno”, urla bivši poštar.

A Bajram bio tog jednog dana kada smo u kasarni čekali da nas kamioni na Majevicu voze i Džanić nas postrojio Bajram, valjda, da nam čestita. Stoji ukočeno, žmirka, glasa ne pušta, dramsku napetost stvara, a i uspijeva: zuri vojska u budalu, meškolji se, kašljuca i čeka hoće li bila šta progovoriti.

– Sretan Bajram, vojsko – dreknu konačno.

– Ne kaže se tako – nekakav će od duhana prozukli glas iz vrste.

– Nego kako – kao pomirljivo pita Džanić, a sve unezvijereno isteže vrat i mjerka odakle li je došao taj glas, pa ponavlja pitanje ne bi li se drznik razotkrio, pa da takvog na najgore mjesto na ratištu stavi, da ga tjera rovove za tenkove da kopa, da ga u pritvor na hljeb i vodu šalje.

– Kaže se: Bajram šerif mubarek olsun – opet će onaj glas, a Džanić se ceri i klima glavom, kao da želi reći: Aha, vidio sam te, sad si moj, dečko.

– Nije ti ovo Arabija nego Bosna! I mi ovdje govorimo bosanskim, a ne arapskim jezikom, pa tako i naše praznike čestitamo na bosanskom jeziku – odvrati Džanić, pa, vidno zadovoljan onim što je rekao, razvuče usta u nešto nalik na osmijeh.

Nije, bolan, Bajram praznik, nego blagdan, a ni čestitka nije sasvim na arapskom, nego na arapsko-turskom! Barem bi toliko treb’o znat o svojoj vjeri, mamlaze nepismeni – podviknu prozukli glas.

– Šta reče?!

– Pametnom se dva puta ne ponavlja!

– Istupi iz stroja!

– Evo me, Džaniću, meni dva puta ne moraš ponavljati – reče glas i iz stroja istupi čovječuljak, malo viši od puške koju nosi. Maskirna jakna mu do koljena, pantalone tri puta duže i šire, naborane od čizama do ruba jakne, oko vrata obmotan debeli šal, pa sve to skupa liči na zgužvanu dronju iz koje viri sitna, prosijeda glava i grubo, izborano lice, prerano ostarjelo od teškog rada, bijede i brige.

– Evo mene, Džaniću, mamlaze nepismeni! I još ovo da ti kažem! Stvarno mi te je pun... da ne lajem šta, pa, evo, ako si muško, hajde da se pobijemo! Hoćeš li, nesorto seljačka?!

– Sejo, Avdo, vodite ga i... – zausti bijesni Džanić, ali ga čovječuljak istog trena raspali pesnicom posred nosa: sasvim se jasno ču kako nosna kost kvrcnu, Džanić se sruši, a tamnocrvena krv šiknu kao iz česme. Odnesoše ga.

– Ovo po pare ne valja. Rano je pala krv, ljudi – zabrunda glas iza mojih leđa.

Niko ništa ne reče.

– Džaniću – podviknu Enes.

Nekadašnji poštar, pa komandant bataljona, a danas ko bi ga znao šta je i gdje je, zastade i zbunjeno nas pogleda.

– Sretan Bajram, mamlaze nepismeni!

Džanić se prenu, razrogači oči, vidjelo se, bi mu jasno ko smo, pa promrmlja nešto u bradu, psovku vjerovatno, još jednom nas ljutito pogleda, okrenu se i žurno ode.

Ispratili smo ga pogledom. Odgega se niz ulicu i nestade iza prvog ugla. Enes šuti. I ja.

– Nisi mu ovo trebao reći – rekoh.

– Znam.

Nije nam više bilo do razgovora. Rukovali smo se i razišli.