Jedna naučna studija iz 2019. predviđa da će klima u Madridu 2050. nalikovati sjevernoafričkom gradu Marakešu; London će više ličiti na Barcelonu, a Stockholm na Budimpeštu. Zapravo, ono što živimo danas za 50 ili 70 godina će biti tri ili četiri puta gore. Najdramatičniji primjer klimatskih promjena danas jeste jug Evrope. Italija se bori s dva ekstrema istovremeno, nesnosni toplotni talas s rekordnim temperaturama koje idu do 47 stepeni Celzijusa praćen stotinama požara u južnom dijelu zemlje, te olujno nevrijeme koje čupa stabla i ruši krovove praćeno gradom, nanoseći ogromne štete usjevima i materijalnim dobrima u sjevernijim dijelovima zemlje. Sve u jednom danu.

Toplotni talasi kakve smo imali proteklih dana povećavaju opasnost od gubitaka ljudskih života, ne samo smrtnih slučajeva koji su direktna posljedica oluja ili vrućina nego i onih indirektnih. Jer vrućina je tihi ubica. Kada postane prevruće, srce brže pumpa, krv se ubrzava i organi počinju otkazivati. Stres preplavljuje tijelo dok se bori da se ohladi. Unutrašnje temperature rastu od normalne (37 C) preko grozničave (38 C) do smrtonosne (40 C). Mnogi ljudi koji većinu vremena provode napolju, kao što su poljoprivrednici i građevinari, umiru direktno od toplotnog udara. Ali daleko više života odnese bolest srca, pluća i bubrega koja se pogorša po vrućem vremenu. Istraživanja pokazuju da je broj smrtnih slučajeva od vrućine u Evropi prošlog ljeta iznosio 61.672 ljudi.

Sve je ovo posljedica klimatskih promjena. Spaljivanjem fosilnih goriva i uništavanjem prirode ljudi su zagrijali planetu za 1,5 C iznad predindustrijskog nivoa. To je podiglo prosječne temperature na gotovo cijelom kopnu na planeti i učinilo toplinske valove toplijim i vjerovatnijim.

Temperature su uvijek prirodno varirale. Ali povećanje prosjeka znači da nasumični skokovi temperature sada idu oko osnovne linije koja je viša nego u prošlosti. U Evropi, koja se zagrijala za skoro dvostruko više od globalnog prosjeka, to znači manje ekstremne hladnoće, ali više ekstremne vrućine.

1980-ih, kada je planeta bila 0,5 C toplija nego prije industrijske revolucije, Evropa je iskusila pet do sedam dana toplotnih talasa svake godine. Ovaj se broj već više nego udvostručio kako se svijet zagrijao iznad 1 C.

Ako se planeta zagrije za 2 C, prosječan broj toplotnih dana povećat će se tri puta u sjevernoj Evropi i šest puta u južnoj Evropi. Užareni toplotni talas koji je pogađao jednom u jednom vijeku će pogađati svakih pet godina u sjevernoj Evropi i svake druge godine u južnoj Evropi.

PRIRODA NAS OPOMINJE

“Klimatske promjene na globalnom, ali i lokalnom nivou, posljedica su 150 godina nemara prema prirodi, prema atmosferi. Industrijalizacijom i drugim našim aktivnostima zagađujemo atmosferu do te mjere da smo danas došli do granice kada se atmosfera, odnosno priroda, pokušava vratiti u neku normalu na način da nas opominje non-stop elementarnim nepogodama i ovim ekstremima koje i mi u Bosni i Hercegovini osjećamo na svojoj koži iz dana u dan. Iz godine u godinu, iz sezone u sezonu dolazi do ekstremnijih klimatskih pojava u Bosni i Hercegovini, mjerimo rekorde temperature zraka. Evo, prije nekoliko dana je u Zenici ponovno izmjeren rekord za mjesec juli, 41 stepen Celzijusa, to je ustvari identičan rekord od prošle godine. Dakle, dvije godine zaredom u Zenici mjerimo vrijednost temperature koja je rekordna. Ovih dana smo imali toplotni val koji je donio vrijednosti temperature zraka na nivou crvenog upozorenja, dakle izuzetno toplo, i nakon toga imali smo ekstrem u jednom drugom obliku, a to je oluja koja je uzrokovana velikim oblačnim sistemom, takozvanom superćelijom, koja je dodatno osnažila baš zbog te energije koja se u prizemnim slojevima atmosfere akumulirala tokom toplotnog vala pa su i posljedice te oluje bile dramatične, bilo je i smrtnih slučajeva. Tako da klimatske promjene nisu nešto novo ni u Bosni i Hercegovini. Već je 20-ak godina stručna i naučna zajednica saglasna da su klimatske promjene na snazi i toliko su evidentne da su prosječne globalne temperature u prosjeku veće za 1,5 stepeni Celzijusa u odnosu na predindustrijsko razdoblje zahvatile cijelu planetu Zemlju. Posljedice osjećamo kroz turbulentnije vremenske uslove. Treba naglasiti da te klimatske promjene ne idu u pravcu da ćemo imati ovdje saharske uslove, mi ćemo ovdje imati i dalje četiri godišnja doba, jasno izdiferencirana u pogledu temperatura i padavina, međutim, u svim tim godišnjim dobima imat ćemo ekstreme kakve imamo ovoga ljeta, upravo to je posljedica klimatskih promjena, kretanje iz ekstrema u ekstrem. Svi su saglasni da se, osim porasta srednje temperature za 1,5 stepeni, posljedice ogledaju i u promjeni padavinskog režima. Posljedice koje trpimo a koje nose veći rizik jesu pojava češćih ekstrema koji su sve intenzivniji”, objašnjava Bakir Krajinović iz Federalnog hidrometeorološkog zavoda.

Prema njegovim riječima, tokom 135 godina hidrometeorološke službe u BiH i mjerenja zabilježeno je da smo imali iste, slične i gore elementarne nepogode u odnosu na one od prije nekoliko dana. Dakle, nije ovo nešto što nismo imali prije i što nam se prvi put desilo. Međutim, dešava se da ono što se u prošlosti dogodilo nekoliko puta tokom 135 godina u posljednjih deset godina imamo vrlo često i intenzitet je toliki da izaziva strah i paniku kod građana.

“Upravo su to klimatske promjene, češći ekstremi, i intenzivniji. Iz godine u godinu naše društvo će biti pogođeno sličnim stanjima atmosfere i nama ne preostaje ništa drugo nego da se što prije pripremimo i prilagodimo, da budemo svjesni rizika. Sve što mi danas uradimo da bismo smanjili emisiju stakleničkih plinova osjetit ćemo tek za 30 godina, dakle, ono što smo radili prije 30 godina sada osjetimo kao posljedicu. Takva je atmosfera kao sistem, nema ništa preko noći, ono što smo radili 150 godina dolazi na naplatu danas i ono što danas uradimo tek će osjetiti naša djeca”, kaže Krajinović.

Što se tiče zakonskih propisa, dokumenata i međunarodnih sporazuma, Bosna i Hercegovina je potpisnica svih relevantnih međunarodnih akata. Na papiru odlično stojimo što se tiče borbe protiv klimatskih promjena. Međutim, provedba tih planova, praktična primjena, izostaje ili ide sporo.

“Bosanskohercegovačko društvo, naš narod, ni izbliza nije svjestan klimatskih promjena, naš obrazovni sistem ne prepoznaje klimatske promjene kao nešto što treba izučavati u osnovnoj, srednjoj školi i fakultetima. Daleko smo mi od toga da sistemski podižemo svijest naše djece o klimatskim promjenama”, kaže Krajinović.

Klimatske promjene naučno su dokazane – prosječna temperatura se povećala i ubrzala rast zadnjih par decenija, vremenski ekstremi su češći, promijenio se padavinski režim, mjesečna količina padavina zna se izlučiti za dan-dva, a onda 25 dana bude bez kiše. No, ipak ima ljudi koji su skloni vjerovati teorijama zavjere umjesto nauci.

NAJLAKŠE JE IZMIŠLJATI TEORIJE ZAVJERE

Krajinović ističe da ćemo morati raditi na edukaciji i podizanju svijesti ljudi o klimatskim promjenama.

“Lakše je okriviti nekakav HARP ili neki drugi sistem i biti zadovoljan dobijenim odgovorom. Da je prirodu razumjeti lahko, nije, nije ni izbliza lahko razumjeti sve te sisteme koji su uvezani u jedan. Prije nekoliko dana nisu bili različiti oblačni sistemi koji su izazvali oluju, nego jedan sistem, takozvana superćelija, koji je napravio štetu u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i otišao dalje na istok. Priroda ne poznaje granice, ona to rješava svojim prirodnim tokovima i putanjama. Moramo olakšati građanima da shvate ovu složenu tematiku klimatskih promjena. Nema ovdje teorija zavjere, 150 godina trujemo prirodu i to nam dolazi na naplatu, zato lagodno živimo, imamo svi telefone, auta, struju i vodu nadohvat ruke, ali uništili smo prirodu i to je cijena koju moramo platiti. Ono što mi moramo raditi jeste svjesno i odgovorno trošiti resurse koje uzimamo iz prirode, svaki pojedinac danas može odgovornije koristiti automobil, električnu energiju, vodu i ostale resurse koji se ne mogu obnoviti i na taj način smanjiti emisiju stakleničkih plinova”, navodi Krajinović.

Prema klimatskim scenarijima do 2100. godine, koji pokazuju kako će se klima mijenjati u budućnosti i koji polaze od pretpostavke da mi ništa dramatično nećemo promijeniti u pogledu emisije stakleničkih plinova, prosječna globalna temperatura povećat će se za 4,5 do 5 stepeni C. Nije 2100. daleko, naša djeca će u tim godinama živjeti.

“Moramo poraditi na tome da naša djeca barem imaju šansu nositi se s elementarnim nepogodama koje će biti češće i intenzivnije. Zamislite koja će energija biti u atmosferi tada. Ako mi danas imamo toplotni val od pet dana s temperaturama 40 stepeni i ovakve oluje kao prije neki dan, kakve će tek oluje biti 2100, kada ti periodi ekstremno visokih temperatura budu tri puta duži s nekoliko stepeni višim vrijednostima temperatura, zamislite koliku će energiju moći dobiti jedna oluja kao što je bila ona 19. jula 2023. Morat ćemo što prije i svi skupa raditi”, kaže Krajinović.

Svi se možemo složiti oko toga da se klima dramatično mijenja. Međutim, ono oko čega se ne slažemo jeste zbog čega se mijenja. Neki tu vide razne teorije zavjere negirajući utjecaj klimatskih promjena, neki, opet, krivce za klimatske promjene vide u industriji, saobraćaju, poljoprivredi... Ali prvo trebamo krivce tražiti u nama samima, svako od nas pojedinačno. Treba stati pred ogledalo i zapitati se šta sam ja učinio atmosferi, pa tek onda gledati druge, veće sisteme poput industrije, saobraćaj, poljoprivrede, energetskog sektora i svega onoga što emituje stakleničke gasove. Ako mislite da nisu odgovorni za emisiju stakleničkih plinova, samo na trenutak razmislite koliko dnevno koristite automobil, kupujete li industrijske proizvode, koliko energije trošite proizvedene korištenjem ćumura…

Naravno, ne treba se odreći svega, industrije ili energije, sve to možemo nastaviti koristiti, ali moramo početi razmišljati zelenije. Vidjeli smo da je atmosfera takva da ne možemo ispuštati stakleničke gasove u atmosferu a da nam to ne dođe na naplatu.

Uprkos činjenici da živimo klimatsku katastrofu, jasno i naučno potvrđenu kao posljedicu 150 godina uništavanja planete, većina ljudi ne strahuje za budućnost naše planete. Zašto je to tako?

Kao prvo, klimatska kriza je mnogo niži prioritet za većinu ljudi od drugih životnih pitanja, kao što su ekonomija ili inflacija. To ne znači da nismo zabrinuti, barem donekle.

JESMO LI ZABRINUTI ZA PLANETU

Brian Lickel, socijalni psiholog koji istražuje ljudske odgovore na prijetnje, kaže da nismo dizajnirani da dugo ostanemo u stanju visokog straha.

Emocionalni odgovor na klimatsku krizu – čak i ako se osjećamo uplašeno tokom epizode olujnog nevremena ili opasnosti od šumskog požara – sličan je onome što mnogi ljudi koji žive u ratnim zonama mogu doživjeti, rekao je Lickel. Dok su u početku, prijetnja od bombi i napada neminovna je i krajnje zastrašujuća, na kraju se oni koji ostanu na tim prostorima donekle prilagode životu u kojem prijetnja postaje samo još jedna stvar s kojom se svakodnevno suočavaju.

Iako klimatska kriza brzo mijenja našu planetu na geološkoj vremenskoj skali, na ljudskoj se promjene dešavaju relativno sporo. To znači da čak, i ako vidimo temperature koje postavljaju rekorde ili doživimo strašnu oluju, te pojave će postati nova normala u vremenskom periodu naših života. „Skeptičan sam da će doći do događaja koji će nas katalizirati više od bilo koje stvari koje su se već dogodile“, rekao je Lickel.

Ljudi imaju tendenciju da se prilagode svojim stresorima, kaže Susan Clayton, psihologinja koja proučava odnos između ljudi i prirode. Budući da klimatska kriza nije nešto s čime se možemo nositi u ovom trenutku, a većina ljudi je čak i ne razumije u potpunosti, često se odlučujemo zanemariti je kao način da zaštitimo svoje emocionalno ja. “Zaista smo, zaista dobri u izbjegavanju stvari koje nam smetaju u mnogim slučajevima”, kaže ona. „To je poricanje.“

Međutim, kako više vremenskih događaja koje vidimo ovog ljeta pogađa veći broj ljudi, to poricanje moglo bi biti teže održati. „Što više ljudi ima direktna iskustva s klimatskim promjenama, to su više u stanju da ih percipiraju kao rizik“, rekla je Clayton.

Međutim, prema Lickelu, pitanje da li su ljudi dovoljno uplašeni klimatskom krizom moglo bi biti pogrešno postavljeno. To je zato što strah nije uvijek najbolji motivacijski faktor za akciju. Promjene koje moramo napraviti kao vrsta kako bismo se suočili s klimatskom krizom jesu ogromne i logističke, tako da vjerovatno nemaju nikakve veze s individualnim odgovorom na strah bilo koje osobe.

„Prizivi na strah mogu biti efikasni za stvari poput pušenja cigareta, ako ljudi znaju šta mogu učiniti da se pozabave prijetnjom“, rekao je Lickel. Ali ogromno, sporo i složeno pitanje klimatske krize nema puno odgovora na individualnom nivou. Većina nas se osjeća – i zaista jeste – prilično bespomoćno.

Clayton i Lickel se slažu da ne bismo trebali zanemariti realnost klimatske krize, ali ne upijati svaku lošu vijest o tome i poduzeti korake za ublažavanje vlastitih strahova. Naša sposobnost da na kraju izvršimo promjene, velike ili male, direktno je povezana s načinom na koji upravljamo stresorima koji dolaze zajedno s ovim problemom.