Nakon Drugog svjetskog rata dio je hrvatskih izbjeglica iz Italije transportiran u Siriju. Arapskim su zemljama bili potrebni iskusni oficiri za nadolazeći rat s Izraelom. Doseljeni Hrvati bili su instruktori tek formirane sirijske vojske, ali i borci u Arapsko-izraelskom ratu. Nakon završetka sukoba veći dio doseljenika napušta zemlju, dok malobrojni ostaju i osnivaju Društvo Hrvata „Damask“. Većina doseljenika bili su „Hrvati islamske vjere“, najznačajniji među njima bili su Hasan Čustović, Husnija Hrustanović, Ibrahim Pirić-Pjanić, Mato Dukovac te Džafer-beg Kulenović, najistaknutija politička figura.

Kako piše Ivo Mišur u Hrvatskoj reviji, koju izdaje Matica hrvatska, društvo je pokrenulo svoj mjesečnik „Hrvatska volja“, a jedna od najzanimljivijih i najkontroverznijih historijskih ličnosti Bosne i Hercegovine i Hrvatske Džafer-beg Kulenović, upravo u okviru tog društva, piše svoje komentare, analize, članke koje objavljuje u različitim ustaškim emigrantskim listovima, uglavnom u Argentini i Španiji. Od tih su članaka nastala Sabrana djela 1945-1956, pomalo nedostupna u javnom prostoru, ali iznimno zanimljiva kao dokument o važnim događajima iz 20. stoljeća i identitarnim lutanjima tadašnje bošnjačke inteligencije.

Kako stoji u pogovoru Sabranih djela, knjigu je zamislio „pokojni Stjepan Barbarić (1912.-1974.), nekadanji stožernik ustaškog stožera Hum u Mostaru i tajnik Velike župe Vrhbosne u Sarajevu, a prvi dostarješina odnosno glavni tajnik Hrvatskog domobrana te urednik glasila Hrvatska i Hrvatski narod u Buenos Airesu“. U svom nastojanju pokojni Stjepan Barbarić naišao je na „oduševljenu podporu hrvatskih rodoljuba Ragiba Zukića, Ibrahima Vehabovića, Kerima Reisa, Ajdina Rokolja i drugih, a dakako i svoje braće bojnika Jakova i dra. Miljenka preživjelih članova jednog pravog hrvatskog roda, koji je izgarao za hrvatstvo Bosne i Hercegovine“.

Džafer-beg Kulenović, dopredsjednik, a kasnije i predsjednik vlade takozvane Nezavisne Države Hrvatske, rođen je u Rajnovcima kraj Kulen-Vakufa 17. februara 1891. godine. Gimnaziju je pohađao u Sarajevu i Tuzli, a 1909, dva mjeseca prije mature, izbačen je iz škole zbog sukoba sa skupinom gimnazijalaca srpskih nacionalista te maturira u Mostaru.

Kako stoji u knjizi Tko je tko u NDH, 1909. upisao je studij u Beču, ali se zbog lošeg zdravlja vraća u Zagreb, gdje završava i doktorira pravo. Već u Beču aktivan je medu tamošnjom hrvatskom pravaškom mladeži te je izabran (1909) za predsjednika starčevićanskog sveučilišnog društva „Svijest“. Nakon stvaranja Kraljevine Jugoslavije pristupa (1919) Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji (JMO). Na svim izborima biran je za narodnog zastupnika JMO kotara Brčko. Bio je među rijetkima koji su glasali protiv Vidovdanskog ustava 1921. u Skupštini, mimo uputa svoje stranke.

Protestirao je 1921. u Skupštini zbog četničkog pokolja 200 muslimana u Sandžaku. Kad se JMO podijelio na centralističku i autonomašku listu, opredjeljuje se za autonomaše. Ta je lista, na kojoj se i sam nalazio, na izborima za Narodnu skupštinu 1923. porazila centralističku i prosrpsku listu JMO. Jedan je od idejnih začetnika Sarajevskih punktacija 1933, u kojima JMO osuđuje diktaturu i velikosrpske težnje prema Bosni i Hercegovini, zahtijevajući samoupravu.

„Srbi traže Jugoslaviju, a da bi ta njihova traženja, s obzirom na prošlost, bila ublažena, oni 'velikodušno' pristaju da bi ta Jugoslavija bila uređena na federativnom temelju. Ali ipak izgleda, da to njihovo traženje nije baš jednodušno, jer bi mnogi od njih htjeli takovu Jugoslaviju, koja bi bila u stvarnosti Velika Srbija. Pravo rečeno, to bi oni svi želili, pa i oni, koji iztiču prihvatljiviji oblik. Na takove velikosrbske 'marifetluke' mi smo već navikli, pa im ne treba ni pridavati osobite važnosti, već je potrebno nastojati da bi se ovo pitanje riešilo izvan bilo kakove Jugoslavije, a prema željama i potrebama naroda, koji su preko dva desetljeća u državnoj zajednici sa Srbima bili...“, piše Kulenović o odnosima sa srpskim političarima u tekstu objavljenom u listu Hrvatska smotra 1952. godine u Buenos Airesu, koji je dio Sabranih djela.

„Mi sa Srbima o tome pitanju nemamo što razgovarati, već zbog toga što njihov nastup, bez obzira na ono, što je bilo među nama, odaje njihove namjere, iz kojih se može nazrieti kakova bi bila ta njihova zajednička država. Izgleda, da bi se u još lošijem izdanju ponovilo ono, što je prije bilo, jer su njihovi priedlozi i procedure stvaranja te države vrlo tajinstveni.“

Kako tada, tako i sve do svoje smrti, Kulenović se osjećao Hrvatom, štaviše, izjašnjavao se kao hrvatski nacionalista, što je dizalo uzbunu u beogradskim političkim i medijskim krugovima. Čak je pozvan na razgovor zbog svojih istupa kod princa Pavla. „Gospodo, ja sam i Hrvat i hrvatski nacionalist... I ne samo da sam ja Hrvat i hrvatski nacionalist nego su i bosanski muslimani kao cjelina Hrvati i dio hrvatskog naroda“, govorio je Kulenović u Beogradu.

Nakon smrti Mehmeda Spahe 29. juna 1939. Kulenović je izabran za predsjednika JMO. U Cvetkovićevoj, a poslije i u Simovićevoj vladi bio je ministar bez portfelja, te ministar šuma i ruda. Bio je protiv podjele BiH prema sporazumu Cvetković-Maček, a odlučno se protivio priključenju dijelova BiH koji nisu ušli u Banovinu Hrvatsku u tzv. srpske zemlje, kako su to zahtijevali velikosrpski ministri.

„Za nasljednika dra. Spahe, ili, kako se tada govorilo, za likvidatora njegove stečajne mase, imao je Beograd svog kandidata. Bio je to bivši Hrvat i 'frankovac' dr. Šefkija Behmen, koji je već od 1921. podpuno plovio srbskim vodama, imao odvjetničku pisarnu u Beogradu i počeo govoriti ekavicom. Dr. Behmen bio odavno govorio: 'Težko onda, kad Behmeni sablju pripašu.' Behmen je mogao posve računati na financijsku podporu Beograda pri svojoj kandidaturi“, objavit će u Sabranim djelima članak iz čikaškog lista Danica iz 1965. godine, a u koje se podsjeća na okolnosti koje su dovele Kulenovića u poziciju Spahinog nasljednika.

„Od te bliže opasnosti, podpunog zarobljavanja od strane Beograda, imao je spasiti Muslimansku organizaciju poznati pučki tribun, sarajevski trgovac Uzeiraga Hadžihasanović. On se nije osjećao Hrvatom, ali još manje Srbinom. Govorio je za sebe da je 'Turčin' i da mu je starina iz Trapezunta. Dr. Spaho povjeravao mu je delikatnije zadatke, kada je nekoga trebalo žedna prevesti preko vode. On je to i ovaj puta učinio na svoj fini, u Bosni bi se reklo 'osmanlijski' način. Prirodno, iza njega je stajala golema većina naroda, svi hrvatski orientirani muslimani. Bilo bi vrlo zanimljivo da se je moglo snimiti na vrbcu njegov govor, ali u ono vrieme nije bilo magnetofona. On je od prilike ovako nešto spleo: 'Eto, ljudi, Sarajevo je šeher, pun ljudi odsvakale. Najviše Hercegovaca. Svuda ih ima. Njima čast, dakako. Ali eto, ja bih Krajišnika. Vele da su oni pošteni, vjerni i hrabri. Što velite, hoćete li Džafera?' Sjednica je bila gotova za deset minuta. Džaferbeg je prošao skoro jednoglasno. Uzeiraga na to veli nadbiskupu Šariću, s kojim se češće puta posjećivao: 'Izabrali smo jednog vašeg, jednog Hrvata...' Težki položaj u vlastitim redovima bio je riešen. Preostajao je onaj, dakako teži, u Beogradu. Provedena je odmah rekonstrukcija vlade. Namjesto dra. Spahe ulazi u vladu dr. Kulenović, ali ne preuzima bivšeg Spahinog resora, željeznice i prometa (Beograd veli: da se 'Turci' na tom polju previše ne osile!), nego šume i rude.“

 

U vrijeme aprilskog rata 1941. nije napustio zemlju kao većina članova Vlade Kraljevine Jugoslavije. Iz Beograda povlači se u Užice, navodno jer je saznao da vojska sprema njegovo ubistvo. Napušta vladu i odlazi u Sarajevo, potom u Brčko, gdje mu se nalazila porodica. Nakon proglašenja NDH na čelu delegacije predstavnika JMO posjetio je Antu Pavelića, izrazivši podršku toj ustaškoj kvazitvorevini. Nakon toga, 7. novembra 1941. imenovan je potpredsjednikom Vlade NDH, zamijenivši svoga brata Osmana Kulenovića, kojeg će komunističke vlasti likvidirati 1947. godine.

U svom radu povodom 80. godišnjice muslimanskih rezolucija iz 1941. godine historičar Adnan Jahić citira Muhameda Pilava, jednog od čelnika predratne ustaške emigracije koji je zamjerio rukovodstvu bivše JMO s dr. Džafer-begom Kulenovićem na čelu što nije našla za shodno da u danima okupacije zađe u narod i obavijesti ga o međunarodnoj situaciji te pripremi za predstojeće događaje.

To je dovelo do toga, pisao je, da niko nije bio toliko osakaćen i izranjavan kao muslimani Bosne i Hercegovine, „zahvaljujući upravo dr. Džaferu“. Kulenović je, na pitanje većine članova Centralnog odbora JMO, zašto je bez konsultiranja ušao u ustašku vladu, odgovorio: „To sam učinio na svoju ruku i u svoje ime.“ Takvim svojim postupkom i izjavom, zaključio je Pilav, Kulenović se definitivno odvojio od muslimanskog naroda, čiji je stav prema ustaškoj politici jasno došao do izražaja kroz rezoluciju cjelokupne ilmije i najuglednijih muslimana Bosne i Hercegovine.

Slična zapažanja, nastavlja dalje Jahić, iznio je i Muhamed Hadžijahić. On je u svom ratnom spisu 1944. godine zabilježio da je Kulenovićev dolazak iz Simovićeve u Pavelićevu vladu 7. novembra 1941. zadao bosanskim muslimanima „strahovit udarac“, kako na domaćem, tako i na međunarodnom planu. Kulenović je to učinio bez obzira na činjenicu što su muslimanski politički prvaci na svom zasjedanju u Doboju zaključili da mu nije mjesto u Hrvatskoj vladi, neovisno o pritiscima s ustaške strane.

Dr. Mehmed Alajbegović, u dva navrata ministar u Vladi NDH, u svom poslijeratnom zatvorskom spisu naveo je da je Paveliću pošlo za rukom uvesti u Vladu Džafera Kulenovića „radi privlačenja Muslimana“, a kada je to postigao, „pustio ga je po strani“, dok su Hakija Hadžić, Alija Šuljak i istomišljenici harangirali muslimane i radili aktivno za ustaški pokret. Kulenović je imao ured „bez ugleda i posla“, pa prema tome i bez utjecaja, a stvarni potpredsjednik Vlade bio je Vjekoslav Vrančić.

Čini se, pak, da takvi stavovi nisu previše doticali Kulenovića. On i nakon propasti ustaške države i bijega u inozemstvo i dalje u svojim člancima veliča Pavelića tvrdeći kako će država kakvu je Poglavnik osmislio uskrsnuti jednog dana.

„Od sjemena kojega je Otac Domovine posijao dozrieli su zdravi plodovi i njegov učenik i imenjak dr. Ante Pavelić ostvaruje zamisao svog velikog učitelja. Produžujući istim putem, kojega je Stari označio, svojom uztrajnošću i podporom naroda uzkrisuje Nezavisnu Državu Hrvatsku, koju narod od srdca pozdravlja, k srdcu prima i kroz četiri godine rata nevjerojatnom hrabrošću brani. A što je nije mogao obraniti to nije njegova krivnja, već nakazno shvaćanje odlučujućih činilaca, koji su s tim ratom ravnali. Ali je činjenica, da se je hrvatski narod sa svojim Poglavnikom u ostvarenju i u obnovi nezavisne Države Hrvatske častno ponio i izvršio svoju domoljubno dužnost. I da cieli sviet nije bio u plamenu, Hrvati bi bili svoju državu prema narodnim potrebama izgradili, nu nažalost tu su izgradnju spriečile ratne neprilike i tiek svjetskih dogodjaja krenuo je drugim putem“, piše Kulenović u ustaškom listu „Drina“ koji je izišao u Madridu 1952. godine.

Kulenović nema dileme o tome da je Bosna drevna hrvatska zemlja a da su Bošnjaci Hrvati islamske vjere i tih se stavova držao do smrti, a iste je ideje propagirao sve do svoje nasilne smrti i njegov sin Nahid.

„U dugogodišnjem političkom radu zapažaju se razni momenti i upoznaje bilo naroda, koje je najmjerodavnije za prosudjivanje ovog pitanja. Mi imamo četiri važna vremenska razdoblja: razdoblje vladavine Turske kroz okruglo 400 godina; okupaciju Bosne i Hercegovine od austrougarske monarhije godine 1878.; stvaranje Jugoslavije 1918. i uzkrsnuće Države Hrvatske 1941. Sva ova četiri momenta su odlučna, da bi se na postavljeno pitanje mogao dati objektivan odgovor, koji bi odgovarao želji goleme većine naroda Bosne i Hercegovine, koja je, kako je poznato, nastanjena žiteljstvom katoličke, islamske i pravoslavne vjere. Katolici i muslimani su Hrvati, a pravoslavni su Srbi“, piše Kulenović u listu Drina, koji izlazi u Madridu 1951. godine.

„Kad je Turska 1878. uslied odluke Berlinskog kongresa povukla svoje čete s područja Bosne i Hercegovine, tom su prilikom muslimani dali jakog odpora okupatorskoj sili, tako da je Austro-Ugarska monarhija po navodima povjestničara prof. dra. Mihovila Mandića izgubila prigodom zauzeća Bosne i Hercegovine oko 30.000 vojnika. Prema tome su Hrvati muslimani i ovom prilikom pokazali svoju domoljubnu sviest. I ako oni to nisu naročito izticali, njihov je rad bio patriotski i u duhu hrvatskih interesa, a rad je kud i kamo važniji, nego li prazne rieči.

Nakon sloma austro-ugarske monarhije dolazi Jugoslavija. Muslimanski se redovi zbijaju. Od 52 narodna zastupnika, koje je Bosna i Hercegovina birala za Ustavotvornu skupštinu, bila su izabrana 24 muslimana, a pokraj njih u istu Skupštinu dolaze 14 katolika Hrvata... dakle Bosna i Hercegovina je bila predstavljana u ovoj prilici kao hrvatska... Prema iztaknutom sliedi, da je žiteljstvo Bosne i Hercegovine u absolutnoj većini hrvatsko i da to žiteljstvo prema dosadanjem svome radu i osjećajima može željeti i želi imati samo svoju vlastitu, podpuno nezavisnu Državu Hrvatsku, u kojoj bi bila uključena cjelokupna Bosna i Hercegovina sa Sandžakom. U toj državi imala bi odlučivati volja naroda i on bi joj odredio i oblik vladavine“, pisao je Kulenović o svojoj verziji historije.

Nakon sloma NDH, Kulenović 6. maja 1945. s ostalim članovima takozvane vlade NDH i drugim ustaškim zvaničnicima bježi iz Zagreba. Ide ka Austriji gdje ga britanska vojska hapsi 17. maja te je sproveden u logor „Spittal“ na Dravi, gdje samo pukom srećom izbjegava izručenje Titovim partizanima. U logoru Federraum piše pismo protesta britanskom feldmaršalu Alexanderu tvrdeći kako je sada, nakon izručenja Nikole Mandića Jugoslaviji, on premijer hrvatske države. Iako Jugoslavija traži njegovo izručenje, Britanci ga smještaju u bolnicu u Villachu, odakle bježi u Rim.

Godinu dana nakon što je saznao da je u Jugoslaviji izvršena smrtna kazna nad njegovim bratom Osmanom kratko odlazi u Tursku, a odatle se s porodicom uputio ka Siriji, kamo je izbjegao s nekoliko stotina bivših zvaničnika, vojnika i oficira, ali i običnog svijeta iz takozvane NDH kao i saradnika ili pripadnika njemačkih vojnih snaga. U Siriju odlazi na prijedlog Ante Pavelića, u toj je zemlji jedna od viđenijih osoba, pokrovitelj je hrvatskih izbjeglica, sarađuje s emigrantskim novinama Drina u Španiji, Hrvatska, Hrvatska Smotra i Hrvatska Revija u Argentini, Danica u Chicagu, a ti članci koje je u njima objavljivao čine uglavnom Sabrana djela.

„Mi, koji smo našli utočište u ovim krajevima, osjećamo to još bolje, jer smo na vrelu i možemo lakše opaziti plemenitost toga svieta. Taj nas je primio kao braću i mi smo to osjetili. S nama, koji smo pretežno muslimani, primili su i stanovit broj katolika iz naše Domovine sa istim osjećajima, kao i nas. Oni su nas razumjeli, jer su se i oni borili proti raznim i zarobljen. Zato smo im vječno zahvalni i bez obzira na to, okupatorima i izkusili su na svojoj koži, što znači biti orobljen što smo prema njima i prije gojili simpatije, osjećamo se smirenima i zadovoljnima, u koliko to zadovoljstvo u težkim danima bez svoje vlastite Domovine, može doći do izražaja“, piše Kulenović u listu Drina, koji izlazi u Madridu 1952. godine.

U februaru 1951. Džafer-beg Kulenović, zajedno s Hakijom Handžićem, Hasanom i Alijom Šuljkom, Hasanom Čustovićem i pukovnikom Ibrahimom Pjanićem, šalje memorandum Sveislamskom kongresu u Karačiju u Pakistanu, u kojem se ističe uloga „Hrvata islamske vjere“ u borbi za hrvatsku nezavisnost i slobodu i traži „potpora za pravednu stvar hrvatskog naroda“. Povodom tog kongresa 1951. godine list Hrvatska objavljuje u Buenos Airesu pismo Ante Pavelića koje se integralno nalazi u Sabranim djelima.

„Danas čami hrvatski narod u srbokomunističkom robstvu, a njegovi sinovi u tudjini bore se i rade opet za njegovo oslobodjenje i za odstranjenje tudjinske vlasti iz hrvatske države. Isto. dobno oni rade i bore se, da se ne bi lukavošću srbijanskih političara, prevarom i zavodenjem u bludnju svjetskoga javnoga mnienja i državnika velikih naroda nakon odstranjenja komunističke tiranije opet pokušalo uzkrsavanje kakove 'Jugoslavije', u koju bi opet bio hrvatski narod zarobljen, da ponovno bude predmetom nasilja, orobljivanja i narodnog uništavanja“, piše Pavelić, nastavljajući:

„Na tom je Sveislamskom kongresu dviesto predstavnika, su zastupali dvanaest islamskih država i ukupno trideset i dvie države, u kojima žive muslimani, imalo prilike putem tog memoranduma upoznati ne samo muke hrvatskog naroda pod tudjim vladavinama, nego i njegovu slavnu prošlost, njegovo značenje i vriednost u odnosu prema drugim narodima, napose islamskim, te njegovu odlučnu volju biti slobodnim u svojoj vlastitoi nezavisnoj državi Hrvatskoj. Boljševička tiranija nije dopustila da kongresu prisustvuju predstavnici muslimana sovjetske Rusije, kojih broj iznosi petdeset milijuna u ukupnom broju od četiri stotine milijuna muslimanskoga svieta, što je najbolji znak shvaćanja i razpoloženja koga je kongres predstavljao.“

Hrvatski oslobodilački pokret (HOP) je politička organizacija osnovana 8. juna 1956. godine, a uz Antu Pavelića, Vjekoslava Vrančića i druge, Džafer-beg Kulenović bio je jedan od osnivača, a preminuo je u Siriji nedugo po osnivanju. Kulenovićevom smrću sirijska zajednica gubi politički značaj u hrvatskim emigrantskim krugovima.

Pedesetih godina dolazi do daljnjeg iseljavanja, u Siriji ostaju pojedinci čiji su potomci danas u potpunosti arabizirani. Kulenovićev mezar nalazi se u Damasku, u blizini zgrade sirijske Centralne banke. Njegov sin Nahid Kulenović je nastavio rad u HOP-u, sve dok nije ubijen u Njemačkoj, a njegova smrt se pripisuje UDB-i. Pronađen je smrskane glave, mrtav, u kupaonici svog stana u Münchenu.