Sjeća li se neko Sabine Ćudić? To je ona prva dama Naše stranke, svakom loncu poklopac, koja je u godinama i mjesecima pred izbore iskakala kao kakav pop up sa stranica novina, portala, gurala se po televizijskim studijima, mudrovala po društvenim mrežama.
Nema šta Ćudić nije obećavala dok je ružila tada aktuelnu vlast. Izmišljala narative o neumskoj izdaji, obećavala gradnju Sistema, razgradnju režima. Bila su joj puna usta mladih. Jedna od bombona koje su joj ispadale dok je govorila bila je priča o povratku mladih. Njezin nadređeni Forto bulaznio je o porodici iz Norveške koja samo čeka da pobijede na izborima pa da se vrate kući, a Sabina je tvrdila: “Imamo recept kako vratiti 50.000 mladih u Bosnu i Hercegovinu.”
“Mi ne želimo prisilno zaustavljati ljude već im nuditi razloge da ostanu i inspirisati ih da se vrate. Iz BiH odlazi srednja klasa, a koja je ključ ekonomske i političke stabilnosti. Imate porodice u kojima oba roditelja rade ali žele bolju budućnost i manje tjeskobnu situaciju za svoju djecu. Potrebno je kreirati sistem povratka tih ljudi, kao što to namjerava uraditi Fortina vlada. Ured za dijasporu će omogućiti vrlo brzu registraciju firmi u BiH iz inostranstva, bez puno papirologije i da im niko neće tražiti niti feninga. To može motivirati mlade i uspješne ljude da razmisle o povratku u BiH”, rečenice su iz samo jednog od brojnih marketinških gostovanja u “trojki” naklonjenim medijima.
Dvije godine kasnije Sabina Ćudić je haman pa nestala iz javnog prostora. Ali je uspjela da sa svojim suradnicima zaista inspirira ljude. I to na odlazak iz Bosne. Njihova je stranka toliko inspirativna da je glavom bez obzira, što iz stranke što iz države, pobjegao čak i Tibor Kovačević, predsjednik Foruma mladih Naše stranke.
“Danas je dan kada se opraštam od vas, od svoje zemlje, od svog života. Danas je dan kada napuštam Bosnu i Hercegovinu, zemlju koju sam volio svim srcem, zemlju koja me je rodila, odgojila, naučila. Danas je dan kada odlazim u Austriju, zemlju koju ne poznajem, zemlju koja mi je strana, zemlju koja mi je jedina nada”, napisao je na svom Facebook profilu Kovačević prvog marta pa nastavio:
“Ne mogu više da ostanem ovdje, da gledam kako se naša zemlja raspada, kako se naš narod pati, kako se naša budućnost gasi i kako i sam propadam. Ne mogu više da slušam kako nam obećavaju bolje sutra, kako nam govore da imamo perspektivu, kako nam nude lažnu nadu. Ne mogu više da čekam da se nešto promijeni, da se nešto popravi, da se nešto dogodi.
Ja sam mlada osoba koja ima pravo na život, na sreću, na ljubav. Ja sam mlada osoba koja ima želje, planove, snove. Ja sam mlada osoba koja ima talente, sposobnosti, vještine. Ja sam mlada osoba koja želi da živi, a ne da preživljava.
Zato sam odlučio da odem, da potražim svoju sreću negdje drugdje, gdje ću biti cijenjen, poštovan, priznat i podržan. Gdje ću imati priliku da ostvarim svoje ciljeve i da živim punim plućima. Gdje ću se osjećati sigurno, slobodno i zadovoljno.”
Tužno, no nažalost očekivano. Stranka nekadašnjih NVO besposličara koja je ničim izazvana dobila priliku da postane vlast, obezbijedila je nakon izbora fotelje svom bljedunjavom rukovodstvu, uhljebila Fortu, Kojovića, Ćudićki omogućila da se smuca po Briselu o državnom trošku, a umjesto mladih kojima je obećavano sve što je Sabina Ćudić mogla namaštati, u ministarstva i parlamente instalirani su njihovi medijski kerberi ili umirovljeni policajci sumnjive prošlosti.
Odlaze pogrešna djeca, poput Kovačevića. Porodica iz Norveške je još uvijek spakovanih kofera, na čekanju baš ka oi onih 50 hiljada mladih koji čekaju inspiraciju. Dok oni čekaju a drugi odlaze, nama ostaje Franjo Šarčević.