Sa sigurnošću tvrdim da je SDA najveći nosilac socijaldemokratskih vrijednosti

Sedmi dan mjeseca augusta ima poseban značaj za sve patriote iz Velike Kladuše, ali i cijele Bosanske krajine. Tog dana 1995. godine borci Petog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine oslobodili su ovo mjesto na krajnjem sjeverozapadu naše domovine i na taj je način prestala postojati samoproglašena Autonomna pokrajina Zapadna Bosna, na čijem je čelu bio Fikret Abdić, izdajnik i osuđenik za ratne zločine. Jedan od onih ljudi koji je svjedočio i nastanku i nestanku ove paratvorevine jeste Hamdija Abdić Tigar, nekadašnji komandant 502. viteške brdske brigade, istaknuti pripadnik Petog korpusa, te danas zastupnik Stranke demokratske akcije u Zastupničkom domu Federacije BiH, koji prvi put govori za Stav.

Naime, s Hamdijom Abdićem Tigrom najprije smo se dotakli optužnice za ubistvo generala Hrvatskog vijeća obrane Vlade Šantića koja je bila podignuta protiv njega i njegovih pet saboraca, koja je u maju propala jer je ovaj pravosudni organ uvažio sve argumente odbrane i tako ih oslobodio svih optužbi, a prisjetio se i toga kako je izgledala odbrana Velike Kladuše te kako je bilo ratovati protiv više neprijateljskih vojski. Također, prokomentirao je i aktuelnu političku situaciju te ukazao na važnost izlaska na izbore u oktobru.

STAV: Kantonalni sud u Bihaću oslobodio je Vas i još petoricu optuženih za ubistvo Vlade Šantića, generala HVO-a u Bihaću. Pretpostaviti je da ste očekivali ovakav rasplet.

ABDIĆ: To je bio jedan politički proces i na osnovu jedne medijske kampanje protiv mene podignuta je optužnica. Kada sam konkretno ja u pitanju, nije bilo apsolutno nikakvih argumenata da se kreće u nešto takvo. Ipak, treba razumjeti da je to jedan uhodan metod za iscrpljivanje branilaca i to od, nažalost, nekih “naših” ljudi koji žive na našoj teritoriji i koji rade u našim pravosudnim tijelima. Zaista ne znam šta im je povod da se bave ovakvim stvarima, valjda su vođeni ličnim interesom. Ovo još uvijek nije pravosnažna presuda, već prvostepena, ali nema sumnje da će i pravosnažna biti identična ovoj prvostepenoj. Tužilac je mene nakon skoro 15 godina ubacio u optužnicu, do tada su me tretirali samo kao svjedoka. Ono što provjereno znam jeste da je on išao u Mostar “po pamet”. Sudija koji je prvobitno vodio ovaj proces uopće nije htio razmatrati potvrđivanje optužnice jer naprosto za takvo što nije bilo valjanog argumenta, ali je onda “isposlovano” da na njegovo mjesto dođe drugi sudija koji će to učiniti i bez ikakve potrebe i mene i moje saborce mrcvariti.

STAV: Početkom augusta, tačnije 7. augusta 1995. godine, borci Petog korpusa ARBiH oslobodili su Veliku Kladušu i time je prestala postojati samoproglašena Autonomna pokrajina Zapadna Bosna pod vodstvom ratnog zločinca Fikreta Abdića. Vi ste bili jedan od svjedoka i nastanka i nestanka ove paratvorevine, pa možete li ukratko kazati koliki je u to doba bio značaj riješiti se unutrašnjeg neprijatelja?

ABDIĆ: Mi smo u tom trenutku najprije dogovorili koordinaciju s Hrvatskom vojskom. Tačno 4. augusta smo krenuli, a već smo 6. augusta bili u Hrvatskoj, gdje smo se spojili s Hrvatskom vojskom u akciji “Oluja” i očistili jedan dio njihove teritorije od srpskog agresora. Onda smo preko jedne zone, koja je bila okupirana od SAO Krajine, krenuli prema Velikoj Kladuši, gdje su nam se pridružili i borci iz Bužima i Cazina. Naravno da je oslobađanje Velike Kladuše bilo značajno. Zašto? Zato što su domaći izdajnici poslušni Fikretu Abdiću po snazi bili jednaki kao oba srpska agresora. Kada kažem oba srpska agresora, mislim i na Vojsku Republike srpske i na bandu koja se borila za SAO Krajinu. Općepoznato je da smo se mi od 1993. do 1994. godine borili na tri fronta, sve do tzv. sloma prve autonomije. Te nas je 1994. godine Narodna odbrana Zapadne Bosne, podržana Srpskom vojskom Krajine, napala sleđa i uspjela ponovno oteti Veliku Kladušu, ali je konačni slom ove paratvorevine Fikreta Abdića došao 1995. godine, kada smo finalno oslobodili ovo područje.

STAV: Operaciju “Tigar”, koja je po Vašem nadimku i dobila naziv, jednom prilikom kolege novinari su nazvali “ratnom komedijom u kojoj je namagarčen Fikret Abdić”. Kako je ta akcija izgledala i koliko je bilo opasno infiltrirati se u redove autonomaša, što ste upravo Vi učinili?

ABDIĆ: Ja sam bio na čelu jedne diverzantske jedinice koja je nosila naziv “Tigrovi”, po kojoj sam dobio nadimak, a kasnije je operacija “Tigar”, u kojoj smo razbili snage Fikreta Abdića, dobila naziv po mom nadimku. To je jedna simpatična priča. Ova akcija je došla u strašno teškom momentu za nas. Ostali smo bez municije, bili smo iscrpljeni, bukvalno smo se jedva držali. Prvobitni naš plan bio je da pokušamo izvući što više oružja koje je posjedovala Narodna odbrana Zapadne Bosne. Mi smo se opet vodili nekim moralnim principima, tj. mislili smo o tome da na drugoj strani imamo našu braću po vjeri, izmanipuliranu masu, koju bismo trebali neutralizirati sa što manje štete. Problem je bio što su oni bukvalno bili pobratimska snaga s oba srpska agresora, praktično su združeno djelovali na terenu. Sve što su imali jedni, imali su i ovi drugi i treći. Pošto sam uživao ugled u kompletnom Petom korpusu, a dobro su za Hamdiju Abdića znale i sve neprijateljske snage, smislili smo jednu igricu koja će u konačnici napraviti značajnu razliku. S generalom Atifom Dudakovićem skovao sam plan u čijem će centru biti simulacija moje smjene s dužnosti komandanta 502. viteške brdske brigade i moje demobiliziranje, što će mene nagnati na prebjeg Fikretu Abdiću, kojeg ću pokušati ubijediti da uz grupu istomišljenika, uz adekvatnu potporu, mogu poraziti Peti korpus i tako ući u Bihać. Jasno je, ja sam, kada sam stekao povjerenje, tražio od njih municiju i oružje, koje sam dostavljao našim snagama. Ja sam kao “strano tijelo” među agresorima komunicirao i s visokim dužnosnicima Narodne odbrane Zapadne Bosne, ali i onima iz Vojske Republike srpske i Srpske vojske Krajine. Nakon nekog vremena dolazim i do samog kabineta Fikreta Abdića, gdje s njim “kujem” plan kako zauzeti Bihać. Govorim mu tada da ima dosta ljudi u Petom korpusu kojima je dosta rata, koji su gladni, žedni i bosi i koji su za mir na ovaj ili onaj način, tvrdio sam da bi se Narodnoj odbrani Zapadne Bosne vrlo rado priključili te da im samo treba naoružanje. Oni su se naprosto “upecali” na tu priču. Dok ja to njemu govorim, već se njegovih nekoliko stotina ljudi koje su zarobili vojnici Petog korpusa nalazi u pritvoru. Bitno je ovdje naglasiti da im ja uopće nisam govorio da sam autonomaš, već da ću sve učiniti što oni kažu za dobru lovu. Njegovo je bilo da nas “nakon odrađenog posla” pusti iz okruga te da mi nastavimo svoj put prema trećim zemljama. Fikret Abdić je u Bihać poslao prve količine oružja i municije iz skladišta s tada uveliko okupirane hrvatske teritorije od četničkih trupa. Tri dana i tri noći pošiljke potrebnih sredstava su preko kontrolnog punkta Poljskog bataljona, koji je djelovao u sklopu Ujedinjenih naroda, stizale u Bihać. Zna se da su snage UN-a prekršile embargo na uvoz oružja te su dozvoljavale isporuke oružja pobunjenicima, dok su prema ARBiH držale embargo na uvoz naoružanja. Centar te akcije bio je isfolirani sukob mojih momaka s jedinicama ARBiH u Bihaću, koji će “potrajati” tri dana. Ovo sve sam, naravno, isplanirao u strogoj tajnosti s generalom Atifom Dudakovićem i na samom startu za ovaj plan niko nije znao osim nas dvojice i još jednog našeg bezbjednjaka. I tako, mi se fiktivno bijemo u Bihaću, ja izvještavam Fikreta Abdića o toku akcije, dolaze čak i lokalne beogradske i kninske medijske ekipe da nas pitaju kako teče operacija. Te snimke i danas možete naći na internetu. Tada prenose i da je zarobljen general Atif Dudaković. Došlo je čak i do kovanja plana da Fikreta Abdića dovedemo u Bihać, gdje bi on trebao održati govor o miru. Nažalost, zbog pometnje na linijama, nismo to mogli realizirati i jako mi je žao zbog toga. Tada bismo ga komotno mogli uhapsiti. Suhog zlatna vrijedno je bilo što sam došao u posjed spiskova autonomaša ubačenih u Peti korpus, tačno sam u glavu znao ko je izdajnik. Naravno, od Fikreta Abdića sam dobio i spisak ljudi Petog korpusa koje su oni planirali likvidirati. Na taj način sam saznao na koga se mogu stoprocentno osloniti, a na koga trebam pripaziti. Također, dobro se i naoružavamo, što je dovelo do toga da u konačnici zarobljavamo 5.000 autonomaša, ulazimo u Veliku Kladušu i to biva slom prve autonomije. Operacija “Tigar” je bila uspješnija nego što smo se mogli i nadati.

STAV: Pošto ste bili insajder, jeste li mogli barem naslutiti šta je bio motiv vojnicima Narodne odbrane Zapadne Bosne da se priključe toj grupi odmetnika?

ABDIĆ: Teško je pojmiti šta je tim ljudima bilo u glavi. Bili su vođeni kukavičlukom Fikreta Abdića, koji je mislio samo na sebe i svoje. Mada mislim da motivi njegove lične odluke da se odrodi od svoga naroda i njegove borbe imaju znatno ozbiljniju pozadinu. Čisto sumnjam da ste u vrijeme bivše Jugoslavije mogli imati onakvo privredno carstvo a da niste “u sistemu”, da niste povezani s njegovim najdubljim strukturama. Iako ne treba na taj način cijeniti ljude, ali njegova je tazbina mahom srpske narodnosti. On je prolazio agresorske punktove bez problema, smijao se sa Željkom Ražnatovićem Arkanom u Bijeljini, a u Velikoj Kladuši su boravili i čelnici Službe državne bezbednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović Frenki. Smatram da je gledao sebe i svoj interes te da je išao linijom manjeg otpora. Kada su mu Srbi pokazali rakete i tenkove, on je pomislio da mi nemamo ni najmanju šansu za odbranu. Šuplja priča je da je on bio za mir i za narod kada svi znamo da je pravio u Velikoj Kladuši logore za sve one koji nisu bili za njega te da je sa srpskim generalima osmišljavao vojna dejstva.

STAV: Bosanski patrioti u Krajini su tokom agresije na našu državu imali izuzetno tešku zadaću – boriti se protiv dvije srpske agresorske vojske, u jednom momentu boriti se protiv hrvatskog agresora, a uz to i protiv izdajnika iz vlastitih redova. Koliko je bilo teško boriti se na više frontova?

ABDIĆ: Iskren ću biti, sve nam je bilo lakše podnijeti od unutrašnjih neprijatelja u vidu Narodne odbrane Zapadne Bosne. Kada u vlastitim redovima imate ljude koji rade protiv, teško se zaštititi. Bez obzira na to što se formirao front protiv Velike Kladuše, u Petom korpusu bilo je vojnika koji su djelovali kao peta kolona. U takvim uvjetima bilo je izuzetno teško ratovati, planirati i realizirati akcije. Međutim, naša velika pobjeda jeste to što je Peti korpus sve to izdržao. Kao što sam već spomenuo, imali smo protiv sebe VRS i Srpsku vojsku Krajine, ali i hrvatskog agresora, koji je mirovao sve dok mi ne uđemo u žestoke borbe. Onda i oni ospu paljbu po nama iz drugog plana. Mi smo konstantno s nekim vodili borbe, teško je to i zamisliti. Nismo čak imali ni direktnu komunikaciju s bilo kim za koga smo mogli znati da nema agresivne namjere prema nama, nama najbliža slobodna teritorija bio je Karlovac u Hrvatskoj. Kako god bilo, opet je to druga država, opet nismo imali direktan teritorijalni dodir s našim saborcima. Bukvalno smo se naoružavali otimajući oružje od neprijatelja, popunjavali smo municiju otimajući je od neprijatelja. Sve u svemu, najveći teret nam je bila Narodna odbrana Zapadne Bosne, taj unutrašnji neprijatelj. Kada smo se njega oslobodili, tek onda je do izražaja došla sva naša snaga. Ona se najbolje pokazala i dokazala u Operaciji “Sana '95”, u posljednjoj vojnoj operaciji ARBiH koja je rezultirala odbranom, između ostalog, Bosanskog Petrovca, Ključa i Sanskog Mosta.

STAV: Iz prve ruke nam možete reći da li je tačno da bi i Banja Luka bila vraćena da nije potpisan Dejtonski mirovni sporazum?

ABDIĆ: Nemam ja šta o tome govoriti. Samo poslušajte na YouTubeu gostovanje nekadašnjeg predsjednika bh. entiteta Rs Dragana Čavića kod Milomira Marića u kojem je jasno i glasno kazao da su silom dobili Rs i da je VRS bila pred vojnim porazom. Rekao je da mu je davno Jacques Paul Klein napomenuo kako Zapad ne želi da u srcu Evrope postoji “islamska enklava”, novi Iran ili Saudijska Arabija. Mislim, meni to teško pada, ali zapadnjaci ovdje imaju svoje ambasade, mogu vidjeti da mi nismo nikakvi teroristi niti prijetnja bilo čemu, mogu vidjeti da smo civilizirani svijet. Sigurni budite, da smo imali samo deset dana, Banja Luka bi bila vraćena.

STAV: U mjesecu augustu također se prisjećamo dvije izuzetno važne ličnosti u našoj historiji – prošlo je 27 godina od pogibije Izeta Nanića te 97 godina od rođenja Alije Izetbegovića. Šta za Vas znače ova dva imena?

ABDIĆ: Izet Nanić bio je moj kolega, jedan od komandanata koji se borio za svoju rodnu grudu i koji je na kraju i dao svoj život za nju. On je sinonim našeg krajiškog otpora, ali nikako ne smijemo zaboraviti i naše brojne druge rahmetlije koje su bile uz njega do samog kraja. Bio je jedan od nas i obaveza je čuvati sjećanje na njega. Tužan sam što smo naše žive heroje pokopali. Mrtvi ne smetaju nikome i njih slabo ko dira. Neka mi Bog oprosti, ali ima među nama i onih ljubomornih na mrtve. Malo je koji od komandanata koji su preživjeli rat prošao bez da su ga “naši” ocrnili i stavili na stub srama. Ako ga nisu uspjeli odvesti do sudskih sala, onda su ga popljuvali i napravili lopovom i prevarantom.

S druge strane, Alija Izetbegović je ime i prezime koje znači svakom čovjeku u našoj državi koji ima iole pameti, posebno za Bošnjake. To je bio čovjek skromnih prohtjeva i velike pameti i srca, čovjek koji je gledao daleko i široko, s vizijom za državu i narod. Mogu Aliji Izetbegoviću spočitavati sve i svašta, ali je magija bila u ono vrijeme ostati i opstati. Uostalom, dženaza 2003. godine najbolje je pokazala o kakvom se velikanu radilo.

STAV: Jesu li danas među nama neki novi unutrašnji neprijatelji?

ABDIĆ: Naravno da jesu. Mi smo, nažalost, uvijek imali kukavice među nama. Obratite pažnju samo na međustranački ambijent u našoj lijepoj državi, i to na onoj strani koja je nazvana probosanskom, i sve će biti jasno kao dan. Ja sam za pluralizam i fer političko nadmetanje, ali su regionalne obavještajne službe i njihovi sateliti doveli stanje do usijanja. Mi više nemamo borbu za vlast, već mržnju političkih vođa. Čemu to sve vodi?! Ko je to napravio?! Zabrinjavajuće je što smo se doveli u poziciju da mislimo kako su svi isti. Izaberemo nekoga na izborima, pa kasnije pljujemo po njemu. Ništa gore od toga nema. Apsurd je da imamo ljude koji se nadmeću ko će ljepše komunicirati s Miloradom Dodikom ili strankama opozicije iz Rs-a, a koje su zapravo iste kao i tamošnja vladajuća garnitura. Njima je svima cilj razvaljivanje BiH, a međusobno se nadmeću samo za komad vlasti. Čak i opozicija u većem bh. entitetu kao svog ultimativnog neprijatelja ističe Bakira Izetbegovića i SDA, što njihovu retoriku čini identičnom s retorikom, recimo, Aleksandra Vučića, Zorana Milanovića, Milorada Dodika ili nekoga trećeg za koga znamo da nema pozitivan odnos prema našoj državi. Na taj način retorika Aleksandra Vučića, Zorana Milanovića i Milorada Dodika dobija podršku u vidu retorike Elmedina Konakovića, Nermina Nikšića i Predraga Kojovića. Ekipa okupljena oko “Trojke” ne vodi kampanju protiv otvorenih neprijatelja države, već protiv Bakira Izetbegovića i SDA. To je jedan neviđeni nonsens.

STAV: Duhove na našoj političkoj sceni uzburkala je nedavna izjava predsjednika SDA i kandidata za člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića o “prebrojavanju”. Ovu izjavu kritizirao je Denis Bećirović, također kandidat za člana Predsjedništva BiH, na što ste Vi reagirali. Zašto ste se odlučili na reakciju?

ABDIĆ: Najbolji dokaz da ste na pravom političkom putu u BiH jeste primanje neprijateljskih strelica iz Beograda i Zagreba. Oni koji su ih najviše primali u proteklom periodu bili su Šefik Džaferović i Željko Komšić, članovi Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog i hrvatskog naroda. “Trojka” se okupila oko Denisa Bećirovića – OK. Pravo pitanje je šta je taj čovjek učinio za državu na čijem čelu bi se rado našao. Jedno veliko ništa. Skoro cijeli radni vijek sjedi u parlamentima, prima masnu platu od novca građana i piše otvorena pisma. To je sve. I tako čovjek koji nije proveo dana u odbrani države od agresora izvlači riječi Bakira Izetbegovića o “prebrojavanju” iz konteksta i zloupotrebljava ih na isti način kao što su ih zloupotrijebili otvoreni neprijatelji države. Bakir Izetbegović je izjavom o “prebrojavanju” rekao da i danas ima dovoljno onih koji bi stali u zaštitu sebe, svojih porodica i komšija u slučaju neprijateljskog nasrtaja, ali vidimo da se ni to ne smije reći. Šta se dešava? Kako ga je napao Aleksandar Vučić, Milorad Dodik i lideri skoro svih stranaka iz opozicije u bh. entitetu Rs, tako su ga napali i Elmedin Konaković, Nermin Nikšić i Fahrudin Radončić. To je, nažalost, slika našeg stanja.

STAV: S obzirom na to da ste federalni zastupnik, možete li nam kazati kako generalno gledate na aktuelnu situaciju u državi i na predizbornu kampanju, s kojom su neki, čini se, krenuli prije reda?

ABDIĆ: Došlo je vrijeme jeftinog populizma i potcjenjivanja inteligencije našeg čovjeka. Krenut ću najprije od Unsko-sanskog kantona, u kojem vladaju Narodni evropski savez i Socijaldemokratska partija. Evo, ovdje imate neke ljude koji su već sada davno izašli iz SDA jer je SDA koalirala sa SDP-om, smatrajući to najvećom izdajom, a danas su ti isti samoodstranjeni viškovi iz SDA, nekada “bošnjački tvrdolinijaši”, u koaliciji sa SDP-om. I sebe ljudima predstavljaju kao “novu političku snagu”. Sa sigurnošću tvrdim da je SDA najveći nosilac socijaldemokratskih vrijednosti. Kako? Pa zato što smo stalno s narodom i u narodu. Imamo i mi među sobom ološa, koje bih ja radom nabio nogom iz stranke, ali ne može stranački vrh znati baš svaki detalj u svakoj stranačkoj filijali. Imamo i mi u USK lokalnih kabadahija koje treba zamijeniti, ali šta ću... To treba rješavati na neki normalan način. Međutim, neki nisu mogli čekati svoj red, krenuli su u akciju skidanja Bakira Izetbegovića s mjesta predsjednika SDA, kao što su Denis Zvizdić, Aljoša Čampara, Elmedin Konaković i mnogi drugi, koji su godinama svoje lične interese realizirali oslanjajući se na stranku, a sada se predstavljaju da su “nova vrijednost”. Uzdaju se u naivnost našeg naroda, napravili su svoju analizu mozga našeg čovjeka i došli do zaključka da je prosječni stanovnik ove države povodljiv i kratkog pamćenja. Iskreno se nadam da će ih naši sugrađani razuvjeriti.

STAV: Mnogi kažu da je ovo razdoblje društveno-politički najteže u našoj državi od okončanja rata. Slažete li se s tim?

ABDIĆ: Naše države je uvijek bilo i bit će, ali neprijateljske snage u kontinuitetu vrebaju šansu za njeno čerečenje. To je tako. U vremenu kada smo mi imali vojni savez s Hrvatima, u Karađorđevu je sjedio Slobodan Milošević s Franjom Tuđmanom i dogovarali su podjelu BiH. Imali smo i u samu zoru agresije neke komuniste koji su govorili protiv Alije Izetbegovića i koji su na sav glas vikali da neće biti rata, a onda počeše klanja. Ipak, na kraju smo se uspjeli odbraniti, ali je činjenica da smo i nadrljali gdje god nismo zbili redove onoliko koliko smo mogli. Evo, sada imamo istu priču, ali na drugi način. Danas ožalošćena majka ne smije reći da joj je ubijeno šest sinova u Kozarcu, danas se Srebreničani nastavljaju maltretirati, a danas imamo i relativizaciju broja ubijene djece u Sarajevu. Strahota! Što je najteže od svega, među nama imate one koji kažu da sve to trebamo ostaviti iza nas i krenuti dalje. Slažem se i ja da trebamo nastaviti koračati naprijed, ali tek kada zločinci priznaju ono šta su radili i kada za to sve budu kažnjeni. Međutim, da mi se izbriše sjećanje bez ikakvog razloga – neće ići! Ne smijemo sebi dozvoliti novo klanje.

STAV: Koliko je bitno u oktobru izaći na izbore?

ABDIĆ: Naravno da je bitno! I najbolje bi bilo da izađu samo oni koji vole ovu zemlju. Sve patriote, svi do jednog, trebaju izaći i izabrati one koji su uvijek tu bili za njih.

STAV: Kako gledate na kafkijanski sudski proces koji se već duže vrijeme vodi protiv generala Petog korpusa ARBiH Atifa Dudakovića?

ABDIĆ: Oni su generalu Atifu Dudakoviću nabili nekih 500 svjedoka i na svakom ročištu pojavi se neki novi. Daj Bože da griješim, ali mislim da će se to otegnuti. Žele da on kraj suđenja ne dočeka živ. Ako dočeka, bit će oslobođen. Ratovao sam rame uz rame s njim i stavljam ruku u vatru da je čovjek stoprocentno čist. On nema apsolutno nikakve veze s onim što mu se stavlja na teret.

***

Mi smo, nažalost, uvijek imali kukavice među nama. Obratite pažnju samo na međustranački ambijent u našoj lijepoj državi, i to na onoj strani koja je nazvana probosanskom, i sve će biti jasno kao dan. Ja sam za pluralizam i fer političko nadmetanje, ali su regionalne obavještajne službe i njihovi sateliti doveli stanje do usijanja. Mi više nemamo borbu za vlast, već mržnju političkih vođa. Čemu to sve vodi?! Ko je to napravio?!

Tako, mi se fiktivno bijemo u Bihaću, ja izvještavam Fikreta Abdića o toku akcije, dolaze čak i lokalne beogradske i kninske medijske ekipe da nas pitaju kako teče operacija. Te snimke i danas možete naći na internetu. Tada prenose i da je zarobljen general Atif Dudaković. Došlo je čak i do kovanja plana da Fikreta Abdića dovedemo u Bihać, gdje bi on trebao održati govor o miru. Nažalost, zbog pometnje na linijama, nismo to mogli realizirati i jako mi je žao zbog toga. Tada bismo ga komotno mogli uhapsiti. Suhog zlatna vrijedno je bilo što sam došao u posjed spiskova autonomaša ubačenih u Peti korpus, tačno sam u glavu znao ko je izdajnik.

Naravno da je oslobađanje Velike Kladuše bilo značajno. Zašto? Zato što su domaći izdajnici poslušni Fikretu Abdiću po snazi bili jednaki kao oba srpska agresora. Kada kažem oba srpska agresora, mislim i na Vojsku Republike srpske i na bandu koja se borila za SAO Krajinu. Općepoznato je da smo se mi od 1993. do 1994. godine borili na tri fronta, sve do tzv. sloma prve autonomije.

Tužilac je mene nakon skoro 15 godina ubacio u optužnicu, do tada su me tretirali samo kao svjedoka. Ono što provjereno znam jeste da je on išao u Mostar “po pamet”. Sudija koji je prvobitno vodio ovaj proces uopće nije htio razmatrati potvrđivanje optužnice jer naprosto za takvo što nije bilo valjanog argumenta, ali je onda “isposlovano” da na njegovo mjesto dođe drugi sudija koji će to učiniti i bez ikakve potrebe i mene i moje saborce mrcvariti.