Uputnim se čini u samom početku kazati koju riječ o stvaralačkoj imaginaciji Ibrahima Kajana. Ako uzmemo u razmatranje pretpostavku da je književnost (kao i svaka druga umjetnost) proizvod nesumnjive imaginacije, bez obzira na stvarnosnu i dokumentarnu podlogu, onda se i knjiga s povijesnim miljeom pogotovo može smjestiti u polje imaginarno-stvaralačkog. Ako se, kako Sartre poučava, književnim djelom, prema tome i romanom, svijet ne može opažati ni tumačiti, već jedino predočavati – onda je imaginativna snaga autora jedina sila kojom se on odupire jačoj sili koju ne vidi, ali je nesumnjivo osjeća. Zbog toga je i Kajanov roman o Katarini, bosanskoj kraljici, pored sadržajnih rukavaca, knjiga garniranih minijatura kao plod njemu dozvoljene a nama shvatljive imaginacije. Zato gotovo možemo poistovjetiti pojmove imaginacije i fikcije, iako je fikcija podložna odnosu dviju različitih kategorija – zbiljskog i mogućeg. Ali i zbiljsko i moguće traže artističku vještinu imaginacije. Međutim, donekle se valja ograditi od opaske kako je taj roman sklop narativnih minijatura jer se u njemu pripovjedački elementi drže na nesumnjivom okupu koji formira koherentne cjeline.  

Kajanov je roman ne samo književno osvježenje u našoj književnosti, iako nije riječ o netom objavljenom djelu, jer se susrećemo s njegovim sedmim izdanjem. Je li to slučajnost, megalomanski apetit autora da se opetuje bez vidljiva razloga? Smatram da se opetovanost, bez obzira na komercijalnu opravdanost novih izdanja, reflektira i kao autorstvo koje traži nove dominante, jezgre mogućih razlikovnih odnosa koji neprekidno podliježu nepredvidljivom i iznenađujućem kontingentu otkrića u fiktivnom biću nepatvorenog stvaralaštva. Prema mišljenju zavidnog broja teoretičara, naročito utjecajnog Georga Lukácsa, roman je u žanrovskoj prednosti upravo zbog toga što je njegov protagonist zastupnik “pozicije totaliteta” kao izvorni, ali i dalje utopijski akter, uporni tragalac za nekakvim smislom, što bi opet moglo značiti da se, s čitalačkog aspekta, treba povinovati karakteru bezuspješne potrage za bilo kakvim smislom, tj. poznatim životnim banalitetom. Slijedeći Bahtinovu teoriju romana, kao i Lukácsevu osnovnu misao da “život postaje predmet epske poezije”, dolazimo do ideje da je to epsko djelo u permanentnoj, beskrajnoj, autentičnoj potrazi za istinom, ali onom koja grubo poučava da su sve čovjeku dostupne istine vrlo pristrane i, prema tome, nepotpune, na izvjestan način i falične. A to je također produkt tzv. umjetničke istine kojoj umjetnik uporno teži, ali je, na svu sreću, ne dostiže jer bi to, logično, bio kraj svake potrebe za bilo kakvim daljim procesom stvaranja.  

Kad smo već kod fenomena istine o kojoj je riječ, ustvrdimo kako ona nije niti treba biti dijagnostična. Ne smije joj autorova slabost pomagati da se obdani jer se, uostalom (pod uslovom da je prirodna), uvijek iznenadno, u otkriću, pojavljuje i u životu. Do nje se dolazi u hipu; javlja se gotovo svakad agresivno, rapidno, ne želeći se podati kao refleksija, već samo kao iskustvo. Zato je univerzalna, neponovljiva – uvijek podsjeća na to da bi njena datost bila takva – samo u okolnostima da bi bilo tako kad bi tako bilo. Čitaočevo ljubopitstvo u iznimnim pripovjedačkim djelima gotovo uvijek biva iznevjereno, zabravljeno sve do trenutka kad se životna istina naravnom silom probije na svjetlo dana, često poput munje – razorna, neočekivana. Kajanov književni interes za prošlost Bosne i njezine sudbine ne samo da ne jenjava već se permanentno ovaploćuje kao inspirativni egzodus, kao živo i životno vrelo stvaralačkog nadahnuća. Pišući svojevremeno o putopisnoj knjizi Tragom bosanskih kraljeva, ustvrdio sam kako njome gordo defilira svita bosanskih kraljeva, markantnih povijesnih figura poput Stjepana Tvrtka I Kotromanića, Katarine Kosače, svih kraljeva Kotromanića i Kosača, Tvrtka II Tvrtkovića, Stjepana Tomaševića, posljednjeg bosanskog kralja, ili Jelene Grube, Sandalja Hranića, kralja Dabiše i inih. Oni u Kajanovoj književnoj fantazmagoriji promiču pred nama gotovo u svečanom redu, upokojeni i slavni, svjedočeći tako o Bosni i Hercegovini kao zemlji kraljeva i slave neumrle, u vijeke vjekova, utaman i uprkos zlodusima, čemernicima, jadovima, blasfemičnim ništarijama koje je negiraju i koje bi voljele da je nema.  

A šta tek reći o književnoj fascinaciji kraljicom Katarinom? Ta se fenomenalna i samozatajna protagonistica u tvorbenoj viziji autorovog očuđavanja uzdiže i izdiže do visina koje nadilaze krutu povijesnu kategoriju promovirajući je kao mitološko, legendom ovjenčano biće i smještajući je u polje prosanjanog simbola. U svakom slučaju, glavna i jedina protagonistica romana Katarina kraljica bosanska djeluje s dvama aspektima egzistencijalnog interesa. To su aspekt sjećanja, reminiscencije i vokacije autobiografskog miljea i aspekt aktuelnog sraza s mističnim, previjanim, ironičnim i blasfemičnim dominikancem, generalom inkvizicije don Franciscom. On je prividni kraljicin sabesjednik, a suštinski nesumnjiv, otjelovljeni opozicioner i oponer. Taj previjani katolik svojom ulogom neumorno djeluje na njenu često poljuljanu sigurnost jer je njena uloga monološkog karaktera svedena na traumatično sjećanje i oživljenu pripovijest na sjećanje iz pozicije prognanice i rimske nevolje. Kako primjećuje kritičar Atif Kujundžić, roman je, pored monološkog iskaza, ujedno i solilokvij. Protagonistica, pored vanjskog dijaloga s don Franciscom, vodi jedini istinski dijalog sama sobom, čime je autor u potpunosti realizirao smisao svoje fikcije. Zapravo, on svoje stvaralačke dileme amortizira na taj način što ih pretače u Katarinine dvojbe i mentalnu nesigurnost u srazu same sebe sa sobom i svojom zlehudom prošlošću. Ali ono što podržava status unutardijegetičnog naratora nepokolebljiva je kraljicina odanost domovini Bosni, zemlji simbolično prikazanoj u slici i namjeni prženih rimskih pastrmki, spremnih na čerečenje. Već u začetku romana svjedočimo iskazu nepomućene vjere putujući mislima po prelijepim predjelima izgubljene domovine: 

  

  • Što sam ja... bez domovine? Čovjek bez domovine je mrtav čovjek. Tek sad znam što je zavičaj. Što znači biti pored domovine, a ne moći se u nju vratiti? Sad mi je jasna misao na progonstvo osuđivanih rimskih pisaca koji su pisali i govorili da je progonstvo iz domovine najteža kazna živu čovjeku. Jer... šta je čovjek bez domovine... i bez jezika svoje domovine? Ovo što i ja... mrtav čovjek kojem je ostao samo taj dio svijesti kojim jedino tu istinu može izreći... 
  • Pa vi plačete! Vrijedna kraljice! Ne gubite nadu!  

Kod V. Bitija nailazimo na interesantnu misao kako „od M. Cervantesa do F. Dostojevskog roman svojom pričom zrcali junakovu potragu za općevaljanom normom“; koristi se, ujedno, Lukácsevom tvrdnjom da roman nastaje iz epa kao normativnog brevijara klasičnog iskustva čovječanstva „u kojemu je pojedinac živio u skladu s kolektivnim vrijednostima“. 

Snagom životnog zahvata, sadržaj Kajanovog romana o mističnoj Katarini neumorno golica znatiželju jer u njemu, čini se, slutimo „oblik zrele muževnosti“, a ta zrelost kao da korespondira s ničeovskim „svijetom bez boga“. Lukács ukazuje na stvaralački zahvat u potrazi njegovog aktera, ponajprije za samospoznajom na putovanju do samog sebe. On kaže: „Pripovjedač može… da s hladnim i nadmoćnim izrazom hroničara posmatra čudnu moć slučaja, koji haotično miješa sudbine ljudi, što je za njih besmisleno i uništavajuće, a nama izgleda otkrivalački i zabavno; on može, s ganutošću, jedan mali kutak svijeta kao uređen cvjetni vrt, okružen beskrajnom i haotičnom pustinjom života, uzdići do jedine zbiljnosti; on može, dirnut i zarobljen čudnim i dubokim doživljajem svijeta jednog čovjeka da ga izlije u čvrsto oformljenu i objektiviranu sudbinu…“ 

Zar je potreban očigledniji dokaz za tezu kako je Kajan od prvih književnih do današnjih dana sklon pribježištu interesnog okvira kojim uspostavlja značenjsku graničnu zonu prvog i potonjeg motiva, a koji se, prividno, nalaze u opreci, pa i sadržajnoj nedosljednosti? Ali Kajan dosljedno sprovodi naoko nepojmljivu refleksiju o „izvanjskom koje je pozvano unutar unutrašnjeg da bi ga konstituiralo kao unutrašnje“. Vidljivo je to u mnogim djelima u kojima se površna recepcija znade naći u nedoumici. Ali i tu je samo riječ o paradoksalnoj konstataciji kako se u književno djelo sasvim legalno uprizoruje čin „uokviravanja, ali bez okvira“. 

 Potpuno se treba složiti s kritičkom opaskom kako Kajanov roman o kraljici Katarini nije isključivo historijski roman. Bilo bi vrlo rizično podvesti karakter djela pod klauzulu optimalne povijesne slike Bosne preko podloge suštinskih opservacija protagonistkinje. Naprotiv, Kajan je vješto izbjegao izazov da se, koristeći zamišljeni stvaralački model, upusti u tako rizičan, ali i prozaičan poduhvat. Njegov je roman, bez sumnje, i prvenstveno, psihološki poticajni siže, misao-vodilja kojom nas autor fabularno krijepi od prve do posljednje stranice. To je bipolarna razina štiva koje nas karambolično vodi kroz nezaustavljivi sukob svijesti i podsvijesti – u sraz dviju nepomirljivih silnica duševnog miljea – sretne, nezaboravne proživljene prošlosti i mračne, ogavne i ponižavajuće sadašnjosti. To je svijest o zlehudoj izgnaničkoj sudbini koja imperativno nameće vokaciju i evokaciju netragom nestale sreće. Zato u romanu dominira kurzivna strana te bipolarnosti, naspram oficijelne slike bolne sadašnjosti. Ta kurzivna strana romana jeste njegova osnovna nit, fabularni primat oslonjen na fenomen očinstva i izgubljenog doma.  

Fascinantni su pasaži romana koji se odnose na ushit sjećanja na djetinjstvo, na blagajsku domaju, na grandioznog oca i njegovu živu ljubav, njegovu Katarinu: 

Otac joj je pružio ruke a ona ih je, obje, prihvatila svojim malim, dječjim prstićima. Prsti su joj uronili u njegove krupne i snažne šake. Potom su je, iste te ruke, prihvatile ispod pazuha i vinule u zrak, a oko njih je prskao smijeh njezine majke Jelene, i braće njezine, starijeg Vladislava, i mlađeg, Vlatka.... „Tata, mogu li ja biti tičica koja leti?“... „Naravno, dušo, ti si moja tičica!“ 

Potresne su mnoge stranice romana u kojima je Kajanova nesretna miljenica, sva u žestokom grču sjećanja na nepovratnu sreću, ali i razdirući podsjećaj na prognaničku rimsku nevolju. Taj žestoki sraz prelama se kontinuirano u njegovoj prozi kao dramatski tagični egzitus koji vodi neumitnom svršetku. U te stranice svakako spadaju i one koje se, u samom finalu, upuštaju u opis agonije i samrtnog čina. Potresno na čitaoca u tim zadnjim rečenicama djeluje Kajanovo poetičko pero, odluka da se suoči s neminovnošću ovozemaljske neminovnosti kraja i ništavila: 

Kraljica je tonula. S blagošću nagnuta njezina glava na desno rame izgovarala je posljednje riječi koje je čuo samo don Francisco i koje nikom nije prenio. – Don Francisco, baš sad čujem zvona! A meni se tako spava, oprostite... 

Roman Katarina kraljica bosanska našeg eminentnog književnika Ibrahima Kajana posjeduje i izdašno nudi plemenitu i nadahnutu literaturu koju mogu podariti samo velikani književne i uopće umjetničke riječi.