Potpuno je izvjesno da veliki broj pjesama savremenih pjesnika možemo na pravi način tumačiti samo ako pažnju skoncentriramo na različite vidove konteksta i podteksta u njima. Teorija Kirila Taranovskog “o tekstu, kontekstu i podtekstu”, u kojoj on kontekst dešifrira kao “izvjestan broj tekstova koji sadrže istu ili sličnu sliku”, a podtekst kao “postojeći tekst odražen u novom tekstu”, primjenjiva je i u tumačenju poezije Sinana Gudževića. Pri tome je primarno voditi računa o raznovrsnosti građe koju Gudžević koristi pri oblikovanju pjesama.

Okolnost da je ta građa uzimana s različitih strana nameće potrebu da tumač upozna pjesnikovu kulturu, jer je samo tako u mogućnosti da rekonstruira putanju kojom su pojedini smisaoni elementi, primjera radi, iz mita ili narodnog predanja prenijeti u pjesmu. Gotovo je nemoguće zamisliti uspješnu interpretaciju pjesme “Kućna guja” bez poznavanja usmenog predanja iz kojeg je pjesnik preuzeo osnovni element vjerovanje da se kućna zmija ne smije ubiti niti otjerati jer to donosi nesreću. Fantazmagoričnu atmosferu ove pjesme Gudžević dodatno usložnjava šifriranim kodiranjem patrijarhalnog narodnog odnosa prema ovom predanju, koje na izvjestan način ironizira nakanom pjesničkog subjekta da “četvrtastu guju” proda nekom od “gostiju namjernika” jer “ionako je u kući nesnosno”.

Nema sumnje, dakle, da Sinan Gudžević spada u one savremene pjesnika čije se pjesme mogu adekvatno tumačiti samo ako se vodi računa o različitim vrstama konteksta i podteksta u njima. I to nije nimalo slučajno. Već i pri površnom čitanju ovih pjesama zapažamo da su Gudževićeve pjesme prošarane više ili manje skrivenim elementima preuzetim iz mita, usmenog predanja, ili pak, u našim zabitima još uvijek prisutnog paganskog običaja koji se uporno održava i prenosi s koljena na koljeno. Arhetipski idiomi i folklorno mitološki obrasci ne sputavaju pjesnika da iskaže svoju primarni stav o svijetu u kome obitava. Naprotiv, gotovo nadpoetska ambicija za ispitivanjem gnoseoloških moći jezika, stalno prisustvo metapoetskih i autopoetičkih iskaza na podlozi jasno artikulirane postmodernističke svijesti omogućili su pjesniku da se već svojom prvom poetskom knjigom predstavi u punom sjaju i da ocaklina njegovog poetskog bića još uvijek traje, ni za trohu zamagljena.

Poetički koncept i kreativna energija Sinana Gudževića kao da se nisu mogli zadovoljiti realnom slikom svijeta i pojava u njemu već su postali htijenje za oblikovanjem metafizičkog događaja koji izmiče kontroli logičke determiniranosti i mogućoj materijalizaciji činjenica što su u vlasti mimesisa. Poetički stav te vrste samo je dio trajne ljudske čežnje za nepoznatim, nespoznatim, nedosegnutim i neuhvatljivim, što se kroz historiju materijalizira u “čudesno” stvarnim naučnim otkrićima i ahasverskim ekspedicijama istraživača nepoznatih predjela globusa ili neotkrivenih slika/priča pospremljenih pa oblikovanih u labirintima malih sivih stanica. Svako biće i predmet mogući je motiv ili nositelj poetičke konstrukcije ako može zadovoljavajućim intenzitetom mašte stvoriti dojam stvarnosnog i logičkog.

Gudževićevi poetički elementi primakli su se tamnoj strani naše svijesti i oni su one početnice koje nas suočavaju s tjeskobom vezanom za razumijevanje smisla/smislova bitisanja. Dakle, problem se uvijek sastoji u tome kako ih čitati i tumačiti. Gudžević posjeduje, kao i, čini mi se, rodonačelnik ovog poetičkog koncepta Vasko Popa, umijeće da realizira raznolike glasovno značenjske mogućnosti koje mu se nude u jeziku, ali sada u vlastitom preoblikovanom značenju. Zato ove pjesme treba promatrati i analizirati kako u prostornom/horizontalnom nivou, tako i duhovnom/vertikalnom.

Izvjesna doza poetizirane fantastike u Gudževićevim pjesmama ublažava tjeskobu i nemir, jer lirizacijom insistira na otkrivanju zagonetke sadržane u neobičnom i neočekivanom. Čini mi se da je upravo stoga ovaj poetički koncept postao vrlo utjecajan i poticajan mlađoj sandžačkoj poeziji koja isijava autoreferencijalnost, korištenje cikličnih motiva, preplitanje vremenskih planova, mitsku podlogu, enigmatičke zaplete i snažne pamtljive poente.

U Gudževićevoj knjizi “Građa za pripovetke”, kroz “mitsku građu zavičajnih predanja, mahom bajoslovne apokaliptične vizionarnosti” preobražava se i univerzalizira slika „ljudskog sukoba sa ostrvljenim silama historije i prirode”. Fantastične i čudesne priče transponirane u poetski iskaz svjedočanstvo su o ljudskoj potrebi za metafizičkim, što bi trebalo da odgovori na pitanja koja bivaju izvan područja materijalnoga, kao zarobljenici snova, maštarija, čudesa i fantazija. Specifična Gudževićeva tehnika sugestije sustavno koristi zaobilazni put krećući se ka središtu stvari. Pjesnik, uglavnom, ne imenuje, već čini samu stvar, koju gnomski sažima, te je imenuje ne imenujući je, tako da stječemo dojam kako je to, ustvari, rad na jezičkoj perfekciji dovedenoj do rasprsnuća.

Hvatajući obrise jučerašnjeg i aktualnog pjesnik stvaraj jednu čudesnu, a ipak paradoksalnu sliku svijeta koji se sav kreće dualizmom emotivnog i faktografskog tvoreći skladan spoj različitih poetskih pristupa i turobne i neobične leksike. Pjevanje je čin željenog bivanja u samom srcu stvari koje se niti imenuju, niti sugeriraju, već se evociraju u iskušavanju ekstatičkog spontaniteta, gotovo nadrealistički automatskog bilježenja opservacija i relaksacija što se roje oko raskrivenog stožera u kome se prelama i mitsko i trivijalno, arhetipsko i efemerno. Ritmika stiha veoma je pulsirajuća, ali ne u cik-cak krivuljama već je sva u jednom produženom naboju, tako da imamo osjećaj da su čitave pjesme ustvari samo jedan jedini, dugi stih u kome se prepliću različiti strukturni elementi.

 

Za početak mog pisanja

Odlučujuću je ulogu odigrala

Jedna pseća lobanja

 

Dobar deo detinjstva

Ta je kost stajala nabijena

Na šiljati rog rodne kuće

 

Za vedrih jutara

Otac se peo na vrh krova

I nosio lobanji puni šlem kostiju

 

Gore bi stavljao po jednu kost

U svoja i pseća usta

Umivao vodom pseću pa svoju glavu

I obe brisao postavom od kaputa

 

Nikad nisam saznao u čemu je stvar

 

Mnogo kasnije

Napisao sam ovu pesmu

Koja se

S izuzetkom ove i prve strofe

 

Ima smatrati mojim početkom

 

(Prva pesma)

 

Upravo je stoga Gudževićeva knjiga “Građa za pripovetke” postala neka vrsta kultne knjige čitavoj jednoj generaciji uspješnih sandžačkih pjesnika.

Nakon dvije decenije poetske šutnje, Sinan Gudžević objavio je drugu knjigu pjesama “Rimski epigrami”. U njoj, sa samog izvorišta evropske kulture, sadašnjicu sagledava “klasičnim” očima Katula, Propercija, Ovidija, Marcijala, Horacija, u obrascu klasične metrike (heksametrom).

“Gudžević posuđuje ton klasičnih latinskih majstora da bi njime duhovito, sažeto i jezgrovito komentirao suvremenu svakodnevicu Rima, promatranu očima egzilanta koji u džepu nosi pasoš jedne ratom rasturene balkanske zemlje”, bilježi Asmir Kujović u jednom od rijetkih prikaza ove knjige.

Hodajući ulicama Vječnoga grada, zalazeći u rimske krčme i crkve, Gudžević je ispisao knjigu dostojnu Marcijala naših dana, pjesnika koji se svemu smije jer ga sve i boli:

 

Naglo se pronoć razboljeh i padoh u vrućicu groznu,

Uze me drhat i stud, uzbole svakoji ud,

 

Glavobol primi me strašan i slabost po kostima svima,

Sablastan, potmuo bol pođe mi mutiti svest.

 

Zmiju u procepu nalik ne imajuć mira ni smirka,

Hladan pa topao znoj svunoć što s mene se li.

 

Ne dajte, bogovi, nikad da noć mi se povrati takva.

Boli li tako i smrt, ja ne doživeo nju.

Sve je u ovim distisima, po mjeri i metru, uz “raskošno muzičko poigravanje neobičnim spojevima arhaizama i neologizama, te unutrašnjim rimama i asonancama”, a ono što najviše plijeni jeste raskoš jezika, britkost leksike i potpuno originalna duhovitost.

Trmke, uljanik i pčele u Rimu se nalaze moje,/ Ali u Grabu se tek žaoka spušta u med. – karakteristični su Gudževićevi epigrami u kojima se kombinuju klasične teme s autentičnim zavičajnim emocijama. Univerzalna ljepota i snaga poetske riječi na poetsko misaonom putovanje kroz vremena i kulture potvrđuje da je Gudžević jedan od najvećih rapsoda našeg jezika, i pisanog i govornog.