Nakon što je objelodanjeno da bi se početkom maja na dnevnom redu Generalne skupštine UN mogao naći Nacrt rezolucije o genocidu u Srebrenici, uslijedila je panična, sinhronizirana i histerična reakcija srbijanskih i srpskih političara iz Srbije i entiteta RS. Predlagači Rezolucije o genocidu u Srebrenici su Njemačka i Ruanda, dok su joj sponzori Sjedinjene Američke Države, Čile, Novi Zeland, Malezija, Jordan, Turska, Slovenija, Albanija, Francuska, Italija, Irska, Lihtenštajn, Bosna i Hercegovina, Holandija i Finska. Situaciju je o tom pitanju dodatno usijao svojim izjavama predsjednik Srbije Aleksandar Vučić konstatujući da će nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici uslijediti zahtjevi za ukidanje RS-a te zahtjevi da Srbija plati ratnu odštetu Bosni i Hercegovini. Članica Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željka Cvijanović, politički eksponent i produžena ruka Srbije u Bosni i Hercegovini, i ambasador Srbije pri Ujedinjenim nacijama Nemanja Stevanović, također su reagirali na vijest o mogućem usvajanju Rezolucije o genocidu u Srebrenici poručujući da bi takve aktivnosti mogle narušiti dostignuti nivo međuetničkog pomirenja i saradnje u Bosni i Hercegovini.
Helem, kad podvučemo liniju ispod ovih izjava srbijanskih i srpskih političara, svijetla obraza možemo zaključiti sljedeće. Vučić zbori istinu i da je pravde kao što nije Srbija bi presudom od 26. februara 2007. godine bila obavezna platiti ratnu odštetu Bosni i Hercegovini, a RS bi, kao tvorevina utemeljena na genocidu, prestao postojati. Međutim, to međunarodnim akterima nije bio interes, tako da su Vučićeve istine samo u službi zamajavanja javnosti i skretanja pažnje s konkretnijih i važnijih pitanja. U pogledu izjava Cvijanovićeve i Stevanovića valja naglasiti da se na lažima nikad nije moglo izgraditi bilo šta dobro, a kamoli međuetničko pomirenje i saradnja, tako da usvajanjem navedene rezolucije neće biti narušeno bilo kakvo pomirenje, jer do njega istinski nikad nije ni došlo. Kako se pomiriti s onima koji veličaju zločince, negiraju genocid itd.?
KOJI SU MOTIVI PREDLAGANJA REZOLUCIJE
Nakon što smo sagledali zabrinute poglede srpskih i srbijanskih političara na potencijalno izglasavanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici pogledajmo kakve bi ona “benefite” uistinu donijela Bošnjacima i Bosni i Hercegovini.
Prije svega, valja istaći da je svaki vid afirmiranja istine o genocidu nad Bošnjacima Srebrenice potreban i to ne samo i isključivo zbog Bošnjaka nego i svih onih koji su i dan-danas žrtve genocida. Tim prije, jer Bošnjaci imaju moralnu obavezu da dignu glas u zaštiti svih žrtava genocida. Drugo, Bošnjaci, ne smiju biti Trojanci, tako da uvijek moraju imati u vidu izreku: timeo Danaos et dona ferentes (čuvaj se Danajaca i kad darove nose), jer je praksa pokazala da međunarodna zajednica nije spremna da u ključnim trenucima povuče odlučne poteze i genocid u Bosni i Hercegovini sagleda šire i pravednije, odnosno da ukine RS kao genocidnu tvorevinu i Srbiju obaveže na ratne reparacije. Čak ni dan-danas međunarodna zajednica ne izvršava svoje obaveze prema Bosni i Hercegovini, shodno slovu i duhu Dejtonskog sporazuma, nego koketira s razaračima ove zemlje.
Stoga i ovog puta imamo razloga za zabrinutost u pogledu motiva usvajanja rezolucije, a iza kojih bi moglo stajati pripremanje terena za udovoljavanje političkim interesima Srba u Bosni i Hercegovini, ali i regiji, uz poslovično srpsko-srbijansko diplomatsko protivljenje i ukočene poglede te dobro uvježbane facijalne ekspresije zabrinutog čovjeka s Jevrejskog groblja.
Mnogi će stoga za rezoluciju kazati da je to odličan potez Ujedinjenih nacije koje, barem na ovaj način, sapiru savjest nesprječavanja zločina genocida nad Bošnjacima u Srebrenici. Pritom bi im valjalo skrenuti pažnju da se neprecizna konstrukcija “genocid u Srebrenici” zamijeni s “genocid nad Bošnjacima u Srebrenici”, jer je ovaj drugi termin dosta određeniji i jasniji od prvog.
Rezolucija je politički akt i kao takva ne proizvodi bilo kakve pravne implikacije. Međutim, ona će izazvati lavinu reakcija, a kad je već tako, možemo li mi poentirati, ako ništa barem moralno, baš kao što to ovih dana čine Južnoafrička Republika ili Nikaragva pred ICJ podižući tužbu protiv Izraela, odnosno Njemačke zbog kršenja Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Da li u ovom trenutku mi Bošnjaci uopće imamo pravo forsirati rezoluciju o genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici, a istovremeno s govornice UN ne poručiti međunarodnoj zajednici da što hitnije zaustavi genocid u Gazi nad Palestincima, a koji provodi izraelski režim? Kad bi Bošnjaci krenuli u tom smjeru njihovo ponašanje bilo bi dosta humanije i korektnije.
HOĆE LI SE REZOLUCIJA SMATRATI USTUPKOM BOŠNJACIMA
Da li su se do sada Bošnjaci uopće zapitali da li sve presude, deklaracije i rezolucije kojima su osuđeni i presuđeni velikosrpski i velikohrvatski agresori na Republiku Bosnu i Hercegovinu imaju svoje realno, praktično djelovanje i ako imaju kakvo je ono uistinu? Primjerice, da li Bošnjaci nakon presuda svih sudskih instanci i drugih usvojenih pravnih akata mogu sigurnije živjeti bez straha da će susjedi ubuduće počiniti isto ili još gore zlo, da li je Bosna i Hercegovina sigurnija od agresorskih planova istočnih i zapadnih susjeda, da li je naša zemlja vratila svoju imovinu, da li su agresori i fašisti u zemlji uopće pobijeđeni?
Plašim se da su odgovori na navedena pitanja negativni te da je krajnje vrijeme da otvorimo oči, skinemo koprenu i realnije saglademo postdejtonski period u kojem su Bošnjaci dobili presude parcijalne pravde jer nisu presuđeni zločinački sistemi, nisu izrečene reparacije i ukinute zločinačke tvorevine. Na drugoj strani, agresorima na ovu zemlju izašlo se u susret, ostavljeni su u njenim institucijama, zločinačke politike i tvorevine su preživjele i, što je najporaznije, njihovim zahtjevima se udovoljava bilo da im se prepuštaju državna imovina, energetski potencijali zemlje, izborni mehanizmi, obrazovni i pravno-politički sistem zemlje itd. Zamislite da je Evropa politiku nakon 1945. godine morala graditi sa sljedbenicima Mussolinijeve i Hitlerove politike?!
Dok se Bošnjacima serviraju presude s parcijalnom pravdom i gotovo nikakvim realpolitičkim učincima, dok se provizorno sankcioniraju oni koji veličaju zločince i zločin, odnosno zamazuju oči mrvicama pravde koje bi u daleko većoj mjeri svako normalan očekivao, na drugoj strani državni kapaciteti slabe, državna imovina perfidno se preknjižava uz blagoslov OHR-a, diktatorski se suspendira Ustav na 24 sahata, priprema se teren za izbacivanje stranih sudija iz Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, uspostavlja okvir za treći entitet kroz posebne izborne jedinice itd. Jednom riječju, pod pokroviteljstvom OHR-a, umišljenih ambasadora i uz satlerovske neukusno-kisele osmijehe rastače se ustavni sistem i javni poredak ove zemlje. Izlazi se u susret destruktivcima i protagonistima presuđenih fašističkih politika!
Usvajanje rezolucije će se i ovaj put smatrati ustupkom Bošnjacima, iako to neće imati bilo kakve ozbiljnije pravne i realpolitičke implikacije, dok će vlade istih tih država svojim nečinjenjem prešutno pomagati dezintegraciju ove zemlje, umjesto da se založe i čim prije Bosnu i Hercegovinu uključe u NATO savez, baš kao što su to učinili i s Crnom Gorom, bez uslovljavanja, mrcvarenja i čupanja iz čeljusti velikosrpskog sveta.
Znači, Bošnjacima se smatra ustupkom obični humani, ljudski gest, dok se paralelno srpsko-hrvatskom političkom korpusu, koji i dalje baštini karadžićevsko-miloševićevske i tuđmanovske politike, predaju ova država i njeni resursi, sve pod budnim okom i patronatom međunarodne zajednice.
MEĐUNARODNO TRŽIŠTE LJUDSKIH PRAVA
Dragi moji Bošnjaci, na međunarodnom tržištu ljudskih prava usvajanje bilo kakvog akta je rezultat surove trgovine interesima, gdje su veliki spremni da trguju rezolucijama i da koriste genocid kao alibi svojih interesa, kao što ravnodušno gledaju “genocid uživo” iz Gaze, gdje je ubijeno više od 33.000 ljudi (preko 12.000 djece – više nego za četiri godine u cijelom svijetu), i to planski i sistematski, a sve uz pomoć velikih država kojima je tobože stalo do rezolucije o genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici. Danas je važnije da Bošnjaci budu odlučniji po pitanju dizanja glasa protiv genocida u Gazi, jer ih na to obavezuju moral i ljudska savjest. Rijetko kad smo u žiži svjetskih zanimanja, kao kad “raspravljaju” o genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici. Zato, iskoristimo pametno taj trenutak!
Kad je već mnogim državama stalo da se rezolucija o genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici nađe na dnevnom redu Generalne skupštine UN-a, kad im je već “stalo” do Bosne i Hercegovine, onda bi i mi morali pokazati više obazrivosti prema današnjem stanju u svijetu, odnosno u Gazi kojoj bi slična rezolucija daleko više koristila. Dignimo svoj glas i ukažimo onako ljudski na genocidno žarište danas u Gazi, barem mi Bošnjaci to moramo učiniti.
Zaključimo! Rezolucija kojom bi međunarodna javnost još jednom osudila genocid nad Bošnjacima u Srebrenici je važna, ali je u datom momentu za Bošnjake daleko važnije da sačuvaju obraz i shvate dvije stvari. Prvo, šta se to uistinu krije iza navedene rezolucije? Drugo, Bošnjaci moraju poručiti svijetu: “Hvala vam na rezoluciji o genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici, međutim danas je hitnije i nužnije da usvojite rezoluciju o genocidu u Gazi, da se angažirate na zaustavljanju genocida nad Palestincima u najvećem koncentracionom logoru na otvorenom, kad se već niste angažirali da zaustavite genocid nad Bošnjacima u Srebrenici jula 1995. godine!” Međutim, za ovakvo šta aktuelni bošnjački predstavnici (akademski, politički, kulturni...) moraju imati smjelosti, hrabrosti, odvažnosti i odlučnosti, moraju imati kičmu, a imaju li je – veliko je pitanje?!
