Sarajevski režiser Bato Čengić dokazao se kao stvaralac čija je prenaglašena osjećajnost prisutna u svakom njegovom filmu. Osjećajnost je preobražavana u djelo trajne vrijednosti u dodiru i sukobu s gorućim temama vremena kojem je pripadao. Zato su njegovi filmovi uvijek kod publike izazivali nemir i oštra neslaganja. Teme koje je pronalazio bile su vezane za njegovu generaciju, a nailazile su na žestok otpor kod starijih generacija i režima kojeg je posmatrao iz svog izuzetno kritičkog ugla. Senzibilitet u njegovim filmovima provocira i historiju i ljude koji su aktivno učestvovali u njenom kreiranju. Obrađujući autentične historijske događaje i ostajući vjeran mnogim faktografskim detaljima, Bato Čengić ih obogaćuje svojom umjetničkom vizijom i osjećajnošću. Često ih realizira preko bunta i ironije.

“Taj ters, koji je mnoge izluđivao, bio je jedna od najznačajnijih ličnosti u historiji Bosne i Hercegovine. Oni kojima je bio profesor o njemu govore sve najljepše. Iako sam znao da je čovjek posebnog karaktera, svaki susret s njim bio je susret s pristojnim gospodinom – zaljubljenikom u film“, kaže bivši student sarajevske Akademije scenskih umjetnosti Mladen Nelević.

Prisjetio se kako su se jedne godine tokom ramazana studenti Akademije žalili što im je nastava predviđena u vrijeme iftara. Idući je dan profesor Čengić na času organizirao iftar na kojem su uz hranu i piće iftarili i znanjem iz filmske umjetnosti.

Čengićev kratki dokumentarni film Čovjek bez lica prvo je djelo koje je ušlo u komunistički zatvor. Naslov metaforički govori da su oni što su bili u zatvoru ljudi bez lica kojima su uskraćivana moralna i ljudska prava. Prikazivanje Čovjeka bez lica bilo je zabranjeno u Jugoslaviji: “Ja ga nisam vidio dugo vremena, ali me raduje da se on sada ovdje prikazuje“, izjavio je Bato Čengić poslije projekcije ovog filma na Sarajevo film festivalu.

Čengićeva tri igrana filma svrstavaju se u najzanimljivije i najkontroverznije filmove bosanskohercegovačke kinematografije. Filmovima Mali vojnici, Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji i Slike iz života udarnika zajedničko je prikazivanje poratnog vremena. U Malim vojnicima, filmu posvećenom djeci koja su ratna siročad, dramski je naboj najjači. U filmu Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji izraženo je satirično slikanje prvih poslijeratnih zanosa i utopija. Slike iz života udarnika, inače stilski najčistiji film, humanistički je pogled na udarništvo i prožet je ironijom. Stoga ni ne čudi što su u to vrijeme filmovi Bate Čengića izazivali burne reakcije vlasti, ali i publike (Mali vojnici i Slike iz života udarnika nikada nisu prikazani u bivšoj Jugoslaviji). Priča se da je Josip Broz Tito od svih domaćih distributera dobijao filmove na poklon. Postojala je evidencija koje je filmove Broz gledao, a koje nije. Na vrhu spiska onih koje nikada nije htio pogledati jeste i film Bate Čengića Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji, snimljen prema istoimenom romanu Bore Ćosića.

“Moji su filmovi vezani za moju generaciju, za naše poslijeratne godine, za vjerovanje da smo odjednom postali odrasli i da smo preko noći prekinuli s dječijim igrama... Te godine pamtim, zapravo, kao jedan veliki osmijeh. Svi smo bili radosni i svi smo vjerovali u iste stvari. Svjestan sam da u ovim godinama razlika među generacijama postaje sve snažnija, što ponekad produbljuje nesporazume. To je neminovno, ali ipak pomalo žalim za onim prošlim vremenom“, govorio je Bato Čengić.

Svoj posljednji igrani film Gluvi barut posvetio je uspomeni na Branka Ćopića. Film nije direktna adaptacija Ćopićevog istoimenog romana. On je Bati poslužio kao obrazac za scenarij. Film se udaljio od realizma prisutnog u romanu, protkan je mukom i nesrećom koje je Ćopić opisao kroz susjedstvo i odnose između Bošnjaka, Hrvata i Srba. Čengić se udaljio od tih odnosa isticanjem sudbine pojedinca.

“Dugo sam se mučio s Gluvim barutom. To što sam još za života Branka Ćopića dobio njegovu saglasnost da mogu snimiti film po njegovom romanu, rezultiralo je očekivanjima da ću raditi direktnu adaptaciju romana, što je opet izazvalo određenu animoznost, jer se znalo da je Ćopić imao određene nesporazume zbog tog romana. Stoga sam se i trudio da se što više udaljim od stvarnosti koja je prisutna u romanu. U tom romanu nema humora svojstvenog Nikoletini Bursaću ili dječijim pričama iz knjige Orlovi rano lete, gdje sve izgleda romantično, a život je lijep“, rekao je Čengić komentirajući svoj posljednji igrani film.

Bato Čengić smatrao je da je naša cijela kinematografija nastala na temeljima dokumentarnog filma. Dugo je snimao dokumentarne filmove. Tokom posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini snimio je više od 1.000 minuta opsade Sarajeva, koje je kasnije pretvorio u dokumentarni “esej“ po imenu Sarajevo.

“U ovom sam dokumentarnom eseju o Sarajevu ja svjedok. Kao filmski radnik bio sam sretan što sam imao kameru pa sam čitav rat iz ličnog ugla snimao materijal o nesreći koja nam se dogodila. Smatrao sam da trebam napraviti svoje životno djelo, a, znajući da nije lahko pred Sarajlije doći s takvim filmom o Sarajevu, napravio sam film koji se nije isključivo bavio nesrećom i sramnim uništavanjem grada i njegove kulturne baštine“, objasnio je Čengić.

(Stav, 2021.)