Prosječno obrazovan posmatrač političke zbilje u Bosni i Hercegovini, ma gdje živio i ma kojeg porijekla bio, uvidjet će da kod Bošnjaka kao političkog naroda nešto ne štima. Rasuti na desetine političkih subjekata, međusobno do krvi zavađeni, usitnjeni i razbijeni, sasvim sigurno (nažalost ne i polahko) Bošnjaci ostaju bez vlastitog koncepta i cilja, imajući sve manje odgovora na izazove kojih je sve više, povrh svega bespotrebno se baveći potpuno marginalnim pitanjima koja im se smišljeno nameću i otvarajući nove frontove i podjele unutar vlastitog nacionalnog bića.

Društveno angažiranih intelektualaca u pravom smislu gotovo da i nemaju, djeluju bezglavo, zbunjeno i, čini se čak, izgubljeno. U vremenu u kojem se odnosi u svijetu mijenjaju brže i traumatičnije nego ikad, kada se redefinira svjetski poredak, odnosi u Evropi i regiji dobijaju bitno drugačiju strukturu, dok im se kao narodu otvoreno krše ustavom zagarantirana prava čak i u onom dijelu gdje su apsolutna većina, bošnjačka se „pamet“ bavi trivijalnim i davno prežvakanim temama.

I to bi bila najblaža ocjena stanja u kojem se nalazi najbrojniji, ekonomski i demografski najdinamičniji narod u Bosni i Hercegovini. Krivca ćemo, naravno, tražiti u politici, izborima i njihovim rezultatima, strankama i njihovim liderima. A zapravo, politika i lideri samo su odraz i proizvod općeg društvenog nerazumijevanja i nesnalaženja koje po dubini vlada društvenom zajednicom.

Narod nad kojim su stoljećima vršene planirane egzekucije, od kojih ova posljednja na oči svekolike dunjalučke javnosti, i kojem i dalje, bez prestanka, nastoje osporiti postojanje i ugroziti opstanak, morao bi imati više mudrosti, morao bi bolje i pametnije procjenjivati aktuelne i nadolazeće tokove, političke i svake druge. Pored toga, što je još važnije, trebao bi ozbiljnije promišljati i mnogo snažnije doživljavati vlastite vrijednosti i postignuća, kao što su, naprimjer, sloboda, državotvornost, ali i politička, kulturološka i svaka druga uloga u vremenu i prostoru u kojem žive. Umjesto toga, Bošnjaci najčešće na sve pobrojano gledaju diletantski, površno, s nevjericom, nelagodom, a ponekad i s prezirom. Nije lahko odgonetnuti zašto je to tako, ali bi se važni uzroci dali naslutiti iz prošlosti.

Tokom cijelog 20. stoljeća, kada su države i narodi kao nikada ranije razvijali vlastita saznanja o sebi – historiografiju, filologiju, etnologiju, lingvistiku, historiju umjetnosti i druge humanističke discipline, Bosni i Bošnjacima to je bilo uskraćeno, ponajviše zbog činjenice da su i kao država i kao narod kontinuirano bili izloženi osporavanju i negiranju u okviru državnih zajednica u kojima su se našli. Bošnjacima je sve to vrijeme osporavano njihovo ime, nacionalni identitet i kulturološka posebnost, dok je prostor Bosne i Hercegovine bio izložen različitim negativnim utjecajima iz susjedstva. U njenom obrazovnom sistemu nije se, ni izbliza koliko je trebalo, učilo o bosanskoj i bošnjačkoj autentičnoj kulturi, tradiciji, književnosti.

Prosječan građanin Bosne i Hercegovine zna veoma malo o najznačajnijim događajima iz prošlosti vlastite domovine, velikanima bosanske historije, o svojim umjetnicima, piscima, herojima. Takvo nepoznavanje vlastitih vrijednosti uzrokuje negativne posljedice i u najširem društveno-političkom kontekstu, a rezultatima svjedočimo i danas.

Onaj kome to nije životni poziv ne zna gotovo ništa o bosanskoj i bošnjačkoj prošlosti jer je kroz školovanje napamet učio nešto drugo – od Kosovskog boja do Gorskog vijenca, od cara Dušana do kraljevića Marka. Za prosječnog bosanskog čitaoca neprikosnoveni su književni autoriteti i dalje neki drugi jer za njihove vlastite nije bilo mjesta u nastavnim programima i školskim lektirama, na literarnim smotrama i republičkim takmičenjima. Najkrupniji su događaji iz bošnjačke prošlosti ili potpuno zanemareni ili značajno iskrivljeni, nikako ne slučajno. Bosanski čovjek ne zna gotovo ništa o vlastitim precima koji su bili državnici svjetskoga kalibra i upravljali moćnim Osmanskim Carstvom, niti o herojskom, gotovo četiri mjeseca dugom, otporu koji su slabo naoružani i još slabije organizirani Bošnjaci pružili austrougarskoj vojsci, u to vrijeme svjetskoj velesili. Ili o tome kako su se bošnjački prvaci u bosanskim čaršijama otvoreno suprotstavili nacističkom teroru nad Jevrejima, Srbima, Romima. Ne znamo mi kakvi su velikani bili Čaušević, Handžić, Dobrača, kako su dostojanstveni bili Pašaga Mandžić, Šefkija Kurt ili Husaga Čišić.

U vrijeme kada su se uglavnom školovali današnji političari, novinari, profesori, javni i kulturni radnici, razni društveni aktivisti, a to je vrijeme 70-ih i 80-ih godina prošloga vijeka, učilo se o poturicama, tamnom vilajetu, nasilnoj islamizaciji, begovskoj surovosti, muslimanskom podaništvu i kukavičluku, bosanskoj gluposti i naivnosti.

Nakon što čitavo jedno stoljeće, i to ono najvažnije, nismo učili istinu o sebi, danas teško prihvatamo da je među nama bilo i da još ima prvaka vrijednih poštovanja, vrhunskih lidera, mislilaca, književnika, poduzetnika. Zato je Bošnjacima, i to onim viđenijima, i danas lahko nametnuti bespotrebne rasprave i lažne dileme o tome jesu li Bošnjaci ili Bosanci, da li im je bilo bolje u Jugoslaviji, jesu li se trebali boriti za nezavisnu Bosnu, je li Alija počeo rat i da li ga je mogao izbjeći i druge jalove i besmislene teme o kojima se onda danima raspravlja po društvenim mrežama i debatnim emisijama, dok se na drugoj strani vrše pripreme kako da nas se obezglavi i ponizi, kako da nam se oduzmu mehanizmi odlučivanja i upravljanja resursima od kojih će zavisiti naša budućnost, naš opstanak.

Bosanska je nauka sa samostalnošću Bosne dobila priliku da te nepravde ispravi, praznine popuni, a krivotvorine razobliči. I radilo se na tome, ima i rezultata, ali često bez potpunog učinka. Sve ide sporo i stidljivo i stvara se dojam da se plašimo istinu reći glasno i dokraja, tako da ona ne dopire do običnog bosanskog čovjeka i uglavnom se zadržava u krugu onih kojima je to poziv i onih rijetkih koji su sami po sebi željni znanja i istine.

Ukoliko naše društvo bitno ne promijeni odnos prema historijskim istinama i ukoliko se pojave i procesi u javnom prostoru ne budu jasno i glasno nazivali pravim imenom, dogodit će nam se da će generacije koje dolaze iza nas učiti o „nesretnom sukobu na ovim prostorima“, „građanskom ratu“ koji su započele „usijane glave na svim stranama“, iako su njihovi očevi i djedovi i živi svjedoci i žrtve oružane agresije, etničkog čišćenja i genocida.