“U prvi suton tog dana doveo je Marko Gavrić jednog srpskog vojnika zvanog Bogoljuba i novog žandarskog pomoćnika Nedeljka Pantića kući Asima Abadžića pa ga iz kuće izazvali. Kad je Asim izašao iz kuće, srpski vojnik ga je dočekao uz psovku turskog Boga i majke ošamarivši ga nekoliko puta tako da mu je u lijevom uhu pukao bubnjić. Zatim ga je oborio na zemlju, u času su mu i druga dvojica pomogli tukući Asima nemilosrdno. Međutim je Asim pao u nesvijest te ne zna koliko su ga puta udarili, ali se vide još i sada modrice po svem tijelu. Istu su noć spomenuti napali kuću Omer-age Čamdžića, unišli kroz žensku avliju, te ga na zločinački način zlostavljali. Iza toga su na silu odvukli iz radnje Agana i Sadika Tinjića u srpsku školu, gdje su ih na mrtvo ime izubijali psujući im sultana, reisa, muftiju, kadiju, te njihove žene i kćeri...”

Isto kao da je riječ o današnjim povratnicima u Rs i ponižavanju koje svakodnevno preživljavaju, tako je 1919. godine pisao list Pravda, nepunu godinu nakon što je srpska vojska “oslobodila” Bosnu i Hercegovinu od austrougarske okupacije. Za vladavine srpskog, kasnije jugoslavenskog kralja Petra Karađorđevića, odnosno njegova nasljednika Aleksandra, koji je još dok je Petar bio živ vladao kao regent Kraljevine SHS, zabilježeno je na desetine ovakvih i daleko težih primjera ugnjetavanja i zlostavljanja Bošnjaka širom Bosne i Sandžaka.

Zapravo, u njihovo su vrijeme napadi, progoni, pljačkanje i ubijanje Bošnjaka bili svakodnevica. Muslimanski vjerski poglavar, reis Džemaludin Čaušević i lideri tada tek formirane Jugoslavenske muslimanske organizacije, a najčešće Mehmed Spaho, slali su pritužbe u Beograd, tražeći od vlasti da muslimanski narod zaštiti od srpske “oslobodilačke” vojske i lokalnih pljačkaša i nasilnika, te da zločinci budu kažnjeni. Nekoliko je puta, što iz kraljeva dvora što od komandanta srpske vojske u Bosni, vojvode Stepe Stepanovića, stizao odgovor da će “svi događaji da se rasvetle i ispitaju, muslimanskim porodicama osigura lična i imovna bezbednost, a oni koji čine ova zločinstva pohvataju i predadu nadležnim vlastima na suđenje”. A ustvari, zločini su se nastavljali i pogoršavali, a počinioci niti su pohvatani niti kažnjeni. Bošnjaci su živjeli u strahu.

Nakon što su se na njegove stalne zahtjeve da uvedu red i vrate sigurnost muslimanskom stanovništvu predstavnici kraljeve vlade u Sarajevu oglušili, reis Čaušević obratio se francuskom list Le Temps da preko njega uputi apel Francuskoj republici da reagira, nadajući se da svijet neće nijemo posmatrati zulum koji nova kraljevina čini svom, muslimanskom, narodu. “Recite joj (Francuskoj op. a.) da smo joj svi privrženi i da mi u njoj baš danas vidimo glavni izlaz iz neprilike ako bi se događaji koji se odvijaju morali svesti u sistem. I te kakvi događaji! Oko tisuću ljudi ubijeno, 76 žena spaljeno, 270 sela opljačkano i uništeno, eto bilansa za nas muslimane radosnih praznika, rađanja Jugoslavije koju smo bili pripravni služiti cijelom svojom dušom...” Pametnu insanu ne treba reći da ni Francusku ni Evropu nije sekiralo to što su muslimani u jednoj balkanskoj kraljevini žrtve državnoga terora.

Kao da se ništa nije promijenilo. I danas u dijelu Bosne i Hercegovine koji nosi ime po samo jednom narodu i koji kontrolira srpska politika i srpska policija zakon ne važi isto za sve. Vidjet ćemo šta će se desiti s onima koji su ispred džamije u Gornjoj Kamenici, kod Zvornika, pretukli Senada Sejfića, ali na osnovu dosadašnjih iskustava realno je ne očekivati da napadači budu procesuirani i adekvatno kažnjeni. Ne samo da se historija ponavlja, onako uopće, nego se ponavlja matrica zastrašivanja i ponižavanja Bošnjaka, koji žive na područjima gdje im “bezbjednost” trebaju osigurati strukture koje nose srpsko ime. Stvorile su se, doduše, neke tehničke razlike u ovih stotinu godina. O teroru nad Bošnjacima reis Čaušević govorio je francuskom novinaru, a danas se sve jasno vidi kao na dlanu. U Čauševićevo doba nije bilo sudova za ljudska prava, niti visokog predstavnika ni EUFOR-a, ni Facebooka, ali izgleda da suštinske razlike nema.

Premlaćivanje Senada Sejfića samo je jedan od brojnih slučajeva teroriziranja povratnika Bošnjaka koji predstavlja paradigmu ugrožavanja osnovnih ljudskih prava i sloboda koje se redovno provodi nad građanima u Rs-u koji nisu Srbi. I ništa nas to ne čudi budući da nam je dobro poznat način samog stvaranja entiteta koji nosi srpsko ime, kao i cijele ustavne, entitetsko-kantonalne strukture Bosne i Hercegovine. Da budemo sasvim precizni, ne bi bilo problematično to što postoje administrativne jedinice unutar jedne zemlje, pa tako i Bosne i Hercegovine, da nije riječ o suštinski monoetničkoj vlasti i institucijama koje štite samo jedan narod i bore se isključivo za interese toga naroda, dok druge sistemski ugnjetavaju. U Americi je 50 država, svaka ima svoje zakone, politike, policiju, ali nijedna od njih ne funkcionira izvan ustava SAD-a, ne nosi ime po jednom narodu niti favorizira jedan narod.

Zapravo, na primjeru povratnika i statusa Bošnjaka u Rs-u najbolje se vidi silna nepravda koja je Bosni načinjena, a koju odobravaju svjetske sile koje deklarativno zagovaraju poštivanje ljudskih prava, jednakost i slobodu. Nema pravde. A nema je zato što pravda, kako je jednom lijepo rekao Alija Izetbegović, nije prirodno stanje, za nju se treba izboriti. Kako to da Bosna i Bošnjaci ne mogu doći do pravde? Zašto se OHR ozbiljno ne bavi time pitanjima? Ne bi se mnogo pogriješilo ako se kaže – iz istog razloga kao i regent u Beogradu prije sto godina.

Politika, i naših susjeda i ona šira, nazovimo je međunarodnom, nikada nije imala u planu da donese pravedne odluke, nego se oduvijek rukovodi vlastitim interesima i zato uvažava samo one koji su im potrebni da dođu do željenog cilja. Danas njihovi partneri nisu Bošnjaci nego oni koji Bošnjake diskriminiraju. Da je tako, jasno i glasno nam govore poruke Zapadnih diplomata nakon posljednje presude Evropskog suda za ljudska prava, koje, otprilike, možemo čitati ovako: ove se presuda, kao i one prije nje, neće provesti dok na to ne pristanu oni čije se djelovanje zasniva upravo na kršenju ljudskih prava, na teritorijalnom i etničkom principu, dakle svemu onome što bi se provođenjem presude ukinulo.

Sve su dosadašnje presude Evropskog suda u duhu pravde, ali se ne provode zato što njihovo provođenje nije u interesu srpskih i hrvatskih nacionalističkih politika, ne odgovaraju Srbiji i Hrvatskoj, a trenutno od njih ne bi imale koristi ni svjetske sile koje su na Balkanu izabrale partnere. Iako se načelno zalažu za iste principe koji vladaju u njihovim državama, u Bosni i Hercegovini više vole da zadrže status quo ili, kako kažu, “da se nađe kompromis”, znajući da od kompromisa nema ništa ni na mnogo manje važnim pitanjima.

Bez obzira na sve, ili upravo zato što je sve tako, na implementaciji se presude mora insistirati jer su Evropska konvencija o ljudskim pravima i sve presude koje su na osnovu nje donesene korisne za Bosnu i Hercegovinu i sve njene građane. Bosni i Hercegovini ne treba ništa ni manje ni više od onoga što imaju zemlje razvijenih Zapadnih demokratija: jednaka prava svakom građaninu na teritoriji cijele države. I na tome se mora insistirati, bez prestanka i na svakom mjestu. Bez obzira na raspoloženje susjeda, Evrope, Amerike, kakvi god rezultati bili, od normalne i istinski demokratske Bosne i Hercegovine niko nema pravo odustati.

Dobro je poznata priča o snu koji je noć prije ulaska u Bosnu usnio osmanski sultan Fatih. U snu je sultan vidio trojicu pravednih halifa koji su muslimanski ummet vodili nakon preseljenja posljednjeg Božijeg poslanika, a. s, ali nije vidio četvrtog, Omera, a koji je za muslimane, posebno naše u Bosni, simbol pravednosti. Kada je sultan zatražio od šejha Akšemsudina da mu protumači šta bi takav san mogao značiti, šejh mu je odgovorio da je šteta što nije sanjao hazreti Omera jer to znači da u Bosni pravde nikad neće biti i da će se njen narod uvijek morati za nju boriti. Bila priča o Fatihovom snu autentična ili ne, bosansko iskustvo stoljećima dokazuje istinitost njene poruke.