Jedan od najmonstruoznijih masovnih zločina počinjenih nad nedužnim bošnjačkim stanovništvom jeste zločin kojeg su počinile jedince HVO-a i HV-a u mostarskom prigradskom naselju Raštani. Tokom napada na ovo mjesto, oslobođeno od strane Armije R BiH 30. juna 1993. godine, pripadnici “Kažnjeničke bojne” pod zapovjedništvom Mladena Naletilića Tute prilikom napada 24. augusta 1993. godine u ranim jutarnjim satima ubile su 24 civila i 8 zarobljenih pripadnika Armije R BiH. Vojnici su se nalazili u kući Uzeira Beglerovića i nisu pružali nikakav otpor jer su bili bez naoružanja. Tokom borbi nestalo je 18 civila Bošnjaka za čiju se sudbinu nikada nije saznalo. Pretpostavlja se da je taj dan stradalo ukupno pedesetak osoba.
Počinioci zločina i njihovi naredbodavci su na slobodi. Pravosudni organi nikada nisu poduzeli adekvatnu pravnu radnju koja bi rasvijetlila ovaj događaj. Porodice žrtava Kantonalom tužilaštvu podnosile su zahtjeve za krivično gonjenje odgovornih lica, ali to nikada nije dalo rezultata. Tužilaštvo, kao i u većini slučajeva kada je riječ o ovoj vrsti zločina, uporno šuti. Stoga cijeli događaj i dalje prekriva veo tajne i čini se da će tako zauvijek i ostati. Pamćenja radi, vrijedi se hronološki osvrnuti na taj događaj, jer dokumenti koje posjedujemo, a potiču iz godine neposredno nakon Agresije, sudeći po izjavama, nadolazeći politički aktivisti nisu pročitali ili im nisu bili dostpuni, što ih ni u jednom slučaju ne može opravdati.
Raštani su oslobođeni u akciji deblokade Mostara zajedno sa sjevernim dijelom grada Mostara i Bjelopoljskom kotlinom 30. juna 1993. godine. Tada su jedinice Armije R BiH u Raštanima (smješteni na sjevernom ulazu u Mostar, s lijeve strane rijeke Neretve) uspostavile odbrambenu liniju pravcem željeznički nasip, iznad Beglerovića, Čvorinih, Krzmanovih, Dumporovih, Vjezovića kuća, Usjeka do izlaska s Brane “Mostar”. U tim vojnim operacijama korišten je vod pripadnika 41. mostarske brigade Armije R BiH. Time su Raštani bili dio zone odgovornosti IV. korpusa. Smjene vojnika vršene su svaka četiri dana. Nedostatak naoružanja uslovljavao je da oružje imaju samo oni vojnici koji su na straži, a oni koji su u pripravnosti ili dnevnom odmoru nisu imali nikakvog oružja.
Ova činjenica često je od porodica ubijenih vojnika spočitavana komandi bataljona i brigade. U rejonu koji je kontrolirala Armija R BiH od davnina živjelo je uglavnom bošnjačko stanovništvo. Artiljerijsko granatiranje Raštana izvršeno je u popodnevnim satima 23. augusta 1993. godine s položaja HVO-a sa Žovnice i Brkanovog Brda. U noćnim satima jedinice HVO-a zapalile su šumu iznad naselja. Frontalni napad izvršile su sutradan u ranim jutarnjim satima (5.30 sati). Istovremeno, izvršena je i artiljerijska priprema terena haubicama i minobacačima s Kozica, Planinice, Antine krivine, Puta za Rašku goru, Vodničkog kuka, Brkanovog brda i Žovnice. Posebno su granatirani Dumporova mahala i linije odbrane.
Pješadijski napad izvršen je iz smjera Cima prema Savića kućama, gdje se nalazila i kuća Uzeira Beglerovića. Napad su izvršili pripadnici “Kažnjeničke bojne” Mladena Naletilića Tute, zaštitna satnija Druge brigade HVO-a, postrojbe Hrvatske vojske, interventni vod Druge bojne iz naselja Rudnik, diverzantski vod “Ivan Stanić Ćićo” pod zapovjedništvom Marka Radića Make. Iz smjera obale Neretve napadale su jedince Prve i Treće bojne HVO-a. Fokus njihovog napada bila je kuća Uzeira Beglerovića, u kojoj su se osim njegove porodice nalazili i pripadnici Armije R BiH koji u tom trenutku nisu bili na stražarskim mjestima.
Vojnici HVO-a ušli su u kuću a da im nije pružen nikakav otpor niti je na njih ispaljen i jedan metak. Psovali su i maltretirali zarobljene kojima nisu pomogle nikakve molbe i preklinjanja da ih poštede, niti su im mogle pomoći Ženevske konvencije o ratnim zarobljenicima. Svirepo su ih ubili. Na njih su bacali ručne bombe, ispaljivali RPG-ove i strijeljali ih iz automatskog naoružanja. Tako je ubijeno osam pripadnika Armije R BiH: Azer Resulović (1972), Senad Ćatić (1966), Hamdija Alispahić (1942), Džafer Bilić (1970), Ibrahim Čukur (1953), Dervo Gadara (1961) i Avdija Mehić (1954). Potom su pripadnici HVO-a rafalnom paljbom ubili Uzeira Beglerovića (1943), njegovu suprugu Ćeru, rođenu Hodžić (1948), kćerku im Šaćiru Belgerović (1980), drugu kćerku Edinu Beglerović (1973) i treću im kćerku Fadil Beglerović udatu Mujić (1968). Nakon svirepog ubistva, zločinci su zapalili kuću zajedno sa svim tijelima.
U dokumentima koje posjedujemo iz navedenog opisa jasno se zaključuje da je riječ o klasičnom zločinu protivnom običaju ratovanja i odredbama Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima, jer nad njima nije proveden nikakav zakonima propisani postupak i kao takvi nisu smjeli biti pogubljeni. Članovi porodice Beglerović nisu imali nikakve odgovornosti za oružane sukobe između zaraćenih strana, pa im je po istim tim Ženevskim konvencijama život bio zaštićen, kako tjelesni integritet tako i sva druga prava.
Istog dana u 14 sati pripadnici HVO-a počinili su zločine pred kućom Mirsada Žuškića. Osim njegove porodice u tom trenutku u kući su se nalazili i članovi porodice Dumpor i Dedić. Nakon što im iz kuće nije pružen nikakav otpor, vojnici HVO-a izveli su sve zatečene u kući u avliju i tom prilikom ubili: Ismeta Ćišića (1948), Murata Dedića (1935), Šabana Dedića (1936) i Mirsada Žuškića (1952). Molbe žena i njihovo preklinjanje nisu uspjeli zaustaviti dželate. Murat Dedić pokušao se sakriti među ženama, ali ga je primijetio jedan bojovnik i na licu mjesta ubio iz automatskog oružja. Nakon što su likvidirali muškarce, bojovnici su se okomili na žene. Vrijeđali su ih i psovali. Neke su fizički maltretirali i zlostavljali. Oduzeli su im vrijedne stvari, novac i nakit.
Djevojke su tjerali da skinu odjeću da bi im oduzeli nakit. Jednu djevojčicu iz Raštana toga dana u predvečerje silovalo je jedanaest vojnika. Prvi među njima, tako kažu dokumenti, bio je izvjesni D.T. Nakon ovog strašnog zločina izbezumljena djevojčica istrčala je iz kuće u koju su je bili doveli. Nije mogla plakati, jer je sve suze isplakala tokom mučenja. A bilo ju je i stid majke, brata i komšija. Njoj su, kao uvertiru u taj monstruozni čin, prethodno ubili oca. Žene i djeca u večernjim satima protjerani su preko Neretve u smjeru Vrapčića. Za njima su pucali da bi ih što više uplašili. U isto vrijeme, put kojim su se kretale bio je granatiran.
U opisima zločina navodi se i to da je jedan od ubijenih preselio od posljedica granatiranja. Njegov otac pokušao je u večernjim satima otići do Mjesne zajednice i do komšija s namjerom da iskopa mezar u mjesnom haremu i na dostojanstven način ukopa sina. Niko ga od prisutnih od te namjere nije mogao odvratiti. Upravo tada naišla je grupa bojovnika i u prisustvu drugih uhapšenih civila su ga maltretirali, a potom i ubili iz automatskog naoružanja. S ruke su mu skinuli i sat.
Preostale muškarce, koje su zatekli u kućama na području Raštana, vojnici HVO-a deportirali su u koncentracioni logor “Heliodrom”. Dok su vršili pretres terena kao živi štiti ispred sebe koristili su tijela petorice Bošnjaka. Tako je ranjen Asim Dumpor, koji je kasnije od posljedica ranjavanja umro u izbjeglištvu. Među uhapšenim Bošnjacima bilo je i žena i djece. Za cijelo vrijeme trajanja progona Bošnjaka, hapšenja i maltretiranja, u pokušaju prelaska na desnu stranu Neretve ubijeni su još i Šefika Edin (1984), Dževad Dumpor (1974), Hajro Dumpor (1941), Omer Dumpor (1928), Ermin Salčin (1981), Osman Vejzović (1948.) i Ramiz Salčin. Mjesec nakon tih događaja bojovnik HVO-a Brane Savić zvani Coja (srpske nacionalnosti) iz automatskog oružja ubio je Osmana Dumpora (1917). Osman je bio bolestan i u poznim godinama života. Tokom rata iz Raštane je nestalo osamnaest civila za čiju se sudbinu nikada ništa nije saznalo.
Nekoliko dana nakon borbenih akcija i počinjenog zločina bojovnici HVO-a sakupili su leševe i dislocirali ih iz Raštana. Na ovim poslovima radili su zatvorenici iz logora “Heliodrom”. Pokupili su približno dvadeset leševa i zakopali ih u masovnu grobnicu u mjestu Miljkovići. Dio njih je razmijenjen u martu 1994. godine. Tijela su bila ugljenisana pa ih rodbina nije mogla prepoznati.
To su uspjeli tek nakon ekshumacija i stručnih analiza Komisije za traženje nestalih 1998. godine. Te godine u Mostaru je 9. maja organizirana zajednička dženaza ubijenim civilima i vojnicima čija su tijela razmijenjena. Dženazi je prisustvovalo više od 10.000 ljudi. Ispred njih našlo se 186 tijela, koja su kasnije pokopana u 17 harema na području Mostara i donje Hercegovine.
Nažalost, još je veliki broj onih za čijim se posmrtnim ostacima i dalje traga, a među njima i za tijelom rahmetli Uzeira Beglerovića. Vrijeme neumitno prolazi. Činjenice o tome šta se dešavalo u Mostaru, na kakav su monstruozan način ubijani civili i zarobljeni vojnici Armije R BiH, polahko se zamagljuju. Dokumenti o zločinima i arhivska građa koja o tome govori odavno su skrajnuti iz fokusa zanimanja društvenih i političkih struktura. Ili su nedostupni, ili za njih nema zanimanja. Tek historijske odgovornosti radi, iz te građe, koja je i autoru ovog teksta dostavljena kao i brojnim drugim novinarima u Mostaru nakon Agresije, da ne bi kupila prašine po policama, nastao je i ovaj tekst.
