Cijele ove godine pa do dvadesetog februara 1910, kada je u velikoj dvorani Zemaljske vlade svečano proglašen Bosanski ustav i za njega vezani zakoni, Ademaga Mešić je istrajavao u nastojanju da se u ustav unesu široka građanska prava i da svi zakoni budu liberalni. Vlada je posredstvom civilnog adlatusa barona Benka prošle godine u Sarajevu provela ustavnu anketu kao pripremu za donošenje ustava. Pored toga što su predstavnici Muslimanske napredne stranke, u čijem je rukovodstvu bio, predali baronu Benku svoju deklaraciju o ustavu, Ademaga Mešić je dodatno, na svakoj sjednici, budno pratio i živom konstruktivnom riječi uticao da se iz ponuđenog sjemena dobije što bolji rod.

               - Vaša preuzvišenosti i poštovana gospodo - govorio je on - u nacrtu ustava ni jednom riječi nije spomenuto radničko pitanje niti se vlada osvrtala na dosadašnje prijedloge u svezi s tim. Trebalo bi da se uredi radnička kurija sa dva mandata.

               - Da ne bude nesporazuma među nama - rekao je baron Benko - mogu vam kazati da smo svi radnici. Svaki će čovjek od dvadeset četiri godine starosti imati aktivno pravo glasa bez obzira na cenzus pa radnici mogu birati koga žele. No, prihvatam prijedlog.     

                                       ooo

               Ademaga se neprijatno iznenadio i čak naljutio kad je u pripremama Muslimanske napredne stranke za izbore došlo do neočekivanog zaokreta. Vođa stranke, sarajevski gradonačelnik Esad ef. Kulović, izašao je pred glavni odbor sa energičnim zahtjevom:

               - Muslimanska narodna organizacija, sad je već sasvim izvjesno, uživa daleko veću popularnost od naše stranke. I razlozi su jasni: ljudi nam ne opraštaju bezrezervnu lojalnost Monarhiji, a pogotovo prohrvatsko držanje. Želite li da ostanem u vođstvu stranke, tražim da se odreknemo barem prohrvatskog nacionaliziranja Muslimana. «Narodnjaci» stalno podsjećaju birače na ovu okolnost.

               - Pucaju iz prazne! - oštro je odgovorio Ademaga Mešić. - U programu naše stranke nema ni slova o tobožnjem hrvatstvu Muslimana.

               Esad ef. se ne dade:

               - To jeste tačno, ali pisanje našeg glasila «Muslimanska svijest», pa i tvoje djelovanje, prijatelju Ademaga, u narodu se označava kao frankovačko. Novine su ogledalo stranke, program spava u latici. A i ti si više u Zagrebu nego u Sarajevu.

               - Ja sam svagdje gdje me trebaju - s naglašenim ponosom reče Ademaga Mešić. - Prijateljstvu i saradnji s ljudima ne postavljam međe. I cijenim vjernost. Neću da čujem o promjeni kursa stranke.

               - Kompromitirani smo, nalazimo se u krizi. Čak i ako se reorganizujemo, bojim se da nećemo imati vremena za sticanje većeg povjerenja birača do početka izbora. Tražim hitno sazivanje skupštine naše stranke.

               - Probaj - ironično će Ademaga Mešić. - Možda postaneš srpski heroj.

               Posljednjeg dana januara ove godine održana je skupština Muslimanske napredne stranke u Sarajevu. Desilo se prvi put da dva prijatelja, Ademaga Mešić i Esad ef. Kulović, u sali ostave poveliko rastojanje između sebe, što je ličilo na uvrijeđene ljude koji, znajući da ne mogu zajedno, idejnoj razlici dodaju i prostornu. Kompromisa nije moglo biti: jedan ili drugi.

               Završetak sjednice ličio je kraju duge i burne igre poslije koje svaki igrač, zbog malaksalosti, pada na tle. Čak ni pobjednici nemaju snage da se raduju. A pobjednik je – Esad ef. Kulović. Stranka je promijenila ime u Muslimansku samostalnu stranku a «Muslimanska svijest» preobratila se u «Muslimansku slogu». «Kakva sloga», rezigniran je Ademaga Mešić, «ako je ovo sloga, šta je nesloga?» Kao kruna svemu ovome došao je zaključak da se stranka javno odrekne kroatiziranja Muslimana. «Ja se ne odričem», mislio je za sebe Ademaga Mešić. «Neće uz Hrvate, hoće uz Srbe. Zar misle, budale, kako će oni pustiti da budemo svoji? ´Bosna Bosancima!´ razvikao se Derviš-beg Miralem gledajući u oči jednim i drugim. Hm, moj beže, nađi jednog nemuslimana koji tako misli, dat ću ti svoj život. Jedni vuku na Drinu, drugi na Unu. Pa kad već moraš gaziti, biraj onu koja je plića».

               Poslije raspisivanja saborskih izbora Muslimanska samostalna stranka je ponudila svojoj suparnici, Muslimanskoj narodnoj organizaciji, da se slože i ujedine i da djeluju jedinstveno. Egzekutivni odbor «narodnjaka» nije bio sklon ovoj ponudi, ali je u interesu dobrih odnosa blagonaklono ponudio «samostalcima» šest «muslimanskih» mandata u saboru, od 24 predviđena. Ovima je to izgledalo malo. Egzekutivci ne dadoše više. Pregovori se prekinu, za čiji neuspjeh su, prema pisanju «Muslimanske sloge», krivi «narodnjaci». 

               Rezultati izbora pokopaše i posljednju nadu «samostalaca»: ne dobiše ni jedan jedini mandat. Esad ef. Kulović, vođa Muslimanske samostalne stranke, kojem je kao gradonačelniku glavnog grada pripalo virilno mjesto u saboru, nije želio da se izloži udarima svih ostalih muslimanskih poslanika, pa je dao ostavku.

               Tragediju stranke je, uz rezigniran osvrt, dao i sam list «Bošnjak», ali je i sam podlegao zaboravu – niko ga se više nije sjećao pa je izdahnuo. Otišao je za svojim osnivačem, rahmetli Mehmed-begom Kapetanovićem Ljubušakom, da mu se čak i ime izgubi.

                              *

               Pošto je Umihana počela posjećivati roditeljski dom i ljetos rodila drugo dijete – kćer Šahziju – izgledalo je da se duhovno približila mužu te da se u kući konačno začela harmonija i da je potekao miran život.

               Nije bilo tako.

               Umihani više nije smetalo što joj Ahmed-beg ne poklanja pristojnu pažnju niti je osjećala njegova izbivanja koja su katkad trajala nekoliko dana ili sedmica. Njegova odsustva nadomjestila su joj djeca. Sa sinom Halilom, dječačićem živih kretnji i bistrih radoznalih očiju, zabavljala se satima, bilo da ga izvodi u bašču i pušta neka trči i valja se po travi, kako je nekad ona činila, bilo da mu kazuje priče. Sluškinji Behiji je predavala djecu samo kad je željela da veze, da zalijeva cvijeće ili da čita. Omiljena štiva su joj bila ona u časopisu «Tarik», koga je čitala od korice do korice i čije je brojeve od početka čuvala u kućnoj biblioteci. Časopis je štampan arebicom i bješe jedini kojeg je takvog znala. Dešavalo se da ostane zamišljena nad njegovim tek-stovima jer su je oni podsjećali na stare želje i bivše nade, na maštanje o školi, obrazovanju, o proscu efendiji, o čemu je razmišljala dok je odrastala. Divila se rahmetli muftiji Mesudu ef. Smailbegoviću, očevom prijatelju Derviš ef. Smailbegoviću, svom bivšem prijatelju pjesniku Ćatiću, mualimima kao što je njen brat Džafer... Svi su poznavali jaziju, sa knjigama otišli u svijet... «Život teče uz njih», razmišljala je, «stoga su belćim tako drukčiji i zadovoljniji. Svi su daleko od mene».

               Jedne večeri nakon klanjanja akšama Ahmet-beg se nakratko zadrža uz nju. Kazao joj je novost od koje joj je srce zaigralo: iz Sarajeva ovamo dolazi visoki ulema Džemaludin ef. Čaušević, širom Bosne poznati «mula od Stambola», član Ulema-medžlisa i profesor persijskog jezika na Šerijatskoj sudačkoj školi koji, pošto je obišao druge krajeve, sada zijareti Posavinu, gdje kani ostati više dana. Naumio je doći u svaku kasabu i zaći u svako selo, sastati se sa svakim džematom, bilo da je on džamijski ili da je mesdžidski, i tamo držati vazove. Polazna stanica su Tarevci. Visokom gostu i njegovoj pratnji je ponuđeno da mu domaćin bude ova kuća, koja je najuglednija i čiji je selamluk dovoljan svima, što je sa zadovoljstvom prihvaćeno.

               - Džemaludin ef. Čaušević? - ponovila je Umihana i napregla misao kako bi se sjetila otkud zna to ime. - I ja sam negdje čula za tog mulu.

               - Između ostalog, izdaje na arebici «Tarik», list što ga čitaš.

               - Jah - obradova se ona pa brzo nađe časopis i stade ga prelistavati. - Evo ga i na slici. Bože, - reče pošto se zagleda u lice čovjeka - kako je mlad, a kako pametan!

               - Nije baš mlad, četrdeset mu je godina.

               - Jah, ali drugi su dvaput stariji, a dvaput manje pametni. Moći ću i ja divaniti s njim, je l΄ de?   

               - Hm - podsmjehnu se Ahmet-beg - ako te efendija htjedne slušati.

               I napusti odaju.

               Dani što su slijedili bili su istinski praznici ove kuće. Svakog akšama, nakon što se ulema vrati s terena, na divanhani, na čardaku ili, ako je vrijeme lijepo, u bašči okupaljali su se ugledni domaćini Tarevaca i Modriče na sijelo upriličeno u čast visokog gosta, uz želju da od njega čuju još koju riječ. A ta riječ, spočetka spontana i mlaka, gotovo uvijek je prerasla u vaz. «Dragi moji muslimani», govorio je između ostalog, «pitate li se ikada šta će biti s nama? Za ovo godina, otkad je došla Monarhija, pravoslavni se millet povećao za šezdeset šest posto, katolički za stotinu posto. A mi? Mi za trideset dva posto. Oni se doseljavaju, a mi se iseljavamo. Mi se topimo». A nastavljao u džamiji govoreći: «Tužna je istina da naš millet neprestano i jednako seli iz zemlje. Proputovao sam puno svijeta i vidio dosta dunjaluka pa mi možete vjerovati da nema ljepše zemlje od Bosne i Hercegovine, gdje je svaki grm, svaki list, svaki kamen naš; ovdje je svaka brazda puna bogatstva, svaki potok rumori našim bosanskim jezikom. Mislite na to da je svaka druga zemlja – tuđa zemlja u kojoj su tuđi ljudi i tuđi govor».

               Dok je pričao o svom doticaju sa duhovnom aristokracijom Istanbula i društvenim životom Turske Carevine, o naklonosti koju je stekao kod čuvenog povjesničara Ahmeda Dževdet-paše, koji ga je štitio pred sultanovom tajnom policijom, o Hakki-paši, svom profesoru na pravnom fakultetu te o bogatim doživljajima na putovanjima po zemljama Arabije i Egiptu, Umihana se osjećala niskom kao travka, poput biljke koja se suši, nikome potrebna i nikome draga. «Neko se džaba rodio i na dunjaluku zalud živi», razmišljala je sjetno. «Što Bog nije dao da ja ne budem među takvima?»

               Kad je gostu pokazala naslove iz svoje skromne biblioteke, izreče misao kod koje ovaj stade.

               - Našem ženskinju - kazala je - daleko je škola, daleko

knjiga, daleko život o kome ste nam govorili. Na tako velike puteve izlazi samo muškinje. Hesabim, efendija, da se to ne čini po Allahovoj volji.

               - U pravu si, hanuma - reče on. - Kur΄an čak nalaže da se prosvjećujemo i obrazujemo bez razlike na pol, uzrast ili imovinsko stanje. Nažalost, i među ulemom ima onih koji krivo tumače Kur΄an i opiru se promjenama. Stoga je napredak našeg milleta gotovo zakočen.

               Svojim riječima ona dodade i ove:

               - Mi seljaci smo ostavljeni sami sebi. Nama hodže kazuju da nije dunjaluk pravi svijet već da je to ahiret; kažu da ženskoj djeci ne treba škola a ni muškoj je ne treba puno; govore da je ženi grihota otkriti lice; tvrde da je sramota odijevati kaurska odijela; uvjeravaju nas da je haram ugledati se na bilo šta što je tuđe. A ja ništa od toga ne begenišem. Posve sam baška.

               - Razumno je tvoje mišljenje - reče on. - Razlozi stanju koga, vidim, dobro uočavaš su u nepoznavanju glavnih vjerskih propisa među širokim milletskim slojevima, a to opet dohodi otuda što nemamo pristupačnih vjerskih knjiga i udžbenika na bosanskom jeziku. Ja sam sav zaokupljen pitanjima naše vjerske i kulturne zaostalosti, našim džahilukom. Stalno širim krug saradnika koji će pomagati da razvijemo svijest ljudi. To ne možemo postići samo vazovima i tiskanjem novina... 

               Odjednom zastade pa pogleda Umihanu ravno u oči te reče nešto od čega ona zanijemi:

               - Ti si, hanuma, vrlo inteligentna, razborita i slobodna žena. Napiši nešto za časopis. Uskoro pokrećemo i «Mualim» koji će, poput «Tarika», biti tiskan arebicom. A ti je znaš.

               - Iznenadio si me, efendija. Ti uza se, u rodu, u familiji ili u onolikom šeheru imaš bukadar žena koje su umnije i vještije od mene. Zašto ovo nisi ponudio njima?

               - Jesam, hanuma. Svaka se skanjuje, stidi, sklanja ili čak boji, prosto se ibreti mom pozivu. Ja ih razumijem. Najteže je početi, biti prva. Ali kiše nikad nema bez prve kapi. Ti si prva kod koje ne vidim ni zazor ni strah.

               - Ah, veleučeni efendija, ja nisam išla u svjetovnu školu.

               - Tvoja škola je tvoje iskustvo.

               - O čemu ja morem pisati?!

               - O viđenju stvarnosti svoje današnje sredine; ukazuj na potrebu i način kako da se više i bolje radi; piši o kući, porodici, odgoju; iznosi svoje mišljenje, svoje stavove, kritike i pohvale onoga što ti je poznato. Tvoj tekst čitaocu može da bude bliži od onog što ga na istu temu piše intelektualac, pogotovo što ga piše žena – što je kod nas novina. Budi prva među prvima koja se javno oglašava. Radove šalji na moju adresu a ja ću se pobrinuti za sve ostalo.

               - Ti haman vjeruješ u mene?

               - Da, sasvim iskreno. Za našu javnost bio bi krupan događaj da se pred njom pojavi žena, makar i sa sasvim malim udjelom.

               Uzbudljivi utisci izazvani ovim pozivom sasvim smetoše Umihanu. Stala je živo i široko razmišljati o njemu. Jedan dio razuma ga je prihvatio, drugi nije. Privlačilo ju je izazov da se preda ovom poslu, ozbiljnom i zanimljivom, i da provjeri sebe, nakon čega bi se, osjećala je to, promijenio njen unutrašnji život jer bi bila sobom zadovoljna i živjela bi s radosnim osjećajem slobode; pobijao ju je nejasan strah od odgovornosti i sputavala ju je nelagoda zbog podozrenja i podsmjeha sredine, što bi, znala je, vrijeđalo njenu sujetu a na što je bila osjetljiva. Bilo je u njoj i nerazumljivog osjećaja stida te nesigurnosti i lahke strepnje, ali na kraju, u svojim jasnim trenucima, donese hrabru odluku. «I ovo je škola. Ne mere se znati dok se ne prođe kroz nju».

               Tog trena se oslobodila razmišljanja i osjetila se lahkom i slobodnom kao ptica. Ne pamti kad je doživjela ovakvu radost.

               Međutim, nije stigla ni poslati prvi tekst, a iz Sarajeva, iz ruke uleme Džemaludina ef. Čauševića, na njenu adresu stiže pismo sljedećeg sadržaja:

               «Poštovana Umi-hanuma,

s dubokim žaljenjem Te obavještavam da sam prihvatio zahtjev tvog muža, gospodina Ahmed-bega Muratbegovića, da se ne izlažeš javnosti radi mira u vlastitoj kući, radi očuvanja svog serbezluka i rahatluka u svojoj sredini, do čega mu je naročito stalo. Halali što povlačim svoju ponudu za saradnju».

               Umihana je osjetila svu tegobu poniženja i zadrhtala je pri pomisli na težinu svoje zavisnosti. Vladala se kao osoba koja stoji tako nisko da nije vrijedna ni da joj se ime spomene. Neko vrijeme je mirovala kao da je paralisana.

               Prva misao na muža izazvala je u njoj mučan osjećaj pa je uzdahnula i rezignirano pomislila: «Haram je to! Ilâhi jarâbi, veliki mu je to haram!»