Pjesme Mirsada Sijarića: puno rasipničke raskoši simbola i detalja, sklonosti ka svemu što u svojoj prirodi posjeduje skladnu poetsku višeznačnost; očigledno uživanje u preciznom i konciznom dočaravanju čulnih senzacija; afinitet prema dubioznoj ornamentici izraza; vidljiv napor uključivanja u dimenzije historijskog na nivou parafraziranja uzvišenih smislova minulih civilizacija; shvatanje svijeta poetskog djela kao svečanosti jezika i simbola.
Mirsad Sijarić pustolov je u kafezu koga je zagrcnula velika količina zla koje je donio bosanskohercegovački rat. Paradoksalan naslov prvog ciklusa pjesama Neprepoznavanje stvari, u knjizi Orao, ukazuje nam na pomjeranje poetske optike u promatranju demonijaštva iz žablje u ptičiju perspektivu. I to ne bilo kakvu ptičiju perspektivu – u perspektivu Orla, te gotovo aristokratske pojave u ptičijem svijetu. Sijarić ovim pomjeranjem poetske optike nadgrađuje složeni svijet i originalni sistem koordinata u koje hvata preoblikovane modele što su predmet njegovog poetskog procesora.
U svom simboličko-metaforičkom krugu poezija Mirsada Sijarića demistificira zlo koje je skolesalo sa svih strana, demistificira pri tome on i mnoge druge situacije i stanja čovjeka koji je u rat uvučen a da ga niko nije pitao želi li to. Zato sintagma Neprepoznavanje stvari i jeste paradoksalna u svojoj osnovi. Pjesnik kaže: Naoružani kao da gonimo lisicu / ili vrebamo izbuljenog tetrijeba / smijemo se i otvaramo vatru / ka nevidljivim neprijateljima / da i mi doprinesemo opštem razgrađivanju i / neprepoznavanju stvari.
Međutim, već u pjesmi Zaboravljati zapisuje: U trenucima zatišja / prolazim tobože-ulicama pokraj tobože-zgrada/ našeg tobože-grada / svud unaokolo uzdižu se skeleti civi-lizacije / uređenje stana garderoba fotografije / bračni odnosi filozofija / bivaju zaboravljenim / vatra na sva pitanja daje / brze i pojednostavljene odgovore. /
Građena na principu binarne opozicije, ova pjesma istovremeno obavlja dvije funkcije: konkretizira određene predstave i istovremeno ih, u nekom višem sloju značenja, apstrahuje, pri čemu je lirski subjekt interioriziran. Proces konkretiziranja teče neujednačenim intenzitetom. On dominira u prvih sedam stihova, dok proces apstrahovanja značenja imamo u zadnjim poentirajućim stihovima u kojima je ključni simbol vatra. U procesu konkretiziranja presudna je pjesnička slika koja je u prvoj fazi značenja vizualna, iako se terminom tobože ona unekoliko apstrahira. Međutim, tobože-ulice, tobože-zgrade, tobože-grad je pretvoren u skelet civilizacije. Dakle, vizuelna pjesnička slika pretočena je u procesu interferencije dviju slika u mentalnu pjesničku sliku.
Sijarićeve pjesme u svojoj osnovi djeluju kao govor upućen nikom i svima istovremeno, govor koga ne zanima, eventualni, odgovor ili, bar, eho koji bi odnekud prispio. I pored toga, ove pjesme sačinjene su od preciznih i upečatljivih slika. Čitajući ih, pratimo kako se te slike produžavaju i usložnjavaju, kako se preokreću i produbljuju, ili kako s velikog plana idu prema mikrodetaljima „mnogolikog užasa“, odnosno obrnuto, od epizodnih slika prema cjelovitijem liku stvari i pojava. Slike ove poezije prožete su jezičkim očuđenjem i simbolizacijskim zahvatima, ali i nečem što možemo zvati vizuelnim prožimanjem na prvi pogled nesaglasnih elemenata svijeta koji svojom ironijsko-grotesknom struktuiranošću emanira mnoga značenja sopstvenog pandemonija.
Pjesničke slike Mirsada Sijarića su precizne, zbog čega se mogu vrlo lahko vizuelno konkretizirati i prevesti na opise izobličenih, dezintegrisanih likova svijeta. Dakle, u svakom trenutku možemo izdvojiti i definirati sliku za kojom je pjesnik posegao, a tek potom slijedi razmatranje pojmovnog i smislotvornog potencijala tih slika koje plijene svojom vizualnom snagom. U ovoj poeziji možemo pratiti preokret od slike do simbolične predstave, od vizuealizacije do smislotvornosti. U zaleđu ovako tretiranih slika i ovog preokreta izvodi se temeljni ironijski i destruktivni zahvat u egzistencijalnu, socijalnu i metafizičku datost svijeta.
U izvrsno izvedenim pjesmama onaj svakodnevni jezik nosi maksimum konotativnih vrijednosti, s preciznim slikama, izrazitom intelektualnom igrom, ironijskim dvosmislicama, relativizmom vrijednosti u kojima je čovjekova pozicija u svijetu ne samo upitna već destruirajuća, a historija niz destruktivnih činova koji su čovjeka vratili na početak. Iluzija da doslovno prepisuje stvarnost, bez poetskog transformiranja, doprinosi silnoj uvjerljivosti Sijarićevog pjevanja koje plijeni svježinom slike, preciznošću jezika, pravim malim majstorijama u izgradnji poetskih dvosmislica.
Poetički koncept koji njeguje Mirsad Sijarić obiluje mnoštvom ritmova koji su pod nabojem ekspresivnih slika. Sve što se u ovoj poeziji događa, kao na filmskom platnu, istrgnuto je iz života i svedeno na funkciju odgonetanja smislova i tajni našeg bitisanja. Strogo individualizirani pjesnički profil svjestan je cikličnog ponavljanja vremena, historije, pa i naših navika. „U našem početku je kraj naš“, reći će pjesnik u pjesmi Vratili smo se na početak, naglašavajući spoznaju da se nakon svakog vremena zla čovjek mora vratiti unatrag i početi iz početka, iz prapočetka čak. Čovjek iznova mora spoznavati prednosti kamena i vatre, praviti posuđe i noževe, zaprege, kuće, stvarati slova i knjige, otkrivati začine i nove svjetove, činiti pokuse sa životom. A prijetnja da će se u tom začaranom krugu ponovo pojaviti žalosna lica, tupi pogledi, sparušeno cvijeće i sive ulice, da će se ponovo začuti ratničke pjesme, pucnji i da će opet pasti gradovi u prašinu sasvim je izvjesna. „I svjesni smo svega što će biti / užas nas čini mudrijim i tišim / dižemo ruke k nebu / i slutimo svim srcem / da će krug konačno prsnuti.“
Sve ovo nije, razumije se, sasvim novo, ali je od značaja kao postavka sinteze koja se nalazi i u poeziji Mirsada Sijarića.
Pjesnikov san, metafizička optika, ukleti predio, tragična realnost – to znači da je stvarnosna supstanca ove poezije duboko odana životu i vremenu u kome je nastala. Uz to pjesnik posjeduje književnu kulturu koja sve balanse riječi i simbola stišava i kanališe prema obalama Bića i Svijeta, koje pjesnici već odavno ne osjećaju kao mjesto sigurnosti. U negostoljubivom svijetu koji je uhvaćen u složenim, bogatim, neoekspresionističkim slikama Sijarićeve poezije subjekt je postao ugroženi objekt. On trpi hirove i nužnosti svijeta, ali na njih nema djelatan odgovor. Ostaje mu samo još jezik lirske refleksije, što dodatno naglašava njegovu delikatnu poziciju: ni jezik ni lirska refleksija, kao kontemplativni principi, nemaju u svojoj prirodi ništa aktivističko što bi mijenjalo svijet u kome je neizdrživo.
