Kako opisati i čime objasniti podršku koju Fahrudin Radončić ovih dana dobija od hrvatske politike i njenih ekstremnih medija? Velikohrvatska politika Radončića, doduše, već više od deceniju otvoreno priželjkuje kao “bošnjačkog” partnera, što je razumljivo ako se uzme u obzir da Radončić i mediji u njegovom vlasništvu u svim pitanjima bitnim hrvatskoj politici praktično funkcioniraju kao sarajevska podružnica HDZ-a, no aktuelizacijom rješavanja pitanja Izbornog zakona, ljubav između Radončića i hrvatske politike poprimila je do sada neviđen intenzitet. U gotovo ljubavnom zanosu prohrvatski portal Dnevni.ba ustao je da “biranim riječima” odbrani svoga Fahru od napada mučkih “sarajevskih turaka” i ostalih poturica.

Razlog za ovu strast hrvatske politike i medija spram Radončića nalazi se u podjednako strastvenoj Radončićevoj odbrani HDZ-a ali i zastupanju HDZ-ovih interesa i to s “probosanskih” pozicija. Radončić to čak i ne skriva, već svoju ulogu kukavičijeg jajeta u probosanskom bloku pokušava legitimizirati novinskim člancima “Avaza” u kojima njegova političko medijska klijentela sramne postupke i izjave svoga gazde pokušava predstaviti pametnim, čak i patriotskim. Tako je bilo i s velikosrpskom idejom “Otvoreni Balkan”, tako je i s Izbornim zakonom i Radončićevim zagovaranjem kapitulacije pred zahtjevima HDZ-a.


Pišonja i Žuga u paklu Tornja

Naravno, kako bi u bošnjačkoj javnosti postepeno normalizirao a zatim i legitimizirao svoj rad za tuđe interese, Radončić prvo medijski pripremi teren. U slučaju Izbornog zakona, prije nego što je sam zakukurikao, prvo je koristio novinarsku pješadiju, da bi zatim iz vinskog podruma svog Tornja izvukao gotovo zaboravljenog Omera Čevru a zatim s lanca pustio i uvijek vjernog urednika Fadila Mandala. Osmotrimo kako je išla ta postepena normalizacija, koja je kulminirala Radončićevim otvorenim stajanjem na stranu HDZ-a.

Prvo je Omer Čevra u tekstu “Probosanska politika u ćorsokaku” na Avazovim stranicama poručio kako “politički predstavnici najbrojnijeg naroda moraju redefinirati ili ažurirati softver probosanske politike, jer je već odavno zastario i ne daje rezultate”. Politički update kojim bi Radončićev bekrija Čevra ažurirao probosansku politiku sastoji se, prije svega, u prihvatanju njemu nedvojbene činjenice da je “probosanska politika postala sinonim za bosanski patriotizam i težnju ka centraliziranoj Bosni i Hercegovini”, a zatim i ispravci takve nedopustive devijacije.

Čevra, u suštini, tvrdi da je i sam termin probosanska politika štetan i pogrešan jer podrazumijeva da postoji i antibosanska politika koju provode SNSD i HDZ, a što, po Čevri, nije baš tačno. Štaviše, Čvera smatra kako stranke “sa sjedištem u Sarajevu” nemaju pravo na monopol nad patriotizmom i ljubavi prema Bosni i Hercegovini jer time odbijaju srpski i hrvatski politički faktor koji “upravlja sa više od pola teritorije i skoro dvije trećine institucija” te je, valjda stoga, legitimno i njihovu politiku i gledišta tretirati kao podjednako “probosanske”.

Ukratko, Radončićev Čevra zagovara “novi koncept probosanske politike” koji bi se sastojao u tome da Bošnjaci moraju biti “najtolerantiniji” naspram “nezaobilaznog srpskog i hrvatskog pitanja”. Čevra kritizira Izetbegovića i Komšića zato jer “šalju populističke poruke, mašu prstom i određuju Srbima i Hrvatima koliko mogu prava konzumirati”, a ne sviđaju mu se ni kritike na račun Palmera, Sattlera, Schmidta, Eichhorst i Escobara dok mu je, s druge strane, “odlična” Radončićeva konstatacije o tome kako bošnjačka politika “u svakome vidi neprijatelja”. Za sve je to odgovorna, po Čevrinom mišljenju, laž da su Bošnjaci zapravo pobijedili u ratu, kada je istina da su “iz rata Bošnjaci u svakom smislu izašli kao najveći gubitnici”, argumenirajući to “pristajanjem na kantone” ali i Dayton, čime su svedeni na 23% teritorije i 33% vlasti, pa je stoga, prema Čevri, drsko pričati o građanskoj državi ili tražiti “da se Bošnjaci kao najbrojnije, najviše i pitaju”. Rješenje Čevra vidi u “novoj progresivnoj probosanskoj politici” koja bi redefinirala i ažurirala stare teze, ali i stabilizirala narušene bošnjačko-hrvatske odnose, ukratko, koja bi govorila i radila onako kako “u posljednje vrijeme” to govore i rade Radončić, Nikšić i Konaković.

Naravno, sve ovo Čevrino mudrovanje svodi se na intelektualnu pripremu, ako se to tako može nazvati, te političku legitimizaciju Radončićevog zagovaranja kapitulacije pred zahtjevima HDZ-a. Čevra pokušava stvoriti neku ideološku podlogu u namjeri da Radončićev oportunizam predstavi kao nekakvu “progresivnu probosansku politiku”, čime bi ublažio žaoke optužbi za veleizdaju državnih i bošnjačkih interesa koje u ogromnom broju stižu na Radončićev račun. Upravo stoga okreće pilu naopako, pa promiče teze srpske i hrvatske politike koje tvrde da odgovornost za njihovu separatističku politiku snose Bošnjaci, koji ih ugrožavaju svojom većinom i odbijanjem “kompromisa”, naročito onih kojima bi pristali da trajno postanu građani drugog reda. Ovu opaku zamjenu teza dodatno će razraditi još jedan Radončićev kerber – Fadil Mandal.

Mandal, nekadašnji dugogodišnji urednik a sadašnji direktor Avaza i decenijski Radončićev doglavnik, u tekstu naslova “Bošnjaci na raskršću” koristi spornu izjavu neartikuliranog predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića kako bi argumentirao iste one teze koje zastupa i Čevra. Mandal tvrdi da bi se “svi viđeniji bošnjački političari i intelektualci trebali zamisliti” nad Milanovićevom prijetnjom da će “Hrvati okrenuti glavu od Sarajeva” ako im se “nastavi uskraćivati pravo da izaberu svoga predstavnika”.

Mandal lamentira nad “nepovjerenjem između dva naroda”, najgorim još od “nesretnih ratnih sukoba”, no baš kako relativizira Agresiju na Bosnu i Hercegovinu nazivajući je “nesretnim ratnim sukobom”, tako i HDZ-ove blokade pretvara u “nepovjerenje među narodima”, pri čemu, naravno, od odgovornosti amnestira Čovića i hrvatsku politiku. Naoko dobrohotni Mandal pita se je li pitanje legitimnog i nelegitimnog predstavljanja Hrvata samo osobna Čovićeva fiks-ideja ili je pak istinski nacionalni interes Hrvata. Pitanje je retoričko jer Mandal već u sljedećoj rečenici tvrdi da je Željko Komšić “tri puta izabran glasovima Bošnjaka”, čime Mandal pokazuje da je u potpunosti preuzeo HDZ-ov narativ.

Baš kao Čevra, i Mandal smatra da je suštinski problem u Bošnjacima koji odbijaju prihvatiti političku stvarnost podijeljene postdejtonske Bosne i Hercegovine. Mandal također tvrdi da se – pošto najprije Bošnjaci imaju dužnost “očuvanja mira i cjelovite BiH”, a što su ugrožene kategorije sve dok postoji interesni zagrljaj i savezništvo Dodika i Čovića – Bošnjački interes sastoji u tome da se što prije raskine taj nesveti savez. Kako? Pa tako što će udovoljiti Čovićevim željama u vezi s Izbornim zakonom te ga tako privući na “probosansku stranu” jer, kako tvrdi Mandal, “Bosna je tronožac, a njen opstanak je nemoguće ostvariti bez unutarnjeg dogovora”. Pritom Mandal, kao argumentaciju u prilog kapitulanstvu svoga vlasnika, navodi upravo skandalozne pritiske koje na probosansku stranu prave pojedini zapadni službenici. Za Mandala takvi pritisci na probosanske stranke nisu plod lobiranja ili nekih zadnjih namjera, niti su uopće problematični, nego stvari iskustva, pa stoga pravi i stupidne paralele s Washingtonskim sporazumom ignorirajući činjenicu da je do njega došlo tek kada su ofanzive HV-a i HVO-a na Armiju RBiH doživjele slom i kada se HVO praktično našao pred potpunim porazom na prostoru Srednje Bosne.

Ipak, kao Avazov propagandist, Mandal se pokazuje kao stari morski vuk, za razliku od Čevre, koji je još samo mali od palube. Dok avazovštini i spinovanju neiskusni Čevra tvrdi da je problem u tome što Bošnjaci nazor hoće građansku državu, Mandal izvodi sasvim avazovski spin i zamjenu teza, pa okreće stvari na glavu i tvrdi da je suština problema što neko u ime Bošnjaka neće da pristane na Čovićeve ultimatume jer potajno priželjkuje “fildžan državu”, tačnije “muslimaniju”. Kakva zadivljujuća drskost, kakva nepatvorena avazovština! Mandal pokušava da veleizdajničku servilnost svoga vlasnika – koji pristaje na Čovićeve zahtjeve koji bi de facto uspostavili Treći entitet a Bošnjake trajno ograničili u nekoliko kantona – predstavi kao probosansku i probošnjačku politiku dok one koji brane demokratske principe oslika kao zagovarače “fildžan države” i “muslimanije” iako je, u stvarnosti, potpuno suprotno. Radončić bi asistirao zatvaranju Bošnjaka u fildžan, a zatim za to optuživao one koji se protiv toga bore. No takve zamjene teza, takva izvrtanja i spinovi, sve to je već dobro poznati “drž’te lopova” modus operandi po kojem djeluju Radončić i njegovi medijski propagandni megafoni.


Čovićevo "cvijeće zla" sa Prokletija

Ovakva priprema za normalizaciju Radončićevih izjava i postupaka nije bila bespotrebna jer u Avazu kao da su znali, a najvjerovatnije im je bilo najavljeno, da će HDZ napraviti svinjariju, koja će dodatno potvrditi percepciju javnosti da su ništa drugo do prikolica velikosrpske politike. Činjenica da su delegati HDZ-a u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine podržali zaključak kojim se traži poništavanje zakona o zabrani negiranja genocida, a što je izazvalo veliki revolt bošnjačke javnosti, dodatno je otežala i zakomplicirala Radončićeve namjere da kapitulantstvo i saradnju s HDZ-om podvali pod probosansku politiku.

Usprkos tome, Radončića su u HDZ-u toliko nečim zadužili i tolika je njegova potreba da se pred zapadnim diplomatama predstavi kao nagodan i servilan partner (dio dogovora a ne problema, kako to voli reći) da je doslovno sam od sebe stao pred kamere i izjavio kako su “hrvatski glasovi dati SNSD-u u najboljoj namjeri da se SNSD sačuva u pregovaračkom procesu a ne zato što HDZ želi da bude partner Dodiku”. Sasvim očekivano, ovakvo odvratno i ljigavo Radončićevo pozivanje da se vjeruje njemu a ne vlastitim očima i ušima izazvalo je salve negodovanja zgrožene javnosti, koja je dovoljno informirana da sasvim dobro zna kako je decenijsko savezništvo i partnerstvo Dodika i Čovića ne samo strateško već i ideološko te da zna prepoznati bijednu retoriku kada je čuje i vidi.

Ipak, ta neobična, politički gotovo suicidalna hrabrost inače strašljivog i kalkulantstvu sklonog Radončića nije prošla nezapaženo. Mediji i javne ličnosti bliske HDZ-u su nakon Dodika dobili novog nehrvatskog heroja u liku Fahrudina Radončića, nekoga ko će jasno i glasno zastupati njihove interese. Mada, mora se istači, postoji drastična razlika između Dodika i Radončića, jer prvi podržava politiku HDZ-a zato što je to u interesu velikosrpske politike dok drugi to radi iz ko zna kakvih ličnih razloga. No za HDZ-ove medije jastrebe to nije bitno, prijatelje i saputnike valja nagraditi, ako ništa onda barem kojim tekstom u njihovu korist.

S Trebevića vila viče, nedamo Radončiće

I upravo to se i dogodilo. Na prohrvatskom portalu Dnevni.ba pojavio se tekst koji potpisuje izvjesni J.S., a u kojem se tvrdi kako “Radončić smeta zbog bliskosti s Nikšićem i spremnosti na dijalog u BiH”. No kome to tačno smeta Radončić? Pa, kako tvrdi Dnevni.ba, Radončić smeta “nacionalističkom, proturskom dijelu sarajevske čaršije”. Štaviše ove mučke poturice za metu uzimaju “svakog političkog lidera koji ukazuje na pogibeljne poteze dinastije Izetbegović” te svakoga političara koji se, poput Radončića, jelte, “javno i iskreno založi za europski put BiH”. Radončić naročito smeta “turcima i poturicama” zbog svoje više puta pokazane “spremnosti na tolerantni dijalog sa Čovićem i Dodikom ali i utjecaja Fahrine medijske imperije na bošnjačko biračko tijelo” tvrdi Dnevni.ba i još tepa Radončiću nazivajući ga od milošte Fahrom.

I ostatak teksta zvuči baš kao da je nastao u kabinetu Fahrdina Radončića, kao da ga je napisala neka istrošena lutka na napuhavanje ili neko od onih nesretnika koji u Avazu zarađuju svoj krvavu šnitu hljeba. Tu su, doslovno, upotrijebljeni svi termini avazovštine. Postoje, tako, “paraobavještajci i plaćenici” zaduženi da “kompromitiraju američke i europske prijatelje”, ali i sve one “koji se usude kritizirati štetnu politiku SDA i njezinog vođe”. Ovi radikalni bošnjački obavještajci naročito napadaju “one koji smjelo nude dijalog sa ključnim predstavnicima drugih konstitutivnih naroda”. Također, imamo “metu na čelu”, naravno Radončićevom, koja je ondje stavljena jer se ovaj mučenik hrabro obrušio na “Bakira Izetbegovića i režimske medije” u pokušaju da odbrani američke i evropske posrednike od napada “zelenog mindera”.

Dnevni.ba upozorava i na “Bakirovu mašineriju” ali i na “plaćene novinare”, koji napadaju Radončića zbog njegove želje da hrvatskoj nejači osigura “biranje svoga člana Predsjedništva”. Djeluju i “sarajevske patriote”, koji kleveću Čovića i Dodika ali i sami princip konstitutivnosti te opasni “sarajevski jastrebovi”, koji negiraju Dayton, za razliku od “pametnih i korektnih perjanica”, poput Žarka Papića. I tako dalje i tome slično.

Zabavno ali i poučno jeste posmatrati ovu simbiozu avazovštine i šagoljanja, gdje jedna drugu potiču i nadopunjuju koristeći doslovno iste termine za one koje percipiraju kao zajedničkog neprijatelja. Nije nimalo slučajno što nacionalistički hrvatski tekst izgleda kao da je pisan u Avazu, ne samo zbog odabrane teme već i tona ali i samog rječnika. Mnogo prije nego što je počeo raditi u korist interesa HDZ-a i SNSD-a Radončić i njegovi mediji progovorili su njihovim antibošnjačkim rječnikom. A možda je bilo i obrnuto? U suštini nije ni bitno, važno je da su Radončić i njegovi gmazovi konačno pred cjelokupnom javnosti izašli iz ormara te se u potpunosti razotkrili. Napravit će oni sigurno još mnogo štete ali ako bude sreće i zdrave pameti, nakon sljedećih izbora ona će biti minimalna.