Nemušta izjava koju je u subotu, 22. maja, u Stocu dao ministar vanjskih i evropskih poslova Republike Hrvatske Gordan Grlić Radman, lišena bilo kakve logike, utemeljenih historijskih činjenica, lišena morala i najmanje primisli na etičnost, u bosanskohercegovačkoj javnosti izazvala je brojna gnušanja i osude. Radmanova izjava koju je dao nastupajući kao specijalni izaslanik premijera Hrvatske Andreja Plenkovića tokom obilježavanja 76. godišnjice blajburške tragedije trebala je, valjda, izazvati suosjećanje prema nedužno ubijenom civilnom stanovništvu; samo hrvatske nacionalnosti (?), premda žrtva ne može imati nacionalnost niti etničku pripadnost.

Nedužna žrtva samo je žrtva nasilja ma kako se ona zvala i gdje god živjela. Sudeći po tonu sporne izjave, ona nije ništa drugo do diplomatski zločinački poduhvat. Koncipirana je tako da nastavi ostvarenje ciljeva oružanog zločinačkog poduhvata.  Prikazivanjem samo Hrvata kao žrtve u Stocu, Grlić Radman ovih dana zapravo je opravdavao zločine retrogradne politike, počinjene i u Stocu, za koju je na 111 godina zatvora pred sudom u Haagu presuđena između ostalih i politička stranka kojoj pripada.

“Ovdje je bilo jedno veliko stratište gdje su (...) zločinci počinili velika ubojstva. Ubijali su ljude i civile i zarobljenike, bez suda, bez presude. To je, zapravo, jedno strašno poglavlje u hrvatskoj prošlosti. Hrvatski narod je mali narod. On je bio žrtva svih ideologija, jednako fašističke, nacističke, tako i komunističke, a osobito u sedmom mjesecu '45, od Bleiburga kroz cijelu tadašnju bivšu državu, Jadransko more. Ubijani su ljudi, bacani su u zajedničke jame, nevini civili, ovdje su djevojke, žene u narodnim nošnjama ubijane bez suda, bez presude. Hrvatska vlada je u obvezi i hrvatska država će pomagati na neki način, ne samo u razvojnoj pomoć nego i politički, zajedno sa središnjom vlasti, također i u Sarajevu”, izjavio je Grlić Radman.

Ova njegova izjava, pogotovo uvodne premise, besprijekorno je tačna, ali kada je riječ o etničkom čišćenju nehrvata iz Stoca u protekloj agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Grliću Radmanu kao specijalnom izaslaniku Republike Hrvatske nije palo napamet da podsjeti na zločine počinjene u Koštanoj bolnici u Stocu i zloglasnim logorima Dretelj i Heliodrom, kroz koje je prošlo više od 4.000 Bošnjaka i nekoliko stotina civila srpske nacionalnosti. Grlić Radman, ministar vanjskih i evropskih poslova Hrvatske, ne mari za činjenicu da je u procesu pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu, na osnovu čijih je činjenica utvrđeno i presuđeno da je HVO zločin nad logorašima iz Stoca, Čapljine, Mostara činio isključivo zato što su bili Bošnjaci. Ne, njemu to ništa ne znači, kao ni opisani monstruozni načini mučenja i ubistva nedužnih žrtva u Stocu 1993. godine. On i dalje favorizira politiku koja je to činila.

Grlić Radman spomenuo je i hercegovačke jame u koje su bacani nedužni civili, misleći pri tome samo na one hrvatske nacionalnosti i samo na one ubijene 1945. godine, što su notorne laži i izmišljotine. Događaji iz Drugog svjetskog rata potpuno su drugačiji od njegove interpretacije jer se zna da su ubijanje i bacanje civila u jame otpočeli bojovnici NDH još 1941. Izgleda da su Radmanu njegovi domaćini prešutjeli da je Hercegovina puna jama u koje su posljednjih stotinu i više godina pobacani nedužni srpski i nedužni bošnjački civili. Rijetke su jame u koje su bacani Hrvati.

Ustaše su  tokom Drugog svjetskog rata ubijale Srbe i bacile ih u 13 hercegovačkih jama. Bojovnici Ante Pavelića, navode srpski izvori, inspirirani nacističkom filozofijom katoličkih fratara i biskupa, nadbiskupa Stepinca i pape Pija XII, za jedan dan u Koritima kod Gacka 6. augusta 1941. bacili u jamu Golubinku gotovo cjelokupno srpsko stanovništvo, i djecu i žene.  Od tada se ovo stratište zove Korićka jama. 

Kosti zvjerski umorenih ljudi izvađene su iz jame 1953. i 1956. godine i pohranjene u zajedničku spomen-kosturnicu u centru sela Korita. Ustaše na čelu s Leonom Togonalom, ustaškim povjerenikom za kotar Ljubinje, od 4. do 8. juna  u selima ljubinjskog kraja (Vlahovići, Ubosko, Pocrnje, Kapavica, Rankovci) uhvatili su oko 170 muškaraca od 16 do 60 godina,  koji su zatim zatočeni u selu Rankovci, a potom pobijeni i bačeni u jamu Kapavicu. Pokraj jame Kapavica ukupno je ubijeno 114 osoba. I u slučaju Korićke jame i u slučaju jame Kapavice među ustašama se našao po neki vojnik muslimanskog imena i prezimena. Gotovo u pravilu kad govore o tim događajima Bošnjaci će se prisjetiti kako su ustaše tokom činjenja tih zločina obavezno imale fes na glavi. Od tada je ostala uzrečica da će za sve platiti “fes”, misleći na muslimane. Tako je i bilo. Četničke jedince svetile su se muslimanima, ako se to uopće može dovoditi u vezu jer mržnja prema “Turcima” i svemu što je “tursko” u Hercegovini je stara koliko i bošnjačko-muslimansko naslijeđe. 

Četnici su, uz prešutnu saglasnost partizanske komande, krajem ljeta 1941. godine u jamu Čavkaricu bacili, prema nekim istraživanjima, više od 700 Bošnjaka. Sva sela kod bilećke Plane opljačkana su i spaljena. Tu golgotu 73 dana u jami preživjela je Hadžera Ćatović. Nažalost, po istom scenariju i na istovjetan monstruozan način zločin nad Bošnjacima desio se 1992. godine u Nevesinju. Komisija za traženje nestalih posmrtne ostatke Nevesinjaca pronalazila je pored drugih masovnih grobnica i u jamama Kušići, Dubravica 1 i Dubravica 2, Bišina, Borisavac i Lipovača. I još ih traži.

Grlić Radman u ime države Hrvatske o svemu ovome u Stocu ni riječi nije izgovorio, niti su mu na to skrenuli pažnju njegovi domaćini, jer zna da onaj ko kontrolira sadašnjost, kako to svojevremeno izjavi Ante Đapić, kontrolira i prošlost, a ko kontrolira prošlost, u prilici je da kreira i budućnost. U tom kontekstu može se razumjeti ostatak njegove izjave kako je hrvatski narod bio izložen nesmiljenom komunističkom nasilju do 1990. godine, baš kao što je bio izložen “opasnostima” još od otomanskih vremena, austrijske okupacije, Kraljevine Jugoslavije i stoga očekuje da Hrvati u Bosni i Hercegovini zadrže vlastiti identitet, da imaju pravo na legitimitet biranja vlastitih predstavnika.

Hrvatskog ministra ni najmanje nije briga što su Bošnjaci u Stocu već duže vrijeme građani drugog reda, što već decenijama nisu u prilici riješiti niti jedno pitanje. Štaviše, on je takve društveno-političke prilike, u kojima vlast praktično ima jedna stranka i jedan čovjek (HDZ-ov Stjepan Bošković), definirao slobodom. 

“Stolac je uspio izboriti slobodu i ovdje su Hrvati koji se bore za pravo za svoj grad i prosperitet ovog grada”, naglasio je. O potpunoj diskriminaciji stolačkih Bošnjaka i aparthejdu sveprisutnom na svakom stolačkom sokaku ništa nisu rekli ni bosanskohercegovački zvaničnici i političke partije koje su naknadnim saopćenjima osudile Radmanove tvrdnje. U tim reakcijama uglavnom se brane tekovine antifašističke borbe, što ni u kom slučaju ne smije biti sporno, čiji je cilj, razumije se, podgrijavanje građanskih inicijativa za buduće prekompozicije vlasti u Bosni i Hercegovini. Njih ni najmanje ne interesira da li je spomenik na Radimlji legalno ili ilegalno izgrađen, na temelju kojih naučnih historijskih činjenica, po kojem urbanističkom planu itd. Ta pitanja redovno adresiraju SDA.

Za razliku od Radmana i zvaničnika iz Hrvatske, njih Stolac, ni kao turistička destinacija, ne interesira.