“Tako ostavi”, govorio je djed iz sobe. Držao sam vanjsku antenu u zraku, pokušavajući dohvatiti drveni štap slomljen gotovo napola kako bih ga privezao za ogradu balkona i na njega postavio antenu. Uspio sam. Čuje se samo ton: “Zastava republike Hrvatske vijori se nad kninskom tvrđavom...” Potom prekid. Moja improvizacija nije dugo stajala, antena je pala na pod balkona. Na trenutak nestaje slike i tona. Pojavio se “snijeg” preko TV ekrana. U konačnici, s kašnjenjem, dolazila je slika, kadrovi sa TV prijenosa HRT-a. Čuo se ponovo i zvuk koji nije pratio sliku: “Strani reporteri javljaju...”, potom se ponovo izgubio ton. Na kraju, prije nego što će se i definitivno izgubiti TV signal, vidjeli smo ljude, putničke automobile, traktore, nakrcane stvarima, zakrčene saobraćajnice...
“Eto im srpska država u Hrvatskoj. Ruši se k’o kula od karata. Četničku im majku”, čuje se strogi glas, dobro uvježban za davanje komandi, policajca pred penzijom... “Nemoj tako, vidiš da je narod strad’o”, reći će, jedva čujno, ženski glas u društvu. “Narod je strad’o! Pih! Kakav narod. Isti ti su protjerali ili pobili sve što nije nosilo srpska imena. Neka idu sad sa Slobom u Beograd praviti veliku Srbiju. Nije narod kriv! (Sada je gotovo galamio) Kriv je! Naravno da je kriv. Nije moja mati dobila izbore, već Sloba. Sve je zlo krenulo od njih. Svi Srbi u jednoj državi! Što ne kažu, svi Mađari u jednoj zemlji, ili svi Albanci u jednoj zemlji. Đubrad jedna! I u Bosni i u Hrvatskoj, ako nisu bili privilegirani, nisu ništa lošije živjeli od drugih. Odmah su činovani, odmah rješavanje stambenog pitanja, a ti Mujo čekaj godinama... A sad bi oni da prave državu bez drugih. E, ne može! Sad samo gledaj kako će trovati javno mnijenje... Bit će, cijeli svijet se urotio protiv Srba – Vatikan, Amerika, Njemačka...”
U prostoriju u kojoj je boravilo nas četiri-pet ulazi i električar Sejo. U ruci nosi tranzistor, sluša vijesti. “Ljudi, oslobođena je Velika Kladuša. Slomljena je autonomija!” Radio BiH javlja da su se spojili Hrvatska vojska i Peti korpus Armije RBiH. Krajina je deblokirana. Pomislio sam na teta Hatu i čika Saliha. Moći će konačno vidjeti kćerku Nafu. Skoro su četiri godine kako Nafa nije bila u Olovu. Posljednje informacije govore da je izbjegla u Cazin iz Velike Kladuše. Nekako mi je na tu pomisao, da će se spojiti pokidane porodične veze, drago i toplo oko srca. Raduje me i činjenica da nema više autonomaša “Babe”, nema više najvećeg izdajnika, izroda, onog koji se rukovao s Miloševićem i Karadžićem, devedeset treće, dok je Bosna krvarila, dok je na hiljade majki umjesto svojih sinova dočekalo hladne tabute... Puca po šavovima i srpska armada. August je mjesec slobode. Mjesec koji je, za razlika od prethodnog, obilježen oslobodilačkim akcijama Armije Republike Bosne i Hercegovine. Hoće li rat biti brzo okončan? Ima li naša armija kapaciteta da zada smrtni udarac srpskoj paradržavi poput Hrvatske vojske u susjednoj Hrvatskoj?!
II
“Pa i nisu tako velike! Hajd’, obuj, da vidimo kako ti stoje”, reče mati. “Neću. Velike su i ne sviđaju mi se. Ne mogu ići kao klaun u školu!”, budim se. “Skoro si visok k’o daidža, a on ih je nosio”, i dalje su trajala uvjeravanja dok sam se borio da ne obujem crne cipele, na vezanje, uredno namazane i pripremljene za svečani trenutak. “Da su ti mogle one u Kladnju... Vidio si i sam, mali brojevi, ili veliki. Baš ti je nezgodan broj. Četrdeset jedan, prerast’o si dječije, a nema tako malih brojeva za muške cipele. Da si cura, sve bi im’o”, govorila mi je mati dok sam se spremao za prvi dan škole, za polazak u gimnaziju...
Prvi je ponedjeljak u septembru, devedeset pete, danas idem, pješačim do polazne stanice u Paskoj luci, a onda autobusom do Soluna. Dva kilometra pješačenja i šest kilometara vožnje autobusom. Solun, najveće naselje nakon Olova, sada je centar života na slobodnoj teritoriji. Ondje su i osnovna i srednja škola, pogoni Stupčanice, Crveni križ, riječju sve ono što je bitno za funkcioniranje jedne lokalne zajednice u ratu. “Dobro, pristajem, obući ću te klaunske cipele, ali molim te prvu sedmicu sa starkama i ono šta ja hoću da obučem. Dogovoreno?” Mati odmahuje rukom. “Iskrzane su ti starke”, reče djed, “ne smiješ odavati dojam odrpanca.” Pokušao me odgovorit još jedanput od obuvanja sivkastih starki, odnekud donesenih, iskrslih iz nekog buvljaka, ko zna ko ih je nosio prije i kako su dospjele do mene. Sasvim sam bio siguran, sljedeću sezonu ih neću moći nositi. Bile su hem stare, hem knap. Ipak, predstavljale su neku nevidljivu nit, neki simbol što me je vezao s mojom generacijom i tamo daleko “preko grane”, u slobodnom svijetu, gdje se ne vodi rat. Gdje se izlazi, ide u školu bez bojazni, gdje se igra košarka, gdje se svira muzika, tamo gdje se održavaju koncerti...
Uzeo sam ruksak, već je bio školski pribor pripremljen u njemu. I lagahna maskirna jakna s bedžom. Ne želim izgledati “uštogljeno”, a moji bi najradije da idem u školu i s leptir mašnom. Istrčao sam na cestu, što je vodila ka čaršiji, i negdje na pola puta obukao maskirnu jaknu. Stavio sam i sunčane naočare. Sve mi je sada od daidže moglo. Bio sam visok 187 cm, težak 75 kg, poprilično viši od svojih vršnjaka. Kada bih imao motor, da ga sad uzjašem i odjurim niz Krivaju... Za deset minuta bio bih pred zgradom Osnovne škole “Hasan Kikić”, ondje gdje je sada sve, osnovna u prvoj, srednja škola u drugoj smjeni. Maštao sam...
Detonacija u daljini me vratila u stvarnost. Rat je. U Bosni sam. U Olovu. U kući blizu linije fronta. Valja preživjeti. Valja živjeti. Šta se tu može?!
Na izlazu, ondje gdje je stajala tabla s prekriženim nazivom “Olovo”, pojavio se Vahidin sav zadihan. “Gdje si navalio?”, upitah. Umjesto odgovora uhvatio me za mišicu iznad lakta i procijedio kroz zube: “Hajmo do krševa.” Trčali smo zajedno do ulaza u krševe, do mjesta gdje smo bili na sigurnom. “Šta si navr’o, ko june na sisu. Ako ti je suđeno, ne možeš pobjeći i da se u mišju rupu skriješ”, govorio sam Vahidinu sav zadihan. Tu sam rečenicu već negdje čuo, sada je valjalo glumiti neustrašivog mangupa. Vahidin me pogleda: “Hajde, ne pametuj, molim te. Uradi sve što je do tebe. Tvoja i moja sudba je da se borimo, da do škole dođemo bezbjedno.”
U Pasku luku stigli smo među prvima. Pristizali su redom Sanel, Fuada, Aldijana, Edna... Ulazimo u autobus, posljednji. Nepisano pravilo je da stariji učenici imaju prednost. Veći su, snažniji, svako zna svoje mjesto. Prilikom ulaska zasipaju nas kukuruzom, zrncima graha, papirićima, glasno uzvikujući: “Fazani, fazani...” Potom nas zadirkuju, proizvode zvukove imitirajući kokoške, pijetlove...
Autobus je dupke pun, sva sjedeća i sva stojeća mjesta. Stojim, nabijen sam odmah do ulaznih vrata. Ulazi vozač i mrzovoljno maše desnom rukom. Gleda prema meni: “Vojnik, molim izađi napolje.” Potom još glasnije ponovi: “Vojnik, izađi smjesta napolje.” Smiju se ovi stariji što sjede ispred mene. U nekom momentu muk, potom galama, autobus se ne miče. Koliko sam shvatio, vozač neće upaliti autobus dok ne izađem. Ustaje djevojka, pokazuje rukom na mene, obraća se vozaču: “Nije on vojnik, tek je post’o fazan.” Prolama se smijeh autobusom, vozač konačno pali mašinu...
III
“Mogu li preko vikenda do Fahre? Nisam odavno bio u Kalesiji”, pitam mamu. “A jesi ti to već dogovorio? Znaju li njegovi?” Klimam glavom, te dodajem pokušavajući je pridobiti: “Još ima sunca, da se iskupamo, ovdje ne mogu nigdje izaći osim navečer.” Mati me gleda, sada tugaljivo. “Ok, al’ samo ovaj vikend i ponesi knjige!” Dobio sam odobrenje. Jedva sam istrpio posljednje časove u petak oko 18 h prije nego što ću na opće zaprepaštenje mojih drugova ući u autobus i krenuti u suprotnom smjeru od Olova, ka Carevoj Ćupriji. Autobus ide prvo u tom smjeru, ispuštajući učenike po lokalnim stanicama, zatim se vraća u Solun, iz Soluna za Olovo, i najzad iz Olova na polaznu stanicu u Paskoj luci. Negdje je to 80 kilometara puta u krug, po slobodnoj teritoriji olovske općine.
Subota, vrijeme nije bilo za kupanja. Sunčano, ali i vjetrovito. Otišli smo prošetati do ploče, lokalnog kupališta. Ploča je bila ravna stijena negdje na pola rijeke Krivaje, dokle se moglo doplivati i potom sušiti. Ondje nas je dočekao “prizor”. Sunčala se nama neznana djevojka. Dvodijelni kompletić. Vrlo atraktivna. Toliko (ili se nama činilo) da smo je mogli uz adekvatan fotoaparat i rasvjetu ovjekovječiti u nekom modnom časopisu. Stajali smo iza visokih bukvi i zurili prema ploči, Emir, Edin, Fahro, Fahir i ja. “Gledate trebu? A džukci? Mrš odavde”, pojavio se vojnik niotkud. “Imam pravo biti ovdje. Ovo je moje”, rekao je Emir, valjda shvativši da nije riječ o lokalnoj vojsci. “A, je l’? Pametnjakovića imamo, čuješ li ovo, Hajro”, obratio se jednom od dvojice vojnika koji su stajali na cesti iznad nas.
“E, ne mere! Sad je moje. Ja sam vlast. Mrš u selo trkom. Mislite da smo ovdje zbog kakvih tetkica?”, natkrivio je sunčane naočale napola prišavši nam sasvim blizu, s dozom blage prijetnje. U ruci je nosio hekler. Krenuli smo ka cesti. Potom je onaj vojnik skočio s kamena, spustivši se prema ploči. Vikao je na onu djevojku tako glasno da smo mogli čuti na cesti koja je bila udaljena tridesetak metara. “Hajmo, mlada damo. Kupi krpice. Nisu ovo plaže Makarske. Došla si ovdje da oni džukci tamo sline?”, pokazao je rukom prema nama. “Hajd’, brže! Imaš minutu da se izgubiš!”
IV
“I, eto, tako, sklonili su nas sa obale. Priča se da je to neka šerijatska policija”, rekoh. Ahmo me je čudno pogledao. “Hm, hm. Ko ti je to rek’o”, upita me. “U selu sam čuo, još je na nekoliko mjesta bila slična situacija”, odgovorih. “Nemoj to više igdje da si kazao. Pričaš koješta! Znaš li da je Vozuća oslobođena?”, upita. Klimnuh glavom, a u stvarnosti znao sam da se vode borbe. Ahmo dalje nastavi: “Primijećena je jedna manja grupa četnika, negdje na potezu od Čuništa prema Crnom potoku. Srećom, predali su se. Razbijene grupe koje se izvlače. Ti što su vas otjerali, to je bila naša vojska što pretražuje teren. Hm, kako ono reče, ‘šerijatska policija’! Što naš narod može izmisliti (odmahivao je glavom, lijevo desno), to ni Risto Đogo ne može smislit’... Pa ti ne reci da nismo sami sebi najveći neprijatelj!’ Potom je stao, pogledao me u oči, nekako gotovo zapovjednim glasom rekao: “I ovih dana nikuda van naselja, razumio?” Zatim se nasmijao, onako od srca, kao kad se nečemu raduješ što si dugo vremena iščekivao. “A sad dođi da proslavimo, rekoh li ti (digao je šake u zrak) cjelokupna dolina Krivaje je slobodna!”
