Da borbeni duh i viteška čast krajiškog čovjeka nisu samo usmenopredajne kategorije, nebrojeno se puta potvrdilo i u odbrambeno-oslobodilačkom ratu od 1992. do 1995. Ljubav prema domovini pomiješana sa smjelošću i inatom rezultirali su podvizima boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine koji nerijetko nadilaze granice ljudskog shvatanja. Sve njihove aktere nemoguće je i pobrojati. Samo jedan od takvih bio je i Dževad Bajrektarević, borac 505. brigade ARBiH koji se svojim viteškim držanjem savršeno uklapao u tradicionalno prepoznatljivi sklop hrabrog krajiškog askete. Dževad se borio i junački poginuo za svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu, zasluživši vječni oreol u koloni slavnih junaka koje pamti bosanskohercegovačka povijest.

Dževad Bajrektarević (sin Hasana i Derviše) rođen je 1970. godine u naselju Vrhovska kod Bužima. Neposredno po izbijanju agresije uključio se u odbranu Republike Bosne i Hercegovine. Nagrađivan je i pohvaljivan od komandanta brigade. Pri zaustavljanju neprijateljske ofanzive u rejonu Grmuško-srbljanskog platoa ranjen je 21. februara 1994. godine. Poginuo je 6. marta 1995. godine u rejonu Kumarice, općina Velika Kladuša. Njegovo tijelo razmijenjeno je 29. maja 1995. godine u mjestu Izačić kod Bihaća. Bio je pripadnik Čete za specijalne namjene „Hamza“ 505. brigade Armije RBiH. Sa suprugom Senadom dobio je sina Harisa (1992).

Prva ratna godina

Otpočinjanjem ratnih dejstava Dževad Bajrektarević se među prvima uključuje u organizaciju odbrane. Šefik Veladžić Dževada se sjeća još iz vremena početnih seoskih straža. Nešto kasnije, Dževad je ušao u sastav Veladžićeve jedinice i u njoj je ostao do februara 1993. godine. „Dževu sam prvi put susreo na straži na Metli. To je bilo u aprilu 1992. godine. Kad je 24. aprila formirana ta linija, on je već bio tu. Nekih mjesec i po kasnije, kad se desio napad na Bućevce za Kurban-bajram, pošto je većina nas iz Varoške Rijeke bila na odmoru poslije smjene na liniji, uzeli smo naoružanje i produžili na Bućevce. Taj dan se i rasformirala linija na Metli, a formirala u Kekićima na Bućevcima. Od vremena formiranja 105. brigade 15. augustu 1992. godine Dževo je raspoređen u moju četu, gdje sam ga uzeo kao kurira. Kasnije smo skupa sudjelovali u oslobađanju Ćorkovače 7. oktobra 1992. te u ‘Munji '93’. U međuvremenu, naša je jedinica odlazila na liniju. Nakon odbijanja napada na Bućevcima tu smo ostali jednu ili dvije smjene i onda otišli na Banjane, s Banjana na Ćorkovaču, a s Ćorkovače na Dobro Selo. Poslije zauzimanja Ćorkovače dva dana smo držali stražu, dok nije obavljena dženaza Hasanu Durakoviću. Ubrzo je uspostavljena linija po bataljonima. Treći bataljon je držao Ćorkovaču. Drugi je držao Dobro Selo, a Prvi Banjane. Tu je s nama bila i jedna jedinica domaćeg stanovništva i teritorijalne odbrane. Na Banjanima smo ponovo bili poslije ‘Munje '93’, nekih mjesec dana, nakon čega u februaru 1993. godine Dževo prelazi u 'Hamze', a ja u Drugi bataljon“, prisjetio se Šefik Veladžić.

Po Veladžićevom kazivanju, Dževad Dževo Bajrekatarević bio je izuzetan momak, vrlo hrabar i pouzdan, Hamza u pravom smislu. „U lijepom sjećanju mi je ostala Dževina vedrina i osmijeh. Uopće ne pamtim da je bio neraspoložen, mrzovoljan ili razočaran. Nije negodovao na naredbe. Preuzeta zaduženja s apetitom je odrađivao. Posebno me se dojmio u tim počecima, kad još nije bila uvezana linija, nije bio očišćen teren, radni vodovi su tek utvrđivali liniju. Pošaljem ga da odvede ljude iz radnog voda da iskopaju rovove i tranšeje i on ih bez pogovora odvede na krajnji dio linije, iako je u cijeloj toj grupi samo on imao pušku. Još tad sam uvidio da se u njega mogu pouzdati i da unatoč godinama ima i hrabrosti i zrelosti za ozbiljne zadatke. Druga situacija koja mi se urezala u pamćenje je iz ‘Munje '93’. Naša grupa je ušla u neprijateljski bunker i briljantno obavila zadatak. Nakon uzimanja prvih položaja na Groblju, u našem pravcu je išla neprijateljska grupa, vjerovatno da vidi šta se dešava. Ubrzo smo neutralisali i tu grupu. A moje naređenje je bilo da se ništa ne uzima od naoružanja niti ostalog bez prethodnog odobrenja. Međutim, vojska k‘o vojska, slabo naoružana, a i nestrpljiva, pretresla je teren i izvršila popunu naoružanjem i municijom. Jedino se Dževo držao moje naredbe. I kad je on to skontao, kaže mi: ‘E, moj komandire, da se nisam tebe ustručavao, sad bi i ti i ja imali pištolje.’ Ispostavilo se da je jedino on ispoštovao moju naredbu, što govori koliko me poštovao“, kaže nam Veladžić.

„Nisam znao da je Dževo takva zmija“

Dževad Bajrektarević je u osnovnu školu išao u Crvarevac. Jedan od najboljih prijatelja iz osmogodišnjeg školovanja bio mu je Rifet Rile Ćordić, koji se prisjeća njihovog druženja i iz predratnog, ali i ratnog puta: „Dževo i ja se znamo još iz osnovne škole. Svi smo ga zvali Dževo Hasin i za većinu nas on je bio kao magnet oko kojeg smo se okupljali. Bio je osoba nemirnog duha i iz tog perioda pamtim desetine nestašluka u kojima je sudjelovao. Otac mu je bio lovac pa je još kao dječak nosao barut i volio priču o naoružanju. Nakon osmog razreda smo se razišli i ponovo smo se sreli pred izbijanje rata. Sjećam se kad sam s momcima iz sela otišao na liniju na Bućevce, da sam ga tamo zatekao. To je bilo za Kurban-bajram 1992. godine. Ja sam ponio neku lovačku, a on je već imao automatsku pušku. Kasnije smo bili skupa u 'Hamzama', on u drugom, a ja u prvom vodu, sve do mog teškog ranjavanja u novembru 1994. godine. Puno smo borbi prošli skupa, ali zbog pripadnosti različitim vodovima, obično na različitim dijelovima linije.“

Rile posebno naglašava Dževinu ulogu u akciji „Breza '94“. Bilo je to na dijelu linije koji je bio izložen najjačim tenkovskim i artiljerijskim napadima. „Naš vod je bio u kući Beće Grošića, a Dževina grupa je bila s mladom vojskom koja je tih dana također podnijela veliki teret. Dobili su jedan od najtežih položaja za odbranu. Tu kad se krene na smjenu, ponese se municija, hrana i zavoji i nema popune dok ne dođe zamjena. Brat Nihad bio je u grupi koja je branila taj dio linije. Sve su to bili odabrani borci, Nedžad i Juso Alešević, Emir Šahinović, Baki Bajrektarević, Alija Veladžić, Midho Aldžić Mile, Elvir Šahinović Maći, Lija i još neki. A ‘Hamze’, s kojima je bio i Dževo, bili su interventna jedinica koja se uključivala po potrebi. Jedan od najžešćih napada u ‘Brezi '94’ bio je 9. septembra. Sjećam se da je taj dan smrtno ranjen Mujo Nanić, kojeg je brat Nihad i previjao. U silovitim napadima tenk je pogodio zemunicu i svu je raspršio. Nihad je uspio izvući mitraljez, ali je unutra ostala municija. U tim borbama koje su trajale nekoliko sati borci su ispucali skoro svu municiju. Kod sebe su imali još vrlo malo metaka. I Dževi je došao neki ‘vrag’ pa je u jednom trenutku iskočio iz zemunice, digao pušku u zrak i počeo vikati: ‘Četnici, hajte se još jednom naren'te 'vamo. Nemamo metaka, al' se ne bojimo.’ Ostali saborci su mu vikali da se vrati u zemunici, ali on ništa. Stajao je s puškom u ruci i iz sveg glasa dozivao četnike. U toj bici Dževo je pogodio jedan tenk, ali ga nije uspio onesposobiti. Pamtim da su mu poslije te akcije podlaktice bile pune ožiljaka od vrućih čahura. Nekoliko dana kasnije, kad smo išli u proboj, opet smo se sreli. Zauzeli smo jedan rov i tu se okupili. I tako sjedimo mi, kad jednom momentu u našem pravcu idu tri neprijateljska vojnika. Haos je to, pomiješala se vojska, mi prošli iza njihovih linija, Hari Šahin nas je tad vodio. I mi njih zovnemo da dođu. Krenuli su oni, međutim jedan je skontao situaciju i pobjegao u šumu a ova dvojica su bili naivni i došli pravo kod nas. Kad su došli do nas Dževo i Slovenac su ih razoružali“, prisjeća se Ćordić i nastavlja:

„Dževo je bio pravi primjer dobrodušnog krajiškog momka, izrazito nemirnog duha. Neko ko je volio pokret i akciju. Uvijek se volio lijepo oblačiti. Jedno vrijeme u toku rata vozio je svjetlozelenog golfa keca. Toliko je bio odvažan da se može svrstati u red najhrabrijih boraca u brigadi. Više puta je to dokazao i ne znam kako nije dobio 'Zlatnog ljiljana'. A inače, onako fizički, uvijek me podsjećao na komandanta Izeta Nanića. Kad bih ja tražio Nanićevog dvojnika, najprije bih se opredijelio za Dževu. Baš je ličio na Nanića.

Pomoćnik komandanta za bezbjednost u 505. brigadi Zijad Nanić Dževada Bajrektarevića pamti od njegovog uključivanja u „Hamze“ jer je s tom jedinicom imao češće kontakte nego s ostalima. Jasno se sjeća da je Dževo bio od onih koji kad su u dežuri, ne vole biti u kasarni. „Dževo je volio samovoljno otići u čaršiju, s prijateljima i društvom, i nije mogao dugo biti u pripravnosti. Tako je jednom nastupila uzbuna i trebalo je krenuti u borbu a njega nije bilo. I njegovi su otišli u borbu bez njega. Međutim, on je u Cazinu čuo da je dignuta četa i direktno je iz Cazina došao na ratište. A situacija u kojoj mi je ostao u posebnom sjećanju je ‘Breza '94’, za vrijeme jedne žestoke tuče. Mislim da je to bilo na dan kad je poginuo Mujo Nanić. Ja sam otišao gore pomoći i tu sam zatekao mladu vojsku koja je pridodata da ojača liniju odbrane. To je bilo lijevo od Križa, prema Mulalićima i Radoču. I ti momci iz mlade vojske su na tom dijelu linije izdržali nevjerovatno silovite napade neprijateljske artiljerije. Dolazim ja kod tih vojnika navečer. Iako je već pao mrak, prepoznali su oni mene. I tako prilaze jedan po jedan i govore: ‘Joj, načelniče, neki od ovih boraca što ih mnogi hvale nisu ni za plug držati.’ Ma rekoh: ‘Nemojte tako.’ A oni viču: ‘Danas kad je zapucalo, ne smije niko glave dignuti iz rova. Ali ima jedan među njima, mi bismo svi išli za njim u vatru.’ Kažu, dok je tenk gruhao i rasturao zemunice, on se digao s puškom u ruci i doziva četnike. Meni se kosa na glavi digla dok su mi to pričali. Tako ga hvale. I vraćam se i pitam komandanta Izu koja je ekipa danas mogla biti na Križu. Kažem mu šta su mi ispričali mladi vojnici za tog jednog iz ‘Hamze’. Ja mu pričam, a on da ‘umre’ od smijeha. Kaže: ‘To je bio naš Dževo. Mada nisam znao da je Dževo baš takva zmija.’ Dževo je pripadao onoj grupi ekstra hrabrih boraca naše brigade“, ističe Zijad Nanić.

Pogibija u borbama na Kumarici

Nihad Ćordić, poznatiji po nadimku Lija, bio je s Dževadom Bajrektarevićem u trenutku njegove pogibije. Prethodno su nekoliko mjeseci proveli skupa u jedinici „Hamza“. „Dževo je poginuo u drugoj korpusnoj akciji na Kumarici 6. marta 1995. godine. Akcija u kojoj se to desilo krenula je oko 02:00 sata iza ponoći. U polasku nismo bili skupa jer smo bili u različitim vodovima. Naš susret desio se u povratku. Grupa u kojoj sam ja išao prošla je kroz neprijateljske linije i bez problema otišla u dubinu neprijateljskog terena. Pored mene, tu su još bili Jasmin Elkasović iz Cazina, zatim Nedžad Alešević, pa dvojica boraca iz Velike Kladuše, te vezista Šefik Porić. Kad smo stigli na cilj, s te kote nam se pružao širok pogled na naselje Polje i postrojenja 'Agrokomerca'. Tu smo ostali dok nije svanulo, ne znajući da akcija ne teče po planu, da određene jedinice nisu uspjele odraditi svoj dio posla. Ubrzo smo posumnjali da nešto nije uredu i tražili od veziste da provjeri šta se dešava. U međuvremenu smo dobili upute da se trebamo povući u pravcu prolaza koji je obezbjeđivao Ago Elkas. Oko 08:00 sati smo krenuli s povlačenjem kroz neku šumu, pa preko Nezirevih Dolova. Usput smo sreli i Dževu i još neke, tako da smo u jednom momentu bili skupa Dževo, Kemo Duraković, Elvir Šabić Žile, Gigo Veladžić i ja. Gori zemlja od pucnjave. Okolo nas već je bilo mrtvih saboraca koji su pokošeni prilikom pokušaja izvlačenja iz tog obruča. Prilikom jednog pretrčavanja poginuo nam je Gigo. Kad smo došli do mjesta gdje nam je bilo potrebno još 150-200 metara da stignemo do doma na Kumarici, Dževo i ja smo predložili malu pauzu jer smo se bili umorili od trčanja. Kemo i Žile su nastavili i izvukli se, a nas dvojica smo zastali. Tu smo neko vrijeme ležali na boku, on malo iznad mene. Onda je desetak metara iznad nas pala granata i jedan veliki geler je pogodio Dževu tačno u vrat, tako da je na licu mjesta bio mrtav. Od iste granate sam i ja ranjen u rame. Udar je bio tako jak da više nisam osjećao ruku, pa sam je svezao opasačem da mogu lakše trčati. U nastavku izvlačenja sreo sam Saju Balčinovića. Nažalost, nas dvojica se nismo uspjeli izvući i ubrzo smo zarobljeni. Dževo i ostali poginuli su i ostali na neprijateljskoj strani i naknadno su razmijenjena njihova tijela“, priča Nihad Ćordić Lija.

Za Izeta ef. Bajrektarevića Dževad je bio stariji rođak i komšija prema kojem je osjećao veliko poštovanje. Spomen na njega, kako kaže, i danas izaziva lijepe uspomene: „Dževo je bio šest godina stariji od mene. Iz djetinjstva ga pamtim po neustrašivosti kojom se izdvajao među omladinom u naselju. Kasnije, pred sami rat, mojim povratkom iz medrese naše druženje postalo je intenzivnije. Kad je otpočeo rat i kad su prve izbjeglice došle iz Stabandže, tad su ljudi iz našeg naselja i s Varošina krenuli u pravcu Stabandže radi organiziranja straža. U tim grupama su bili i brat Fikret te rođak Dževo, koji je imao samo pištolj. U toku rata se oženio i dobio sina Harisa. Detalj koji ću pamtiti dok sam živ jeste spoznaja da je prešao u ‘Hamze’. Jedne prilike sam ga pitao zbog čega je prešao u ‘Hamze’, na šta mi je odgovorio da u ‘Hamzama’, za razliku od ranije kada su dobivali polovinu ili manje, sad vojnici dobijaju čitav TOPS, tako da, kad krene kući, može svom Harisu ponijeti cijeli TOPS. Bio je ranjen za vrijeme 'Februarske ofanzive' 1994. godine. Bilo je to isti dan kad je ranjen i moj brat Fikret te drugi stričević Asim, koji je kasnije podlegao ranama u bolnici u Bihaću. Iz njegovih priča o akcijama u kojima je sudjelovao mogao sam zaključiti da je spoznao bit i suštinu rata koji nam je nametnut. Zadnji susret s njim pamtim po našem razgovoru. On je tad bio na poštedi zbog ranjavanja. Kaže mi: ‘Izo, ja idem sa svojima.’ Rekoh: ‘Pa ne trebaš, imaš opravdanje.’ Na to mi je odgovorio da njegova rana nije strašna i da ne želi da njegovi pomisle da se izvlači. Nažalost, to je bio naš posljednji susret i više ga nisam vidio živog. Otišao je sa svojom jedinicom i poginuo na Kumarici, na samom izlazu iz neprijateljskog okruženja. Od mnogih njegovih saboraca slušao sam desetke priča o njegovoj hrabrosti, zbog čega sam uvijek iznova osjećao ponos. Ukopan je u porodičnom mezarju u Vrhovskoj.“