Dvanaest izdavača odbilo je J.K. Rowling nakon što im je ponudila prvu knjigu u seriji o Harry Potteru koja joj je kasnije donijela ogromno bogastvo. Zvaničniku britanske vlade nije bila zanimljiva žarulja Thomasa Edisona, ismijavao ju je kao "nevrijednu pažnje praktičnih ili ljudi od nauke". Razmislite o Hannibalu tokom Drugog punskog rata, sjetite se kako su novinari i njemački političari 1920-ih odmahivali rulom na spomen Adolfa Hitlera gledajući ga kao klauna čije su izjave o Jevrejima smatrali samo hvalisanjem.

Jednu od historijskih šansi mogao je propustiti perzijski pjesnik iz 12. stoljeća Jamal al-Din Nezami, da nije bilo njegovog sina tinejdžera Muhameda. Shirvanshah Akhsetan, kralj današnjeg Azerbejdžana, zamolio je Nizamija da na perzijski prepiše arapsku legendu: romansu Medžnuna i Lejle. Zaplet je jednostavan. Mladi beduin po imenu Qays zaljubljuje se u svoju rodicu Lejlu no njen otac ju je obećao drugom muškarcu. Učinak na Qaysa je razoran. Očajava zbog svega osim zbog svoje strasti prema Layli, konačno gubi razum usprkos svim naporima da ga oživi - otuda i nastaje Medžnun, "sluđen ljubavlju". On bježi iz svog plemenskog doma i luta planinama i razgovara sa životinjama, piše New Lines magazine.

Majci i ocu je veoma nedostajao i čeznuli su svakog dana za njim. Ostavljali bi mu hranu na dnu bašte u nadi da će im se jednog dana vratiti iz pustinje. Ali Medžnun je ostao u divljini, pišući svoju poeziju u samoći, nikada ne razgovarajući ni sa kim. Mnogo godina kasnije Lejla je umrla slomljenog srca, sama u svom domu i više nikada nije vidjela Medžnuna. Kada je za to saznao odmah je otputovao na njen mezar i tamo plakao i plakao dok i on nije umro na grobu svoje jedine prave ljubavi.

Ovo je klasična ljubavna priča islamskog svijeta, "Romeo i Julija s Istoka", kako je Lord Byron napisao u fusnoti uz "Nevjestu iz Abydosa".  Prema legendi - znamo vrlo malo o Nizamijevom životu - pjesnikov 14-godišnji sin Muhamed molio ga je da razmisli o tome da je napiše i objavi. Bilo da je to bio savjet sina ili nešto drugo, tek nešto je proradilo u pjesnikovom umu. Napisao je "Lejlu i Medžnun", danas najpoznatiju verziju romanse, veoma slavnu u islamskom svijetu, legendu hiljadu godina stariju od one o Romeu i Juliji.

Romansa Medžnuna i Lejle postala je pravi mit. Najraniji arapski izvori za priču ne daju neprekinut zaplet, već diskretne scene i epizode koje su putovale od usta do usta. Ibn al-Nadim iz 10. stoljeća kaže da je izvjesni Abu Bakr al-Walibi sakupio ono što je mogao od Medžnunove poezije, a zatim ju je objavio u zbirci nekad u osmom stoljeću. Ako je Medžnun doista izgovorio te stihove, do trenutka kada je al-Walibi došao do njih, bili su potpuno odjeveni u romantični žar kasnijeg vremena.

Ovako su izgledali Medžnun i Lejla kada im je došao Nizami. Osim što je priču prepisao na perzijskom, Nizami je njene razdvojene niti upleo u čvrstu cjelinu. Nezami je uzeo radikalno čednu ljubav iz priče i učinio je nadnaravnom. Medžnun je toliko očaran idejom o Lejli da kada njen muž, Ibn Selam, umre od čudne bolesti, oslobađajući je tako da se uda za Majnuna, Medžnun odbija pravu Lejlu i bira njen idealan oblik.

Ipak, većina ljudi s Bliskog istoka shvata Nizamijeve Lejlu i Medžnuna kao čedne i neiskvarene. Više od toga, vide ih kao mistični simbol fiksacije duše i konačno jedinstva s božanskim. Je li Nizami preradio ovu arapsku priču kao sufijsku alegoriju? Čini se da je to slučaj mada neki kritičari tvrde drukčije. Ipak, bez obzira je li priča sufijska ili ne, ne može se zanemariti njezina eterična ljubav ili islamska nijansa koju je Nizami unio u nju.

Za razliku od duhovnog, čak i mističnog oblika koji ljudi s Bliskog istoka vide u Lejli i Medžnunu, zapadnjaci se često zakače za njegov mentalni svijet. Čak i nadimak Medžnun, "ljubavnik koji je poludio", asocira na mnoštvo islamskih tekstova o ljubavnom ludilu, ili, kako bismo danas rekli, ljubavnoj bolesti. Lingvist iz devetog stoljeća al-Asmai citira beduina koji je usporedio "pretjeranu ljubav" - "ishq" na arapskom - sa "pritajenom vatrom u kremenu, koji kad se udari proizvodi vatru, a ta vatra ostaje skrivena sve dok je ostavljena sama .”

U svojoj pjesničkoj antologiji "Knjiga o cvijetu", pravni učenjak iz 10. stoljeća Ibn Dawud al-Isfahani citira grčke mislioce koji ishq vide kao neku vrstu bolesti mozga. Islamski medicinski tekstovi povezuju ovu bolest s drugom bolešću, melankolijom ili "viškom crne žuči", čiji znakovi uključuju "sve strahove i malodušnosti, ako traju dugo".

Medžnun i Lejla pridobili su odane sljedbenike. Nizamijeva verzija vodila ih je posvuda gdje je perzijski djelovao kao jezik prestiža. Velika imena klasične perzijske književnosti, poput Amira Khusraua u 13. stoljeću i Jamija u 15. stoljeću, preradila su priču, šaljući je na kurdski, paštunski, turski, urdu i skoro svaki drugi jezik u islamskom svijetu. Egipatski pjesnik iz 20. stoljeća Ahmed Shawqi napisao je dramu temeljenu na priči, a šezdesetih godina 19. stoljeća indijske su teatarske družine izvodile prepričavanja drama u stihovima.

Trend je zahvatio čak i Evropu, što pokazuje opera Williama Reevea pa čak i popularnu muziku što pokazuje pjesma Erica Claptona "Layla", inspirirana Nezamijevom verzijom priče i rođena iz Claptonove opsjednutosti Pattie Boyd, ženom njegovog najboljeg prijatelja i gitariste Beatlesa, Georgea Harrisona.

Tu je i tursku humoristična serija "Leyla ile Mecnun" te, konačno, i indonezijski Netflixov film iz 2021. "Layla Majnun".