Nigerskog predsjednika Mohameda Bazouma uhapsili su 26. jula pripadnici puka predsjedničke garde. Iste je večeri vojska objavila da je preuzela vlast. General Abdurrahmane (Omar) Tchiani, komandant puka predsjedničke garde, vođa Nacionalnog vijeća za zaštitu domovine (CNSP), postao je 28. jula šef prelazne vlade.

Dakle, ono što se desilo prije dvije sedmice u Niameyu, glavnom gradu Nigera,  klasičan je vojni puč u kome je “demokratskim putem” izabrani predsjednik srušen silom. Međutim, slike iz Niameya u kome je narod izašao na ulice u ogromnom broju da pozdravi ovu smjenu vlasti ne uklapaju se u taj “klasičan” narativ.

Kada se zna da je Niger “na papiru” nezavisan od 1960. godine, da je od tada promijenio sedam ustava (znak izuzetne političke nestabilnosti), da je unatoč bogatstvu prirodnim resursima godišnji bruto nacionalni dohodak po glavi stanovnika približno 550 dolara, da svega 14,3 posto stanovništva ima pristup električnoj energiji, a da uranij, koji kao zemlja sa sedmim po veličini nalazištem ovog metala izvozi bivšoj kolonijalnoj gospodarici Francuskoj (kliše je da se svaka treća francuska sijalica radi zahvaljujući tom uraniju), jasno je da je riječ o fizički nekolonizovanoj francuskoj koloniji.

Zapravo je s prisustvom 1.500 francuskih vojnika i američkom vojnom bazom i ta fizička nekolonizovanost upitna. Međutim, ono što je jasno jeste to da je general Abdurrahmane (Omar) Tchiani krenuo putem koji su u posljednje dvije godine prešle Burkina Faso i Mali – putem oslobađanja od francuske neokolonijalne čizme. Zato ne treba čuditi ta veoma entuzijastička podrška naroda na ulicama Niameya.

HOĆE LI IKO ZAPALITI JOŠ JEDAN VELIKI RAT

Kao svjedoku jednog posve različitog pokušaja puča, iza kojeg su, ako se ne lažemo, stajale Sjedinjene Američke Države, koristeći produženu ruku CIA-e, terorističku FETÖ, izuzetno mi je zanimljivo pratiti zvanične izjave i pronalaziti razlike. Nepotrebno reći, onaj ko je otčepljen, skiči najglasnije, a to su upravo Francuska i Sjedinjene Američke Države. Stoga ne čudi da najglasnije osude i prijetnje dolaze iz Jelisejske palače.

Francuska je “izgubila” Burkinu Faso i Mali u posljednje dvije godine, tako da gubitak Nigera predstavlja još jedno srozavanje francuskog utjecaja. Koliko je Afrika važna za Francusku, govori izjava francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca iz 2008. godine: “Bez Afrike, Francuska će pasti u rang sile trećeg svijeta.” “Afrika je naša budućnost”, glasi naslov izvještaja Francuskog senata iz 2013. godine. Kada zemlja nema rudnike zlata, a ima ogromne zlatne rezerve, onda je jasno zašto joj je budućnost u kontinentu iz kojeg izvlači to zlato.

Istina, “hoćebiti Napoleon” Emmanuel Macron radio je na “resetiranju” odnosa s bivšim kolonijama, sada neokolonijama, ali to je više ličilo na mijenjanje pakovanja nego suštine. Čak i britanski The Economist, koji žali za francuskim gubicima (o tempora, o mores!), priznaje da je često bio arogantan, dodajući: “Problem je u tome što ovo preispitivanje može, u suštini, biti premalo i prekasno. Kina, Rusija i Türkiye davale su pozajmice, investirale ili osiguravale ugovore u zapadnoj Africi bez ikakvog žamora; Kina je zamijenila Francusku kao glavni izvor uvoza u regiju. Druge evropske zemlje obučavaju snage u Sahelu; Amerika vodi veliku obavještajnu operaciju iz Nigera.”

No, vratimo se izjavama. Čitajući američke medije, čovjek saznaje da je Niger bio demokratija za primjer i da je sa SAD-om dijelio “vrijednosti”. Pujdanje Ekonomske zajednice zapadnoafričkih država (ECOWAS), američko-francuskih satrapa, koja prijeti vojnom intervencijom (naravno za uspostavljanje “demokratije”), potpuno je očigledno. Uzgred, u nedjelju 6. augusta u ponoć istekao je ECOWAS-ov ultimatum vojnoj hunti u Nigeru za oslobađanje predsjednika Mohammeda Bazuma i njegov povratak na dužnost. Alžir, s druge strane, upozorava da će intervenirati vojno (na strani hunte) ako dođe do strane vojne intervencije. Egipat, također, kao i Burkina Faso, Mali i Gvineja. Osim toga, plaćenici Wagnera su na kritičnim lokacijama u Nigeru. Da li će ECOWAS biti dovoljno glup da zarad francusko-američkih interesa zapali regiju još nije jasno.

Ne sjećam se takve gorljive želje za odbranom demokratije 15. jula 2016. godine. Naprotiv, (cinično) saopštenje portparola Kremlja Dmitrija Peskova, koji je u ponedjeljak 31. jula pozvao SVE STRANE da pokažu uzdržanost i vrate red, neodoljivo me podsjeća na ono što je 15. jula 2016. godine dolazilo od Obame i Evropske unije, zapravo je identično.

Svrgnuti predsjednik Mohamed Bazoum je, interesantno ali istinito, od prvog dana u čestoj telefonskoj komunikaciji s državnim sekretarom SAD-a Blinkenom. Smijenjeni predsjednik pozvao je SAD da mu pomognu da povrati vlast i “obnovi demokratiju”. Nije apelovao na narod Nigera da povrati svoju vlast – još jedna razlika u odnosu na pokušaj puča od 15. jula 2016. godine.

TURSKA AFRIČKA EKSPEDICIJA

Kratko saopštenje turskog Ministarstva vanjskih poslova je rječito, naročito po onom neizrečenom: “S dubokom zabrinutošću pratimo pokušaj državnog udara koji je izvršila grupa unutar Oružanih snaga u Nigeru, koji je doveo do smjene predsjednika Mohameda Bazouma, koji je na vlast došao putem demokratskih izbora, i suspenzije svih demokratskih institucija. Nadamo se da se ustavni poredak, društveni mir i stabilnost prijateljskog i bratskog Nigera neće pogoršati. Turska će nastaviti da stoji uz Niger tokom ovog kritičnog perioda.”

Nema osude, nema zahtjeva za oslobađanjem, povratak predsjednika na vlast i “restauraciju demokratije”, s druge strane ima zabrinutosti, nade i stajanja uz Niger, drugim riječima uz narod.

“Afrika pripada Afrikancima, mi nismo ovdje zbog vašeg zlata”, rekao je, tada turski premijer, Recep Tayyip Erdoğan kada se obraćao Parlamentu Gabona u januaru 2013. godine. Otvaranje Ankare prema afričkom kontinentu zvanično je počelo 1998. godine, ali pravi posao počeo je poslije, kada je Türkiye proglasila godinu Afrike 2005. Od tada je predsjednik Recep Tayyip Erdoğan posjetio Afriku više od četrdeset puta, a tri tursko-afrička samita uokvirile su ekonomsku i političku saradnju. Uspostavljene su 43 turske ambasade u Africi a, s druge strane, broj afričkih ambasada u Ankari porastao je s deset, koliko je bilo 2008. godine, na 38 u 2022. godini.

Turska agencija za saradnju i koordinaciju (TIKA) razvila je kroz svoja 22 koordinaciona ureda na afričkom kontinentu mnoge zajedničke projekte širom kontinenta koji doprinose poboljšanju ekonomskog i društvenog života. TIKA nastoji da obuči trenere. Naprimjer, razvila je projekt osmišljen da poboljša sestrinsku njegu i obučila mnoge medicinske sestre.

Slično tome, Maarif fondacija nudi kvalitetno obrazovanje u mnogim afričkim zemljama. Predsjedništvo za Turke u inostranstvu i srodne zajednice (YTB) stipendira afričke studente, a hiljade afričkih studenata obrazuje se u Türkiye. Türkiye je obučavala somalsku nacionalnu vojsku u vojnom kampu za obuku u Mogadišu. Kroz ove projekte obuke Türkiye, koja je uvijek spremna podijeliti svoje iskustvo s afričkim vladama kako bi postigla svoje ciljeve, pokušava osigurati da se afrički resursi koriste za dobrobit afričkog naroda.

Türkiye slijedi multidimenzionalnu politiku prema kontinentu, uspostavila je čvrste odnose s afričkim zemljama ne samo na vladinom nivou već i na poslovnom i civilnom. Desetine turskih nevladinih organizacija pružaju humanitarnu pomoć ugroženim grupama i regijama.

Da, “svijet je veći od pet”, turski predsjednik Erdoğan naglašavao je mnogo puta, a često baš navodeći kako je velika nepravda to što afrički kontinent, s populacijom od 1,3 milijarde, nije odgovarajuće zastupljen u UN-u.