Geografski prostor koji zauzima današnja Bosna i Hercegovina kroz historiju je bio dijelom triju velikih carstava – Rimskog, Osmanskog i Austro-Ugarskog. Historija ovih prostora zapamtila je dvojicu ustanika koji su pokrenuli mase protiv velikih carstava zbog kojih su se zatresli i sami svjetski centri tog vremena Rim i Carigrad. Bili su to Baton Dezitijatski i Husein-kapetan Gradaščević.

Baton Dezitijatski jedna je od velikih ličnosti naše historije, iako se o njemu vrlo malo zna. Nepoznavanju Batona i velikog ustanka koji je on pokrenuo najviše smo sami krivi. Primjera radi, Francuska je “brendirala” ustanak Gala protiv Rimljana stripom i animiranim filmom Asterix i Obelix. S druge strane, u Bosni i Hercegovini i u školama se rijetko spomene Baton.

O Batonu Dezitijatskom pisao je Salmedin Mesihović, profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, u brojnim znanstvenim radovima i u knjizi Rimski vuk ili ilirska zmija. Posljednja borba.

Batonov ustanak zapravo i jeste posljednja bitka Ilira i Rimljana. Kraj tog ustanka označio je i kraj ilirsko-rimskih ratova vođenih dugih 200 godina s ciljem da se Iliri pokore rimskoj vladavini. Batonov ustanak bio je i posljednji pokušaj da Iliri dobiju svoju državu. Bila je to borba na sve ili ništa.

Nulte godine naše ere prostorom od Lamanša do Eufrata pod formalnim plaštom Rimske Republike kao neprikosnoveni vladar vladao je Gaj Julije Cezar August Oktavijan, posinak Julija Cezara. Nakon stoljeća građanskih ratova i pustošenja, on je donio mir, konsolidirao i pripremio državu za novu fazu povijesne misije. Taj doživotni vladar stvorio je režim principata, jednog od najsloženijih sistema vladavine u historiji, a koji je ipak funkcionirao. No, za potčinjenje narode, kakvi su bili Iliri, koji su naseljavali dijelove Balkanskog poluotoka, ta vladavina nije bila ni poštena ni pravedna. Iliri su bili nezadovoljni što moraju Rimu plaćati poreze, po mizernim cijenama prodavati svoje plemenite metale, a zauzvrat dobijati ogorčenu borbu za preživljavanje, dok se svi ostali bogate na njihov račun. Uz to, bili su obavezni slati svoje mladiće u ratove koji ih se nisu ticali. Nezadovoljstvo rimskom upravom raslo je iz godine u godinu.

 STRATEŠKI PREVID RIMLJANA

Nulte godine naše ere, godine u kojoj je na drugom kraju svijeta rođen dječak koji će zauvijek primijeniti svijet, jedan Ilir u tridesetim godinama života nije ni znao da mu je sudbina namijenila da promijeni tok historije Evrope.

O Batonu znamo ono što su rimski pisci ostavili kao pisano svjedočanstvo o velikom ilirskom ustanku od 6. do 9. godine nove ere. Baton se rodio u ilirskom narodu Dezitijati, vjerovatno u imućnoj i utjecajnoj porodici u nekom od gradskih centara. Njegov narod živio je uz gornji i srednji tok Bosne, između planina Ivan, Romanija, Vranica, Bitovnja i Komar. Dezitijati su društveno i politički napredovali toliko da su izgradili vlastitu političku jedinicu politiju. Dezitijatska politija postojala je stoljećima, ali nije postigla punu državotvornu preobrazbu i nakon perioda samostalnog razvitka potčinjena je i uklopljena u rimski državni okvir koji ju je na kraju apsorbirao.

U prvom razdoblju rimske vladavine Dezitijati su sačuvali visok stepen unutarnje samouprave sa svojim autohtonim političkim institucijama i društveno-političkim uređenjem. Historičari vjeruju da je Baton u vrijeme ustanka imao između 35 i 45 godina. Vjerovatno je bio istaknuti vojno-politički dužnosnik, priznat i poznat i u drugim ilirskim narodima. Vrijeme i mjesto njegovog rođenja do danas je ostalo nepoznato. Poznato je da je imao sina koji je u vrijeme ustanka bio u mladićkoj dobi, a zvao se Skeuas.

Šeste godine nove ere rimski vojskovođa Tiberije, Augustov posinak i nasljednik, na Dunavu je sakupio impresivnu vojsku da napadne Markomansko kraljevstvo, koje je obuhvatalo dijelove današnje Češke, Austrije i njemačke pokrajine Bavarska. Trebala je to biti jedna od najmbicioznijih i najopsežnijih vojnih operacija u dotadašnjoj rimskoj povijesti. Trebalo je dovršiti osvajanje Germanije, koju je ranije vodio Tiberije.

Za potrebe vojnog pohoda na Markomaniju Rimljani su iz ilirskih naroda sakupili vojnike i formirali pomoćne jedinice koje su na Dunav trebale krenuti iz Bosne. Hiljade vojnika iz svih ilirskih naroda bilo je stacionirano i naoružano u Bosni. Kako piše Mesihović, bio je to težak “strateški previd Rimljana, okupili su domorodačke jedinice, naoružali ih i time otklonili jedinu smetnju za podizanje ustanka, a bili su tu vojnici iz svih ilirskih plemena, a naviše Dezitijata”.

Kako navode rimski pisci, Baton Dezitijatski javno je “nagovarao” ilirske vojnike na pobunu, koji nisu baš bili zainteresirani za markomanski rat. Baton je vjerovatno bio zapovjednik dezidijatskog kontingenta. Odluka o ustanku vjerovatno nije bila samo izraz njegove želje da ostvari svoje ideje, nego i nastojanje jednog broja starješina i običnih vojnika da se suprotstave Rimljanima. Baton je samo imao dovoljno spremnosti i hrabrosti da ideju prezentira i ponudi okupljenim ratnicima, čime se stavio na čelo njene realizacije.

Prvobitno se pobunio manji dio kontingenta, oni koje je Baton uspio nagovoriti. Zajedno s njima morao je okušati sreću u prvom srazu s Rimljanima kako bi ustanak rasplamsao. Rimljani su brzo reagirali na ovo otkazivanje lojalnosti i krenuli protiv Batona. Prvobitne ustaničke snage uspjele su bez većih teškoća savladati Rimljane, koji vjerovatno nisu bili ni nešto jaki ni brojni. Nakon te prve pobjede, ustanak se počeo rasplamsavati postajući sve masovniji.

Osim slabašnih vojnih posada širom Ilirika, prvi na udaru ustanika bili su rimski građani i trgovci iz mediteranskog područja, naročito italski i primorski građani zbog svoje pravne, političke i narodnosne pripadnosti. S izbijanjem ustanka uslijedila je stihijska i skoro sistematska brutalna i totalna eliminacija svega onoga što je u očima ustanika predstavljalo Rimsku državu i njene vrijednosti.

Zapanjujućom brzinom ustanak se širio prije svega zahvaljujući kretanju Batona. Gdje se on pojavljivao, tu se narod dizao na ustanak. Velej Paterkul, Batonov savremenik koji je zabilježio ovaj ustanak, kaže da “od Herkula nijedna nacija (politički narod u antičkom smislu) nije pokazala takvu hitrost u pretvaranju svojih odluka u praktičnu realizaciju”.

Na samom početku ustanku su se pridružili Breuci, panonski narod Ilira. Njihov vođa bio je Baton Breučki, a neka vrsta političkog vladara Pines. Dvojica Batona i Pines bili su ujedno i najistaknutije vođe ustanka. Breuci su sebi za cilj postavili zauzimanje važnog strateškog središta na Savi – Sirmijuma (Sremska Mitrovica), dok je Baton Dezitijatski trebao zauzeti strateške centre Salonu (Solin kod Splita), kako bi ovladao primorjem, te Sisciju (Sisak). Nisu uspjeli. U bici kod Salone Baton Dezitijatski teško je ranjen. Nakon neuspjeha u zauzimanju strateških centara, pobunjenici su se okrenuli čišćenju svoje teritorije od Rimljana i podizanju ostalih ilirskih naroda na ustanak. Uz Batona su stali ilirski narodi Panonije – Breuci i Mezeji, zatim Delmati, Dezitijati, Pirusti i drugi. Bila je to vojska od približno 200.000 ljudi, mada se ovaj podatak uzima s rezervom, jer se smatra da su rimski pisci pretjerivali govoreći o brojnosti vojske. Na svom vrhuncu ustanak je obuhvatao kompletno područje današnje Bosne i Hercegovine, dijelove Crne Gore, Slavonije, veći dio Dalmacije, Srijema, područje Sandžaka, jugozapadne Srbije, Kosova, Makedonije i Albanije.

Posebna nevolja za Rimljane bilo je to što su se prvi put u povijesti ilirski narodi ujedinili i zajednički nastupali ustanovivši vojno-politički savez s jasnim političkim ciljevima. To je bila iznenadna politička i vojna realnost na historijskoj pozornici koja je izazvala poremećaje u širem geopolitičkom okruženju.

Izbijanje ustanka i njegovo rasplamsavanje potpuno je iznenadilo Rimljane i srušilo njihovo lažno uvjerenje u održivost i prihvaćenost rimske uprave među domorodačkim stanovništvom u Iliriku. Očito nisu obratili pažnju na nezadovoljstvo među ilirskim provincijalcima.

Velej Paterkul tvrdi da se iskusni August “tresao od straha”. August i rimska javnost bili su zaprepašteni pa i prilično zabrinuti zbog neočekivanog izbijanja ustanka u jednom širokom i susjednom prostoru.

IZDAJA MEĐU USTANICIMA

August je na senatskoj sjednici izjavio da će, ako se ne poduzmu krajnje mjere, neprijatelj za deset dana biti pred vratima Rima. Rimski vojskovođa Tiberije za gušenje ustanka u Iliriku imao je na raspolaganju približno 190.000 vojnika. Međutim, imao je i jedan problem. Nije mogao krenuti u Ilirik neposredno nakon što je ustanak izbio, morao je prvo postići mirovni sporazum s Markoboduom, kraljem Markomanije, kako bi barem osigurao mir na jednom frontu.

Nakon što je uspio postići mirovni sporazum s Makoboduom, Tiberije je krenuo u Ilirik i, na iznenađenje mnogih, nije pokrenuo veliku ofanzivu protiv ustanika da ih dokrajči jednim udarcem. Nastojao je eliminirati ustanak dio po dio. Prvi cilj bio je ugušiti panonski dio ustanka. U toj namjeri uspio je tako što se Baton Breučki nagodio s Tiberijem da izruči jednog od vođa ustanka Pinesa i prizna rimsku vlast, a zauzvrat da ga Rim prizna za političkog lidera Breuka.

Čin formalne predaje desio se na rijeci Bathinus (Bosna), vjerovatno u njenom donjem toku, na breučkoj granici 8. godine nove ere. Rimski pisci zabilježili su da je Baton Breučki zajedno s dijelom svoje vojske položio oružje “oborivši se pred Tiberijevim koljenima”.

Baton Dezitijatski bio je iznenađen ovim postupkom. Nakon što je priznao rimsku vlast, Baton Breučki nastojao je među svojim narodom osigurati poziciju novog lidera i uvjeriti ih da više ne učestvuju u ustanku. S tim ciljem obilazio je veća naselja uzimajući taoce kao garanciju da će ga narod podržavati. Međutim, Baton Dezitijatski postavio mu je zasjedu te su se vojske dvojice Batona sukobile. Vojska Breuka poražena je, a njihov vođa pobjegao je u gradsku utvrdu. Ne želeći da se sukobljava s vlastitim narodom, Baton Dezitijatski tražio je od stanovnika utvrde da izruče vođu Breuka, što su oni i učinili, prije svega zato što su i oni osjećali da ih je Baton Breučki izdao.


Nadgrobni spomenik porodice Batona pronađen u Župči kod Breze

Baton Dezitijatski izveo je imenjaka pred sud, koji je činila ustanička vojska, te mu je presuđena smrtna kazna. Baton Breučki je pogubljen. Poslije njegove smrti, Panoni su se ponovo digli na ustanak, ali to je bilo kratkog daha. Rimljani su vrlo brzo povratili svoju vlast u Panoniji, tako da je ustanak sveden na područje današnje Bosne i Hercegovine i Dalmacije – odnosno, vodili su ga samo Dezitijati, Delmati i Pirusti.

Nakon konačnog pada Panonije, vojska se povukla u zimovališta pred novu buru 9. godine nove ere. Završni udarac ustanku Tiberije je planirao zadati napadom iz više smjerova, a sam se Tiberije s jednim dijelom vojske dao u potragu za Batonom. Uspio ga je opkoliti u gradu Andetriju (smatra se da je to današnje Gornje Muće između Splita i Drniša). Opsada Andetrija pretvorila se u presudni moment završne faze ustanka.

Opsjednuti Iliri bili su dobro opskrbljeni namirnicama, a iz planina u okolni stizale su im zalihe od ustanika koji su ondje imali svoja uporišta. Ustaničko uporište u Andetriju imalo je stalnu vezu s vanjskim prostorom, a osim toga, ustaničke snage stalno su uznemiravale rimske linije snabdijevanja, tako je Tiberije, iako je opsjedao Andetrij, ustvari bio sa svojim jedinicama opsjednuta strana.

Andetrij se pretvorio u jednu od najtežih Tiberijevih bitaka u ratu s Ilirima. Dugotrajna opsada je bila besplodna, a i vojska se počela buniti. No, Tiberije je morao nastaviti do kraja. Baton, svjestan da je rat izgubljen, s ciljem da prođe sa što manje žrtava, jer je već dobio informacije o padu ostalih ustaničkih uporišta, htio je da sklopi primirje, ali dio vojske tome se usprotivio, posebno Delmati, koji su bili i stanovnici tog grada. Zbog tog neslaganja, Baton je napustio grad i povukao se u šume i nepristupačne planine. Nakon toga je Tiberije izveo završni napad i osvojio Andetrij.

HRABROST DEZITIJATSKIH ŽENA

U toku tih borbi na dinarskom području, iako rimski pisci ne daju detaljniji opis, Tiberije je upao u unaprijed pripremljenu Batonovu zamku. Našao se opkoljen s vojskom u bezizlaznoj situaciji. Njegove jedinice bile su pred uništenjem, samo da se na njih spusti Batonov mač. No, Baton mu je dopustio da se izvuče. Šta je to navelo Batona da ga poštedi, teško je znati. Neka vrsta gorštačke viteške časti, ili možda činjenica da to sigurno ne bi riješilo rat?

Jednim dijelom rimskih snaga zapovijedao je mladi vojskovođa Germanik. Na putu njegovih osvajanja bio je grad Arduba. Pretpostavlja se da bi to možda mogao biti Vranduk. U Ardubi je bilo dosta “prebjega”, ljudi koji su vjerovatno iz rimske vojske pobjegli u ustanike. Muškaci Ardube, da bi zaustavili krvoproliće, htjeli su predati grad, ali “prebjezi” to nisu dali. Kada su napokon svladali “prebjege”, predaju su spriječile žene Ardube. One nisu htjele žive pasti u ruke Rimljanima te su pokazale nesvakidašnji čin herojstva – s djecom su skakale u rasplamsale vatre u Ardubi i strmoglavljivale se niz liticu u rijeku koja je tekla ispod grada.

Nakon tri godine krvavog rata, svjestan da je izgubio, iako se mogao skrivati godinama u bosanskim šumama, Baton Dezitijatski odlučio se predati. Tiberiju je poslao svog sina Skeuasa kako bi pokazao da su mu namjere ozbiljne, s porukom da će se predati ako dobije garanciju da će biti saslušan prije nego što bude likvidiran. Nakon primljenih garancija, Baton se predao. Time je i zvanično završen ustanak i zapečaćena ilirska sudbina i san o vlastitoj nezavisnoj državi. Nakon 240 godina završeni su Ilirski ratovi i konačno pokorena Ilirija. Iliri su uspjeli biti ujedinjeni barem tri godine pod vodstvom Batona Dezitijatskog.

Rimske vojne starješine činile su sudsko vijeće kojim je predsjedavao Tiberije tokom suđenja Batonu i njegovim saborcima.

Baton je tokom suđenja imao puno pravo govora i zastupanja, kao i pošten postupak suđenja. Osjećaj za odgovornost Baton je na najbolji način pokazao kada nije molio rimskog pobjednika da ga poštedi, kao što vođe najčešće čine, nego je nudio sebe i svoj život tražeći samo da Tiberije poštedi njegove saborce i sunarodnike. Čak je, pišu rimski hroničari, držao glavu u položaju iščekivanja smrtonosnog udarca. Rijedak i dragocjen primjer u kojem jedan vođa nudi svoj život u zamjenu za iskupljenje svojih sljedbenika i budućnost svoje zajednice. Sam čin predaje, jer se godinama mogao skrivati, pokazuje Batonovu spremnost na žrtvu za dobrobit naroda.

Nakon što je održao svoj govor, Tiberije ga je pitao zašto se odlučio na ustanak, na što je Baton odgovorio: “Vi (Rimljani) ste krivi za ovo, vi ste poslali za čuvare vaših stada ne pse ili pastire, nego vukove.”

Baton je vjerovatno uspio impresionirati Tiberija i Rimljane ponašanjem, spremnošću na žrtvovanje i elokvencijom, što su oni cijenili, a možda i činjenicom da je i Baton Tiberiju već jednom poštedio život, pa Baton i njegovi sljedbenici nisu poubijani, niti mučeni, niti izvrgavani poniženju nego su uživali dostojan tretman i poštovanje, koliko, naravno, dopušta zarobljeništvo.

Da nova pravila igre nisu bila preoštra prema ustanicima, pokazuju pravila koja je regulirao Tiberije: dezidijatska politija nije uništena, niti je dezidijatski narod odveden u ropstvo, dezidijatska politija nastavila je postojati s većinom svojih narodnosnih institucija imali su unutarnju autonomiju. Tako se ispostavilo da su Dezitijati za kaznu dobili ono što su Breuci dobili za nagradu zbog izdaje saveza s Batonom Dezitijatskim.

Tiberije je Batona Dezitijatskog i njegove saborce odveo sa sobom u Rim, gdje su u lancima provedeni u trijumfalnoj povorci. Baton je zatim nastanjen u Raveni, gdje je dobio kuću i novac za izdržavanje. Ništa mu nije falilo i ništa mu nije bilo zabranjeno. Osim povratka u Ilirik. Koliko je dugo živio, kada, gdje i kako je umro, niko ne zna.

Historija je zapamtila samo tri godine njegovog života. Te su tri godine dovoljne da 2.000 godina ostane sačuvana uspomena na njega i hrabru borbu razjedinjenih Ilira protiv moćnog Rima.