Postavku prve posthumne Hasanefendićeve izložbe činit će više od četrdeset reprezentativnih radova, prvenstveno iz umjetnikove slikarske zaostavštine u vlasništvu porodice, ali i iz Zbirke umjetničkih djela Bošnjačkog instituta.

Izložba će pružiti svojevrstan presjek čitavog stvaralačkog opusa ovog umjetnika, sa zastupljenim ostvarenjima nastalim u periodu od više od pola stoljeća.

Seid Hasanefendić rodio se u Brčkom 25. aprila 1935. godine, u tradicionalnoj ulemskoj obitelji, od oca Huseina i majke Fatime (Trabozanlije). Rastao je među dvanaestero braće i sestara.

Na njegovo je djetinjstvo presudno utjecao otac, ugledni brčanski efendija i alim, u ono vrijeme iznimno obrazovan čovjek. Satima je promatrao oca kako ukucava arapske tarihe na nišanima oko kuće. Nišani su tako postali tihi Seidovi prijatelji iz djetinjstva i postat će jedan od određujućih motiva njegovog budućeg likovnog rada.

Školovanje je započeo u Brčkom, a postom nastavio u Sarajevu 1950. godine. Nakon šestog razreda gimnazije, prelazi u Školu za primijenjenu umjetnost, na odsjek kiparstva, a potom dekorativnog slikarstva.

Uslijed teških životnih prilika, u godinama neposredno nakon Drugog svjetskog rata, a i zbog činjenice da je vrlo rano ostao bez roditelja, Hasanefendić se uglavnom školovao sam. Tokom srednjeg obrazovanja, od 1955. godine počeo je raditi kao ilustrator, tehnički i likovni urednik u redakciji lista Naši dani, te dječjih listova Male novine, Vesela sveska i Glas pionira. Srednjoškolsko obrazovanje završio je u Sarajevu 1957. godine.

Godine 1961. upisao je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, odsjek za grafiku. Diplomirao je 1965. godine visokom ocjenom u klasi profesora Kinerta. Iste godine nagrađen je nagradom za grafiku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Kao student Akademije radio je u sitotiskari te na Komornoj pozornici Studentskog centra u Zagrebu, kao slikar i scenograf. Prvu samostalnu izložbu održao je još kao student 1962. godine u Klubu kulturnih radnika u Sarajevu, a sljedeće, netom nakon diplomiranja, također u Sarajevu: 1965. godine u Umjetničkom paviljonu (sa Emirom Draguljem i Zdravkom Vajagićem) te 1966. u Salonu zadruge “Lik“.

Po završetku studija, kao stipendista jugoslavenskog Fonda za likovne umjetnosti “Moše Pijade“, boravio je nekoliko mjeseci u Parizu gdje je 1966. godine samostalno izlagao u klubu Jugoslavenske ambasade. Već od 1966. godine član je Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske (ULUH-a), a 1967. godine održao je i prvu samostalnu izložbu u Zagrebu na kojoj dobiva visoke ocjene. U osvrtu na ovu izložbu u Zagrebu, kritika će pohvaliti njegovu “sklonost prema prepuštanju ambijentalnim tradicijama muslimanske kulture“ kao i “shvaćanje da nema umjetnosti bez iskrene povezanosti za ono što jeste i ono što jesi“. Šezdesetih godina nastao je znatan broj kompozicija s centralnim motivom nišana, naglašene plastičnosti i intenzivnog kolorita.

Od 1967. godine počinje raditi u Tekstilnom kombinatu “Interplet“ u Brčkom, na poslovima propagande i tekstilnog dizajna, ali već 1969. godine ponovo odlazi u Sarajevo gdje se zapošljava prvo u tekstilnoj industriji “Alhos“, a potom redakciji Oslobođenja (1970. godine) kao tehnički urednik lista te urednik u Zavodu za izdavanje udžbenika.

Kao tekstilni dizajner, kreirao je veliki broj odjevnih predmeta koji su bili prezentirani na sajmovima mode, te modnim revijama i takmičenjima, bio je također i član žirija na mnogim jugoslavenskim sajmovima odjeće i obuće. od 1970. do 1974. godine Hasanefendić je likovno-grafički tipizirao i opremio veliki broj udžbenika za osnovne i srednje škole te za univerzitetsko obrazovanje. Sarađivao je i sa izdavačkom kućom “Veselin Masleša“ za koju je dao niz grafičkih rješenja za izdanja iz beletristike i nauke te sa časopisima Život, Naš jezik, itd. Već od 1961. godine, počinje se baviti i likovnom kritikom.

Bio je član i rukovoditelj mnogih likovnih udruženja – predsjednik Umjetničkog savjeta ULUBIH-a (Udruženja likovnih umjetnika BiH), sekretar ULUBIH-a, predsjednik ULUBIH-a, član i potpredsjednik SLUJ-a (Saveza udruženja likovnih umjetnika Jugoslavije), član Komisije za kulturne veze sa inostranstvom te predsjednik njenog Odbora za likovne umjetnosti za BiH, član Komisije za likovne umjetnosti Međurepubličkog komiteta Zavoda za kulturne veze sa inostranstvom, član Upravnog odbora “Moše Pijade“, član savjeta Umjetničke galerije te direktor Umjetničke galerije BiH (1994-2000.), predsjednik Savjeta galerije “Roman Petrović“, član izdavačkog savjeta IRO “Veselin Masleša“…

U oktobru 1974. godine izabran je za nastavnika na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, u zvanju docenta, na predmetima grafika i likovna forma. Godine 1983. imenovan je vanrednim profesorom na predmetima crtanje i grafika, a 1991. godine postaje redovni profesor na predmetu crtanje za studente grafičkog i produkt dizajna. Od 1978. do 1980. godine bio je član Savjeta Univerziteta u Sarajevu, od 1979. do 1982. šef Odsjeka za grafički dizajn, a od 1985. do 1990. dekan Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu.

Vrlo je značajna bila njegova djelatnost na prezentaciji Akademije likovnih umjetnosti za vrijeme održavanja XIV zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine, a kada je ALU bila centrom značajnih umjetničkih i komercijalnih sadržaja.

U ovom periodu održao je niz iznimno uspješnih samostalnih izložaba u inostranstvu: u Cannesu (1974), Le Touquetu (1975), Mulhouseu (1978), Kölnu, Starnbergu (1979), Strasbourgu, Münchenu (1981), Starnbergu (1983), Ferrari (1985), Rimu (1987), Beču, Kasselu (1989), Istanbulu, Bursi (1990), Ankari i Izmiru (1991.).

Prilikom izložbe u Rimu njegov je rad bio otkupljen i ušao u sastav vatikanske zbirke savremene umjetnosti. Nagrađen je i Zlatnom plaketom grada i pokrajine Ferrare, nagradom za umjetnički doprinos, te nagradom talijanske televizije.

Osamdesetih godina dobitnik je niza visokih priznanja u zemlji: Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva (1982), nagrade Collegium artisticum za slikarstvo (1984), Dvadesetsedmojulske nagrade BiH za slikarstvo (1986) te Ordena zasluge za narod sa srebrenom zvijezdom (1987).

Hasanefendić je 1991. godine, prije početka rata, bio izabran za profesora na Fakultetu lijepih umjetnosti Univerziteta “Mimar Sinan“ u Istanbulu.

Od 1994. do 2000. godine bio je direktor Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine.

Godine 1992. opljačkan je i devastiran njegov atelje na Breki u Sarajevu. Hasanefendić ostaje gotovo bez svih slika koje je imao u privatnom vlasništvu, a uništena je i njegova dokumentacija koju je godinama brižljivo prikupljao i arhivirao. Čitavu godinu nakon ovog nemilog događaja Seid nije bio u stanju baviti se umjetničkim radom. Ipak, smogao je snage i odlučio nastaviti djelovati.

Na kompozicijama nastalim od 1992. godine u potpisu se nalazi i (majčino) prezime Trabzon. I u ratu održao je niz samostalnih izložaba – Galerija “Leonardo“ Sarajevo (1993), Galerija “Gabrijel“ Sarajevo (1994), Galerija “Zambak“ Geneva, Švicarska (1995), te sudjelovao na velikom broju kolektivnih izložaba – Umjetnici Sarajeva za slobodu, Sarajevo, Ljubljana, Maribor (1992/1993), Mape Sarajeva ‘92/'93 Barcelona, Paris, Seattle, Bruxelles, Sarajevo (1995).

Godine 1996. nagrađen je Zlatnom plaketom u Istanbulu te nagradom za slikarstvo na jubilarnoj izložbi 50. godina ULUBiH-a.

U ratnom periodu uz pedagošku i izlagačku djelatnost, te aktivnosti uz rad Umjetničke galerije (i njenu adaptaciju i obnovu) iznimno je značajan Hasanefendićev angažman u okviru Udruženja građana Sjeveroistočna Bosna čiji je bio predsjednik. Bio je član i Gradske skupštine Sarajeva, te predsjednik kluba odbornika. Surađivao je i sa Glavnim štabom Armije BiH na poslovima vizualnog rješenja armijskog znakovlja.

U mirovinu je otišao u decembru 2003. godine. Od 2017. godine bio je redovni član Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti.

(Preuzeto iz monografije Seid Hasanefendić – Trabzon 1935-2004, autorica Aida Abadžić Hodžić)