Alija Hodžić, Krivo ogledalo, aforizmi; Izdavač: “Zjenica”, Udruženje za zaštitu humanih intelektualnih i kulturnih vrijednosti, Zenica, 2020.

Jedan od bosanskohercegovačkih aforističara “iz prve lige” regije jugozapadnog Balkana svakako je i Alija Hodžić (1954), Zeničanin koji je u rodnom gradu završio osnovnu i srednju školu, u Sarajevu Višu turističku i koji je, i prirodom posla kojim se bavio i obiteljskim i socijalnim vezama, doista postao ne samo Bosanac već i Hercegovac (pa čak i Dubrovčanin!). Objavio je dosad dvije velike zbirke aforizama (Unutrašnja previranja, 1988. i Između redova, 2002), a ovo mu je treća knjiga. Međutim, puno je više i redovnije objavljivao u periodici: Jež, Pavliha, Brodolom, Feferon, Berekin, dakle, gotovo u svim humorističkim časopisima u bivšoj Jugoslaviji, kao i u humorističkim emisijama na radijskim postajama u Beogradu, Zagrebu, Novom Sadu, Sarajevu i Zenici. Upravo je od humorističkih listova Brodolom i Jež bio ovjenčan godišnjim nagradama (1984. i 1986) za najboljeg aforističara. U tri respektabilne antologije zastupljen je svojim radovima: Biseri balkanskog aforizma Vasila Tolevskog, 2003; Protesti moždane mase Jove Nikolića, 2008; te u velikoj Antologiji balkanskog aforizma Vasila Tolevskog iz 2008. godine. Treba također ukazati i na novog vrijednog izdavača iz Zenice: to je “Zjenica” – Udruženje za zaštitu humanih intelektualnih i kulturnih vrijednosti, koje okuplja oko sebe vrlo agilne društvene i kulturne djelatnike, na čelu s dr. Mirzom Džananovićem.

Knjiga Krivo ogledalo komponirana je kao zbirka od skoro dvjesto aforizama, s vremenu primjerenim “tamnim obojenjima” i s izrazitom kritičkom nabrušenošću autorovih zapažanja, misli i “otkrića”. Po ko zna koji put u povijesti aforizma ponavlja se ona – “Ne udariš li jako, bolje da nisi ni pokušavao!” U kratkom predgovoru autor je s malo sjete i s nešto više ironije komentirao dosuđeno nam doba kao podjednako nesklono istinama i autentičnim vrijednostima življenja, kao i onima koji te istine i vrijednosti pokušavaju afirmirati svojim kreativnim radom.

“Utješna vijest za državu: zemlja propada!”

“Svi laju, karavani prolaze.”

“To što ne iskačemo iz kože, ne znači da nas ne deru.”

“Atentati su dokaz da oni na vlasti nisu baš svi promašeni.”

“Naišao sam na istinu: da je zaobiđem, ili da pričekam da je uklone?”

Energija jake i ubojite sentencije inducira se i generira, prije svega, u srazu unutar jezika dosad nekorištenih ili neotkrivenih mogućnosti; najbolji primjer za to jeste ova Svi laju, karavani prolaze.

Drugi je način produktivno sučeljavanje inače nespojivih pojmova, značenja (paradoksno ili oksimoronsko sintagmatsko sprezanje), iz čega ponekad “iskoči” podzemni, neočekivani, ali prepoznatljivo “ljuti” semantički začin: “Utješno je za državu da zemlja propada.” Hodžić se, kao i svaki dobar aforističar, “konektuje” na realne i prepoznatljive apsurde (iščašenja, nelogičnosti, gluposti), kojima obiluje koloritna stvarnost tranzicije na balkanski način – kako bi ih u što većoj sažetosti i ekspresivnosti jezičkog izraza “ozvučio” i “označio”, maksimalno apostrofirajući upravo to što je u datoj temi, pojavi ili situaciji karakteristično i što je kao problem kritično i bolno:

“Logično je, pored toliko ljudoždera, da je natalitet u padu.”

“Šta vrijedi da jedan drugom gledamo u lice – kad niko ne crveni!”

“Crkvu smo odvojili od države; s narodom će biti mnogo teže.”

“Greška je kao lijepa žena: svi bi da je iskoriste.”

“Ne samo da je konj, već je i politički potkovan.”

Iz navedenih primjera jasno se može uočiti poetički i izražajni potencijal Hodžićev: s jedne strane, on vrlo vješto koristi nijanse jezičnoizražajne “vrcavosti” koja spontano nadolazi od samih leksema ili od “zgodno preokrenute” formulacije, a s druge strane uspijeva uhvatiti i ona semantička obojenja koja “iskaču iz zasjede”, kad ustaljenost neke sintagme sučelimo s podmuklim i neočekivanim kontekstom ili rečeničnim obratom. Poetika aforizma upravo i jest utemeljena na tom načinu kako se u jezičkom izrazu ili u formulaciji “dohvatamo” pojedinih tema i sadržaja – koji sami za sebe i ne moraju biti toliko izazovni, nespoznati ni problematični, koliko ih takvima čini ona prava, “zgodna” i “najzgodnija” formulacija ili jezička konstrukcija. Recimo, konjem nazvati nekog ko srlja na silu “baviti se politikom” to nije samo po sebi ni inovativno, ni provokativno ni nepoznato “široj javnosti”, ali kad poredamo stvari ovako (“Ne samo da je konj, već je i politički potkovan”), onda iz samog slijeda riječi i rečeničnog sklopa vrca ono što je praskavo-humorno.

U posebno uspjelim i efektnim aforizmima, s kojima se ponajprije pravi ona “magična razlika” između solidnog i izvrsnog aforističara, Hodžić uspijeva i sami prizvuk neke već poznate i općeprihvaćene misli (kao što je ona o povijesti što se ponavlja za sve koji je ne razumiju i ne spoznaju) na taj način “izokrenuti” i kontekstualizirati – da najednom iz same fraze ili formulacije ispliva dotad nepoznato i nekorišteno, još žešće, kritički još nabrušenije i jetkije značenje (“Povijest se ne vraća po one koji su zaostali”).

Ta vještina dolazi do izražaja još više u gnomski sažetim iskazima, gdje se sama usporedba (recimo, između lijepe žene i greške) u startu ne čini tako neočekivana ni od sebe provokativna – koliko taj efekat dobijamo kad se u podvučenu ili u “ubačenu” poredbenu osnovu tih dvaju pojmova “prošverca” nešto posve neočekivano i logički inkompatibilno, što tek daje humornu notu zaušćenom (naime, to da bi svi da iskoriste lijepu ženu nije ništa neočekivano, razumljivo je, ali eksplozivno je da i grešku svi hoće upravo iskoristiti umjesto da je izbjegavaju, da je se čuvaju i da je se klone).

“Moral nam toliko pada, da bi se komotno mogla proglasiti elementarna nepogoda.”

“Čekamo da razum pobijedi. Biće to veliki izazov za čovječanstvo!”

“Mi krenuli u bolju budućnost – a oni za nama poslali spasilačku ekipu!”

“Usta su im puna demokratije; znaju oni od čega se živi!”

“Da li je misliti zločin – ili je kazna?”

“Još jedino stomatolozima narod može pokazati zube.”

“Osvrnuli bi se oni na pređeni put, da im nismo za petama.”

“U čamcima za spasavanje ima mjesta samo za one koji su nas nasukali.”

“Pravda povremeno izroni na površinu – samo da bi uzela zraka.”

Uz ovako pronicljive i duhovite aforističare, kao što je Alija Hodžić, nema sumnje, bit će nam svima lakše “čekati da razum pobijedi”: jer lakše ćemo se (i “uigranije”) suočavati s tim i takvim “izazovima za čovječanstvo”!