Jutro nas zatiče podno Novalića. U toku je ko zna koja po redu ofanziva na herojski Gradačac. Stigli smo rano ujutro i već kroz nekih sat vremena bili smo na dijelu naše linije koju je agresor uspio malo pomjeriti. Spuštamo se niz livadu, zaklanjajući se iza stabala, zatim penjemo opet uz livadu prema bijeloj kući pored koje je tranšeja i rov. Tik pri samom usponu na brežuljak, s desne strane gdje je manja kuća, odjeknuše rafali, rasprskavajuća zrna zazujaše sitno praskajući oko naših glava. Bacamo se u ležeći položaj i otvaramo vatru prema manjoj kući. Pucamo jedni na druge nekih 5-6 minuta. Iz manje kuće prvo počinje da izlazi gust crn dim, zatim plamen, sve jače i jače. Pucnjava prestaje, ustajemo i krećemo dalje.

Neprijateljski vojnici su se povukli. Izlazimo na brežuljak, manja kuća sve više nestaje u plamenu. Pored nje se pruža put koji vodi dalje prema neprijateljskoj teritoriji. Komandir nam usput reče da izgleda nisu dovezli nove snage pa nisu uspjeli formirati kompletnu liniju nego su razbacani posvuda. S lijeve strane puta ima sitnog raslinja, a s desne samo livada. Put završava na sljedećem brežuljku čiji je vrh obrastao gustom šumom. Tu, pored goreće kuće, odmah kraj puta nalazi se nedovršeni rov, alat za kopanje leži bačen pored. Ovdje su počeli da kopaju nove rovove, ali naišli smo mi i morali su se povući na sljedeći brežuljak.

Prilazimo velikoj bijeloj kući, nema nikoga, ulazimo u tranšeju pored nje. Osmatrajući s rova, vidimo dalje kako se tu brežuljak završava, nastupa nagla padina obrasla zelenom travom. Nekih 300 metara niže ispod nas zapažamo rovove i tranšeje. Rovovi su na dnu padine u ravnici obrasloj travom kroz koju vijuga sivi makadamski put i proteže se desno za onaj brežuljak čiji je vrh obrastao gustom šumom. Jedan od ljudi iz Gradačca nam pokazuje jedan dio puta ispred nas.

“Evo, ovo vam je skretanje za Novaliće. Tu su bili naši momci na ovim položajima, al' jednostavno su bili brojniji i morali smo se povući.”

Na putu stoji crveni traktor s prikolicom na kojoj je PAT. Traktorista brzo pali i okreće traktor, bježi prema onom brežuljku kuda se put proteže. Mi osusmo paljbu po njemu, dotrčaše dvojica naših vojnika do nas s puškomitraljezima i sasuše rafale. Sjajno žuti redenici drhte dok čahure sipaju po friškoj zemlji tranšeja. Traktor brzo zamače za brežuljak i pucnjava se smiri. Komandir nas izvještava da smo obavili zadatak i da ostajemo ovdje dok nam ne dođe jedinica koja će preuzeti zauzeti položaj. Raspoređujemo se po dostignutom položaju, jedni desno od bijele kuće, drugi u kući.

Ja sam s jednom grupom između kuće i rova na brežuljku. Ležim u zelenoj, visokoj travi i osmatram brežuljak na koji se povukao neprijatelj. Ispred nas je opet čista travnata livada, bez visokog raslinja, i na ovom se pravcu naglo spušta u dolinu i opet penje uz brežuljak čiji je vrh obrastao gustom bjelogoričnom šumom. Navrh tog brežuljka, uz sami rub šume, nekakva je kuća, kao vikendica. Za sad je mirno, na motoroli čujemo da je i desna strana “odradila”. Linija je poravnata i čekamo daljnje upute. Komandir nam je rekao da imaju informaciju da će ubrzo agresor krenuti u novi napad.

Čim se Miralem s komandirom udaljio od nas, neprijatelj je ponovno zasuo minama i granatama ove položaje. Hamza, Mujo, Softa i ja smo se spustili prema cesti, jer taj prostor nije gađan, i sklonili se u jednoj uvali ispod Šljivika. Tu smo susreli jednog od komandira iz Srebrenika s grupom svojih vojnika. Zdravko nas je obavijestio da su i ostali vojnici iz čete tu negdje, ali ne zna gdje. Upitao sam ga da li ima kakva protuoklopna sredstva pa me doveo do najbliže vikendice gdje su bile složene POM (protuoklopne mine). U tom momentu smo začuli tutnjavu tenkova iz smjera Osmanovića, kako nam reče jedan od vojnika iz Gradačca. Među ljudima je nastala neka pometnja, a kad smo izašli iz vikendice, na cesti ispod nas, na oko 300-400 metara, bila su tri tenka T-55, a na njima po 6-8 vojnika. Odmah smo otvorili puščanu vatru po njima i tenkovi su se zaustavili na dvostrukom zavoju, a vojnici su zauzeli položaje uz cestu i po okolnim kućama.

Vidjeli smo kako vojnici izvlače ranjene u prvu drvenu kuću uz cestu na zavoju, a prvi je tenk otvorio vatru iz topa i gađao je kuće duž ceste ispred položaja gdje smo se mi nalazili. Odnekle su po nama počele da padaju i minobacačke granate. Jedan dio naših ljudi je ostao u kanalu ispred kuća, a drugi dio preko ceste. Bili smo otkriveni pa smo se morali povući u šljivik u kom smo maloprije bili. Naše momke koji su bili dolje preko ceste nisu primijetili. Komandir im je motorolom javio da ne otvaraju vatru i ne otkrivaju se. Neprijateljski vojnici zasuli su naše stare položa­je vatrom iz automatskih pušaka i puškomitraljeza. Zauzeli smo nove zaklone. Vojnici koji su bili lijevo od nas prema raskrsnici tražili su motorolom neko sredstvo za gađanje tenkova. Do nas je dopuzao vojnik iz Gradačca koji je bio s nama od jutra i naši ga upitaše za neko protuoklopno sredstvo, potvrdno je odgovorio i odveo je jednog od momaka do položaja gdje je bio napunjen RBR OSA M-79 (protuoklopni raketni lanser tipa OSA).

Zaklon je bio do­bro odabran, ali nikoga nije bilo na položaju. I drugi tenk u koloni se uključio u gađanje kuća na našim položajima. Gađao je jednu po jednu kuću redom! Do nas su počeli dolaziti i ostali vojnici iz Gradačca. Pješadija koja je bila uz neprijateljske tenkove je vidjela da ne mogu probiti liniju preko ceste i ponovo su krenuli u napad prema prvim kućama gdje smo se mi nalazili. Odjednom je proključalo kao u loncu. Jaka pješadijska vatra je dolazila s naše strane i zaustavili smo njihov napad kod prvih kuća. Momak koji je bio pored nas uzeo je OSU i hitrim korakom pod vatrom sa svih strana preskočio preko ceste. Dolje se nalazila žičana ograda od bodljikave žice. Gurnuo je OSU i onda samo skliznuo ispod žice. Gledali smo ga kada je dopuzao do zida. Čučnuo je i nageo se iza potpornog zida u samoj krivini i naciljao u srednji tenk jer je, očito, taj bio najbolje vidljiv. Izvršio je lansiranje rakete i čekao rezultat!

Činilo se jako dugo kako se ništa ne događa, kad se začula snažna eksplozija i tlo pod nama se zatreslo! Raketa je pogodila cilj, poklopci na tenku su se otvorili, a iz tenka je počeo sukljati crni gusti dim. S naše strane je počela još jača pucnjava. Dolje, preko ceste, vidjeli smo da momci iz Srebrenika kreću u kontranapad. Za njima smo krenuli i mi. Meci su zviždali na sve strane dok smo trčali zaštićeni ogradom ka krivini. Prvi tenk već se okrenuo i svom silinom udara zgurao s ceste tenk koji je gorio. Počeli su da bježe lomeći ogradu za sobom. Mi smo izbili na krivinu kod tenka u plamenu. Dolje, preko puta, bilo je tri ili četiri razbacana tijela agresorskih vojnika. Na amblemima se vidio znak i natpis – Prva laka pješadijska prnjavorska brigada. Olahko su mislili ovladati ovim prostorima, ali su to platili svojim životima. Do nekih 17 sati kompletna linija je uvezana i pristigla su pojačanja. Kapija Bosne je još jednom ostao nedosanjan san za one koji su obećavali svojim sljedbenicima da će popiti kahvu na kuli Husein-kapetana Gradaščevića. Bio je to suludi i nikad neostvareni san...