“Prijemni ispit odgođen je za sedam dana. Bit će održan u prostorijama osnovne škole u Čuništima. Organiziran je prijevoz iz Paske Luke. Vahidin će doći do tebe, pa ćete zajedno, tako je rekao da ti prenesem”, kazao mi je električar Sejo, komšija mog školskog druga, koji je živio u Dolovima, selu dva kilometra od Olova prema Sarajevu. Svaki je dan Vahidin pješačio do Olova, čini mi se da ćemo sada zajedno od Olova do Paske Luke, polazne stanice za dalje. Niz Krivaju. Na sigurno. U Čuništima ili Solunu bit će organizirana srednja škola i ove godine. Šta god upisali, valja nam putovati. I riskirati – onaj dio puta do izlaza iz Olova i ulaza u krševe, kanjon Krivaje. Od moje kuće, možda, kilometar i po. Dovraga više i rat! Nisam ni znao kakva je sreća imati dom zdravlja, osnovnu, srednju školu, poligon, poštu, prodavnice, kino, sve u krugu stotinjak metara. Sada je sve rasparčano, disperzirano, daleko, s mukom, od nemila do nedraga... S druge strane, kad pomislim, imam sedam dana više za prijemni...
II
“Nek’ je s hajrom!”, reče će mi mati, a potom proli bokal vode iza mojih leđa, dok sam u rano jutro posljednjih junskih dana devedeset pete žurio stići do plavog mosta, gdje me čekao Vahke. Prošao sam ispred naredanih daski, zaklona, izašao na izlokanu, oštećenu, dijelom od vode, dijelom od gelera, cestu koja je nekada vodila ka zgradi Doma zdravlja. Sada je sve oko mene bila tek avet, kostur nekadašnjih zgrada, bez života, bez kretanja, bez dinamike. Jedino je ta monumentalna građevina Doma zdravlja i dalje bila prepreka tobdžijama s brda, da nas ne mogu gađati kao glinene golubove. Prilično sam žurio kada se na putu pojavilo mače, gotovo u cijelosti bijelo, tek na nekoliko mjesta prošarano malim crnim lopticama. Išlo mi je u susret, čini mi se, više tražeći pažnju, nekoga ko bi se s njim igrao, nego hranu. Zastao sam i pokušao ga pomilovati. Motrilo me svojim umilnim očima. Ipak, u posljednji tren, prije nego će moji prsti dosegnuti njegovu glavu, pomaklo se nazad da bi potom skočilo i pokušalo se uspeti na drvo džanarike, one koje je rasla između naše i kuće komšije Džafera.
Imao sam nekakvu neobičnu vezu s tim drvetom. Podsjećalo me to stablo, ta narodski rečeno “divlja šljiva”, svjedočilo je i opominjalo na ono strašno vrijeme od prije dvije godine kada smo bili u totalnoj blokadi. Bio je zaustavljen te devedeset treće sav promet, sav saobraćaj preko Hrvatske, dotok hrane, medicinskih potrepština, onog što je nužno da bi ljudi koliko-toliko dostojanstveno živjeli i opstali na ovim prostorima. U takvim okolnostima, Božijim davanjem rodila je ta džanarika i još takve tri, koje su rasle u blizini zgrade “Elektroprivrede”. A tek urod, nije bio običan, ko svake godine tek pokoji plod! Nikada prije nisam vidio takvo što! Teško da su se mogli prebrojati svi ti žućkasti plodovi golim okom. Uvijek kada bi i pokušao, grane bi se pomicale, nešto bi me ometalo, došao bi donekle, a potom stao, uviđajući sav besmisao kvantifikacije. Ljepoti, bereketu treba se diviti i zahvalan biti.
Džanarike su bile veličine malog paradajza, pod jezikom mehke, topile su se u ustima, slađe i ljepše od sveg onog tropskog voća koji smo željno iščekivali da se pojavi na tezgama pijace, da označi povratak na “normalno stanje”, kada ćemo ponovo jesti hemijski tretirane plodove, dok će džanarike i dalje opadati i neće ih ko imati brati, jer je neko i negdje uveo kulturu, naviku da je sve ono što je izdaleka i što se kupuje bolje i zdravije.
Prošao sam obalom Stupčanica, s druge strane starog zanatskog centra. Rijeka se jedva nazirala u svome koritu. Sada je vrijeme kada je najniži vodostaj, kada je na ovom dijelu zaudarala voda na kanalizaciju puštenu iz gradskih četvrti... Da je mir, počela bi i sezona kupanja na brani. Tiskala bi se mlada, ženska i muška, oskudno pokrivena tijela na cesti što je vodila ka Karaginu Polju... Ovako nije bilo ničega, tek pustoš i zlokobne oči s kota uprte u sve što se kreće, spremne svakog trenutka povući smrtnosti okidač. I sve je bilo isto i ništa nije bilo isto. Priroda, čini mi se još i ljepša, očistila se rijeka, kažu da su se mogli vidjeli rakovi, nije bilo lakirnice, nisu se ispuštali otrovne smjese iz pilane, ili iz ŠIK-a, nije bilo kanalizacije, nije bilo stanovnika u onoj mjeri kao prije...
Ono što je čovjek sazdao svojim rukama, zgrade, kuće, škola, putevi, sada je bila jedna velika razvalina, praznina, nešto što je velikim dijelom napušteno, ostavljeno da umire, da svjedoči svim strahotama rata. I moje su oči bile drugačije. Nisam više gledao pogledom dječaka, što je volio partizanske filmove Bulajića ili Krvavca, bliže sam bio onim američkim rediteljima što su prikazivali svu apsurdnost vijetnamskog rata, kada se na jednoj strani koristi neproporcionalna smrtonosna sila, a na drugoj je tek čovjek ili dijete, šćućuren negdje u zaklonu, iza zida, u zemlji, u kanalu, u nadi... Može se osjetiti otkucaj srca, na usnama se može razaznati molitva, dova ne univerzalnom jeziku, u univerzalnom obrascu, u želji, u nadanju da sve prođe bez posljedica...
“Ba!”, pojavio se odjednom niotkud, iz čista mira, Vahidin. Sada sam jasno vidio da se bio sakrio iza garaža SUP-a, preko puta “plavog mosta”. Prepadnut, odskočio sam, prebjegao na drugu stranu ulice. “Ha, ha... poskočio si ko puma. Gdje si to odlutao?”, upita me Vahke. Još se nije prestajao smijati, govorio je isprekidano. “Magarac jedan! Hoš da umrem a da nisam položio prijemni?”, odgovorih u šali. Sada smo se obojica smijali.
“I jesi l’ spreman?”, upita me Vahidin. Koliko god učio, osjećao sam dozu straha od neuspjeha, tremu, neizvjesnost od onog što će se desiti za koji sat. Skupih usne i procijedih jedva čujno: “Onako!”
Vahketa su morile druge brige. “Nadam se da neće biti slobodna tema... To mi je najgore, nešto napisat' a knap si s vremenom!” Glasno se nasmijah. “Šta je smiješno?”, upita Vahidin. “Vidiš, ja bih volio da bude pismena”, rekoh. “Zašto?”, tražio je pojašnjenje Vahidin. “To ti je ono pravo. Pravi ‘ti’, tvoj otisak na papiru, tvoja emocija, tvoje razmišljanje, ispališ ono što ti je na duši za sat, pola sata, dva sata. Što je vrijeme kraće, u tom je vjernije, nemaš vremena za korekciju! Za naknadnu pamet! A u tom se vidi i što čitaš i što osjećaš, i koliko si dobar s pravopisom, mnogo toga može se ocijeniti preko onog što je napisano na listu papira”, rekoh. “Jah, more bit’ bidne, more bit ne bidne – što reko Ajnštajn”, ispali Vahke poštapalicu koju smo često koristili, a skinuta je s Audicije ili Nadrealista, nisam bio siguran.
Ušli smo u krševe, kanjon Krivaje. Odatle do polazne stanice u Paskoj Luci bilo je nešto više od desetak minuta hoda. Te stijene činile su prirodni zaklon, teško da se mogla ubaciti granata, možda minobacačka, a nismo bili u dometu te vrste oruđa. Na polaznoj stanici već su stajale Aldijana, Edna, Fuada i Sanel. Ulazimo u “Centrin” autobus i truckamo se krivudavim putem. “Ovaj bus ko da su pravili Rusi, bez amortizera”, govori Sanel. Na svakoj stanici – Boganovićima, Križevićima, Solunu, Crnom potoku – neko ulazi. Prepoznajem Edisu, Mirela, Senada, moju školsku raju iz osnovne škole u izbjeglištvu. Zajedno smo išli u podrumske prostorije, dislocirane, disperzirane škole “Hasan Kikić” u selu Kovačići, u zaseoku Kišići. Divni dani. Sada ponovo skupa! Pitam se kada će se srednja škola vratiti na mjesto, ondje gdje je oduvijek bila, u Olovo.
II
“Tačno je deset sati. Sačekat ćemo još pet minuta, ako bi neko došao, do tada ću vas upoznati s pravilima”, govori mlada profesorica ili već šta, nasmijana, vedra, unoseći neku pozitivnu energiju u učionicu, među nas tremaroše, one koji trebaju polagati prijemni ispit za gimnaziju. “Podijelit ću vam test iz matematike. Radite ga sat i po, ni minut više! Za to vrijeme nema izlaska u toalet, nema priče, škiljenja, prepisivanja. Imate pravo na jednu opomenu, sljedeći put bit ćete odstranjeni s ispita. Nakon testa iz matematike, pravimo pauzu od tri sata. Iskoristite to vrijeme da jedete, obavite sve što treba obaviti! Za to vrijeme radovi će biti pregledani i ocijenjeni. Potom radite bosanski. Trajat će jedan sat. Rezultati su u pet, na oglasnoj ploči. Imate pravo žalbe i uvida u rad nakon objave rezultata. Obično ne bude žalbi. Hajmo sad, molim dodaj ove testove preko klupe”, obratila se učeniku u prvom redu. “Skrećem pažnju – oni do vas, ispred vas i iza vas ne smiju imati isti primjerak testa”, davala je konačne upute profesorica. Osjećao sam ushićenje, lupalo je srce kao da hoće iskočiti, dok nisam dobio svoj primjerak testa. Preletio sam prvu stranicu, potom drugu. Deset zadataka, mislim da ih sve znam uraditi...
III
U Olovo smo se vratili u predvečerje. Sada brbljivi, raspjevani, radosni... Popustila je napetost, trema, neizvjesnost. Položio sam. Prošli su prijemni i Aldijana, i Edna, Vahidin, Fuada, Sanel. Gimnazijalci! Činilo mi se, s prvim sjenama tame, dok je noć pokrivala grad, da je sve u redu. I one ruševine, i dio ceste koji bismo morali pretrčavati, i ona majka što je naišla usput s dvoje oskudno odjevene mršave djece, što su očima tražila nešto da im se da, nikad ne ispruživši ruku. I cijeli rat, i muka življenja u polusrušenom svijetu, koji još tone, sve je bilo u drugom planu, kao da me se nije doticalo. Osjećao sam nekakvu vrstu olakšanja. Činilo mi se da skoro ništa nije moglo pomutiti moju sreću, zadovoljstvo u ovim trenucima.
“I? Položio si... Vidim ti po osmijehu”, reče mati dok me dočekivala na ulaznim vratima. Klimnuh glavom. Mati me zagrli. Djed mi je čestitao. “Ovo moramo proslaviti. Idemo na slatku, na kolače”, reče mati. Podignuh obrve u znak čuđenja. Slastičarna, kafići, normalna prodavnica bila je misaona imenica u Olovu. “Ništa se ne sikiraj, sve sam isplanirala. Idemo u Kladanj, možda već naredni vikend. Ovo se mora proslaviti”, govorila je s radošću mati, dok sam spuštao na stol ručnu torbu u kojoj sam nosio školski pribor.
