“On je politički zatvorenik s najdužim stažem u Türkiye. Ako bi važili normalni zakoni o izvršenju, Abdullah Öcalan bi zapravo trebao biti pušten na slobodu, kućni pritvor itd. Izolacija koja mu je nametnuta nema mjesta u zakonu. To se mora ukloniti. Mi ne vidimo, ne čujemo, ne možemo se raspravljati. Ne znamo da li gleda ili ne. Ali vi ste ga tamo držali kao taoca, pregovarate s tim čovjekom. Prijetite mu. Ne može razgovarati čak ni sa svojom porodicom, ne može čak ni sa svojim advokatima. Može li postojati takva naredba? Abdullah Öcalan nije neko koga treba shvatiti olako. U zatvoru je skoro postao filozof jer ne radi ništa osim čitanja. On je izuzetno inteligentna osoba koja ispravno čita politiku, ispravno je vidi i pravilno analizira.”

Ovo je dio tirade koju je u kameru Merdan Yanardağ, glavni i odgovorni urednik TELE 1, izdeklamovao u jednom dahu 25. juna 2023.

Abdullah Öcalan, osnivač tzv. Radničke partije Kurdistana (PKK), terorističke organizacije koja od početka osamdesetih vodi rat protiv turske države, koji je odnio oko 50 hiljada života, naprasno je “politički zatvorenik”, “filozof” i neko čije mišljenje bi trebalo slušati. Da je to izgovorio neki Öcalanov ispisnik koji se krije po pećinama sjevernog Iraka ili pak zvaničnik Demokratske partije naroda, to jest političkog krila PKK-a (oni to ponavljaju ad nauseam), vjerovatno niko u Türkiye ne bi ni trepnuo. Međutim, ovo je došlo od novinara koji važi za pristalicu Republikanske narodne partije (CHP), najveće opozicione partije, koju je osnovao Atatürk.

Verbalni terorizam

Poziv na oslobađanje teroriste pravosnažno osuđenog prvo na smrt 1999. godine, pa kada je smrtna kazna ukinuta 2002, presuda je preinačena u doživotnu robiju, ne može nikoga ostaviti ravnodušnim. Previše je krvi šehida proliveno PKK terorizmom da bi se  Öcalanova odgovornost za te zločine mogla relativizirati i/ili otupjeti. Stoga je sasvim logično da je pravosuđe (kao i javnost) reagovalo, otvorilo istragu i prvo privelo, a zatim uhapsilo Yanardağa.

Možda će se neki čitaoci sjetiti da sam u jednom predizbornom tekstu opisao jednu od Yanardağovih egzibicija na TELE 1, kada je ustvrdio da ima (naravno, pouzdanu) informaciju o novoj tehnologiji – hodajućem pametnom mastilu koje će se na glasačkim listićima onog trenutka kada se birališta zatvore preseliti s imena i slike glavnog opozicionog kandidata Kemala Kılıçdaroğlua ispod imena i slike Recepa Tayyipa Erdoğana. No, to je bila idiotarija kratkog daha u koju mogu povjerovati samo oni s IQ nižim od sobne temperature, te nije izazvalo pozornost pravosuđa (iako bih s obzirom na predizborni kontekst vjerovatno bilo materijala za suđenje takvoj bezočnoj dezinformaciji.

Ono što je pak izazvalo pozornost pravosudnih organa je bila mnogo opasnija dezinformacija. Dva dana prije prvog kruga izbora na Twitter nalogu je objavio da ima „pouzdane obavještajne podatke“ o tome kako je tim za likvidaciju Kemala Kılıçdaroğlua već došao iz Gruzije u Türkiye. U drugom tvitu je napisao da navodno sve to organizuje jedan kriminalac pravosnažno osuđen u Türkiye na doživotnu robiju, ali s boravištem u Gruziji (pobjegao je) “u zamjenu za oprost”. Ne treba objašnjavati implikacije takve tvrdnje. Zatim je u trećem tvitu malo “razvodnio”: “Kao što sam rekao, ovo je tvrdnja, ne možemo biti sigurni. Nisam siguran za imena posebno. Ali to je jako važno, iako je to malo vjerovatno, mislim da je neophodno da sve sigurnosne jedinice države to uzmu u obzir. Skrećem pažnju javnosti na to.”

Otvorena je istraga za “javno širenje obmanjujućih informacija“ regulisano članom 217/A krivičnog zakonika, pozvan je kao osumnjičeni da da izjavu javnom tužiocu, ali se nije odazvao pozivu.

Pljuvanje po žrtvama zemljotresa

Prije svega ovoga navedenog Merdan Yanardağ je bio pod istragom u februaru za poticanje javnosti na mržnju i neprijateljstvo u okviru čl. 216 krivičnog zakonika, a zbog komentara “Regije u kojima se dogodio zemljotres su vjerske regije. Oni su glasali za ove reakcionarne stranke” – dakle, “uobičajeno” bjelotursko pljuvanje po žrtvama zemljotresa.

Samo te tri ovogodišnje egzibicije mogle bi biti dovoljne da ga se, bez obzira na činjenje ili nečinjenje države i njenih organa, pristojan dio novinarskog esnafa odrekne. Jednostavno, tip je lažov, manipulant i provokator. No, to su ordeni “časti” za Republikansku narodnu partiju (CHP), terorističku PKK i FETÖ, a granice između te tri organizacije su sve zamagljenije.

Poslanik CHP-a iz İzmira Tuncay Özkan, također “novinar”, proglasio je Yanardağa patriotom i podijelio na Twitteru sljedeće: “Ovo je zastrašivanje. To je besmisleno. Prestanite oblikovati one čije ideje vam se ne sviđaju kroz policiju i pravosuđe. Činite medvjeđu uslugu Türkiye.” Podsjećanja radi, Özkan je svojevremeno izmislio laž kako je Marmaray (metrolinija koja spaja evropsku i azijsku stranu Istanbula) napravio Bulent Ecevit (do 2002. premijer). Dakle, vrlo istinoljubiva osoba.

No, zna Özkan o čemu govori kada priča o “medvjeđoj usluzi”. Naime, zna da će se mobilisati sve bjelosvjetske žurnalističke organizacije u odbrani “kolege”. Naravno, Komitet za zaštitu novinara (CJP) i ostale slične esnafske organizacije, koje mi izazivaju mučninu selektivnošću slučajeva za koje će se založiti, već su primile i pojačale signal.

Misaonog eksperimenta radi, probajte zamisliti da se neki novinar u SAD usudi zalagati za slobodu recimo Khalida Sheikha Mohammeda, navodnog „glavnog arhitekte napada 11. septembra“, sa sve argumentima da je „politički zatvorenik“ preko 20 godina u izolaciji, u kojoj je (čitajući) postao filozof, čije mišljenje je važno čuti ili znati. Mnogo mašte je potrebno za zamisliti to, iz jednostavnog razloga zato što je to unatoč svim tim navodnim medijskim i slobodama govora to nemoguće. Čak i u takvoj dekadentnoj Americi postoji neki prag pristojnosti.

Naravno, analogija nije savršena (daleko bilo) iz jednostavnog razloga što Khalidu Sheikhu Mohammedu još nije suđeno, ali je zato bio predmet torture – samo 183 puta podvrgnut „waterboardingu“. No, to nisu jedine razlike. Da je Mohammed indirektno ili direktno odgovoran za sve što mu se pripisuje i što je pod torturom priznao broj žrtava tih terorističkih zločina je neznatan u odnosu na broj žrtava u čijoj su se krvi Abdullah Öcalan i PKK decenijama kupali.

Uzgred, suđenje Khalidu Sheikhu Mohammedu (s još četvoricom navodnih saučesnika) se konstantno odgađa od februara prošle godine zato što Bidenova administracija želi da postigne nagodbu s optuženima. U zamjenu za priznanje nedjela za koja su optuženi nudi im se da ne budu osuđeni na smrtnu kaznu. Država izgleda ima problema s dokazivanjem krivice, s obzirom na to da  priznanja iznuđena torturom ne važe na sudu.

Lažov, manipulator i provokator

No, vratimo se Yanardağu. Ova posljednja njegova provokacija je ono što nazivam verbalnim terorizmom. Terorizam se često svodi samo na provokaciju. Ova je imala za cilj “normalizaciju” diskusije o Öcalanovom oslobađanju. Da država nije reagovala, ta vrsta diskursa bi se ustostručila – ima previše Yanardağa među bijelim Turcima. Ovako će lažov, manipulant i provokator postati još jedna “žrtva režima” – za gledaoce iz inostranstva. Jer čak i oni koji ga ovdje brane znaju istinu. A ona je jednostavna – previše je nevinih šehida palo u višedecenijskom terorističkom orgijanju PKK-a da bi teroristi koji je sve to započeo bilo oprošteno.

Interesantno, vijest o Yanardağovom hapšenju iako prenesena (Reuters naprimjer) nije previše odjeknula na Zapadu. Vjerovatno je više razloga, Pariz gori, očekivanja od Türkiye na predstojećem NATO samitu mogu biti neki od njih. No, ne treba sumnjati da će se kad-tad podići prašina oko ovog slučaja.

“Razlog zašto malo ko više vjeruje u zapadnjački diskurs o slobodama, demokratiji i ljudskim pravima je taj što zapadnjaci sebi dopuštaju da se upuste u ista djela za koja bi osudili druge. Štaviše, pitanje poštovanja vrijednosti drugih ostaje područje u kojem se Zapad suočava s krizom, ali insistira na nametanju drugima”, piše na neku drugu temu Burhanettin Duran, ali je prigodno za sjetiti se ako i kada se pomenuta prašina podigne.