Starogrčki filozof, svećenik i historičar, rimski građanin Lucije Mestrije Plutarh zabilježio je da je rimski senator i general Gnej Pompej krajem drugog stoljeća prije naše ere mornarima neodlučnim da isplove s brodovima koji su prevozili žito za Rim rekao kako se ploviti mora, a živjeti ne mora. Time im je poručio da je ponekad plovidba važnija od života jer se, zahvaljujući njoj, život nastavlja. Izreka je postala geslom moreplovaca širom svijeta. Zemlje koje imaju izlaz na more i svoje luke i čiji mornari nisu oklijevali  isploviti i u neistražene vode u narednim su stoljećima postale razvijene, neke su dominirale svjetskim morima i trgovinom. Stoga je stav prema moru i plovidbi postao jednim od najvažnijih činilaca napretka velikog broja naroda i država. Doista, sve donedavno, izlaz na more bio je odlučujući ponder zbog kojeg su se vodili ratovi i mijenjale granice.

BOSNA I HERCEGOVINA POMORSKA JE DRŽAVA

Po međunarodnom pravu, svaka zemlja koja ima bilo kakav izlaz na more ima status pomorske zemlje i neka neotuđiva prava s tim u vezi. Jedno od najvažnijih jeste i slobodan, ne samo neometan pristup međunarodnim vodama, odnosno mogućnosti slobodne trgovine širom svijeta morskim putem koji je još najjeftiniji oblik transporta. To je posebno važno za zemlje poput Bosne i Hercegovine, koja je, spletom historijskih okolnosti, od nekada ozbiljne pomorske države s dugom dalmatinskom obalom ostala prvotno na samo dva, a odnedavno službeno i na samo jednom, uskom izlazu na Jadranskom more, kod Neuma, nekadašnjeg begovskog posjeda koji je za vrijeme socijalističkog režima postao turističkim i odnedavno općinskim središtem, s ukupno 24 kilometra dugom obalom. Taj uzak i od Hrvatske i njezinog teritorijalnog mora zatvoren izlaz državu postavlja u specifičan položaj ograničenosti, ali ne i nemogućnosti korištenja prava. Neum ima sve navigacijske preduvjete da postane međunarodna pomorska luka. Još 1999. neki su američki autori izradili Studiju izvodljivosti za Luku Neum, vodeći računa o ovisnosti Bosne i Hercegovine o hrvatskoj Luci Ploče, koju je u najvećem dijelu izgradila bosanskohercegovačka privreda, ali nakon stjecanja nezavisnosti upravljački preuzela Hrvatska. Vezanost bh. privrede za Luku Ploče rezultat je prihvaćanja Mehmeda Spahe tog prijedloga iz 1938, koji se branio i lakšom izgradnjom željezničke pruge od Čapljine do mora dolinom Neretve u odnosu na izgradnju lučkih kapaciteta u prirodnom zaljevu koji čine kopno i poluotok Klek, a u čijem se vrhu nalazilo seoce Neum. Kasniji cestovni pravac M-17 isto je izgrađen dolinom Neretve do ušća, odnosno od 1949. izgrađivane Luke Ploče. Današnja autocesta A-1 u izgradnji također konsekventno slijedi povezivanje s Lukom Ploče, a dio je transevropskog koridora 5C. Teško je nagađati zašto je Spaho kao bošnjački politički lider pristao na taj prijedlog, no nemoguće se oteti dojmu kako je obje varijante gledao isključivo kroz jugoslavenske naočale, ne dovodeći u pitanje opstojnost te države i ne razmišljajući da bi se u budućnosti moglo dogoditi da Hrvatska postane nezavisna i tu luku, bez obzira na to ko ju je izgradio, prisvoji, kako se i dogodilo. I ne samo to, već i da efikasno blokira željeznički promet iz Bosne i Hercegovine kroz hrvatsku teritoriju do luke. Hrvatski sabor nikada nije ratificirao sporazum Izetbegović-Tuđman o slobodnom prolazu kroz Neum i Luci Ploče, što je omogućilo daljnje opstrukcije hrvaćanske strane, prvo otvaranjem spora oko vrha poluotoka Klek i dva škoja na istočnoj strani i time blokade određivanja granične linije koja bi odredila i linije teritorijalnog mora. Bilo je nekih slabašnih pokušaja Pomorskog društva da upozori na potrebu autocestovnog povezivanja s Neumom, ali je to ignorirano jer je bilo navodno nemoguće mijenjati utvrđene krajnje tačke koridora 5C. To se odnosi i na zajedničku inicijativu Hrvatske i Bosne i Hercegovine iz 1995. kojom se koridor Budimpešta – Sarajevo – Ploče ugradio u mrežu transevropskih koridora, u tzv. Delorsov plan. Spajanje Neuma modernom cestovnom vezom s koridorom 5C, naravno, moguće je izgradnjom brze ceste do Stoca (projektira se već 40-ak godina) i modernizacijom veze od Stoca do Bune, odnosno koridora 5C, čak i više, izgradnjom Jadransko-jonske autoceste kroz Bosnu i Hercegovinu, od Počitelja do Trebinja, preko Stoca, što zasad nije prioritet u izgradnji autocesta kroz BiH, a trebao bi biti jer se Hrvatska trsi izgraditi taj koridor svojom, iako vrlo uskom teritorijom oko Dubrovnika. Naravno, ostalo bi otvorenim i pitanje izgradnje željezničke veze od Čapljine do Neuma, o čemu nema konkretnih planova.

HRVATSKA NE POŠTUJE UN KONVENCIJU O PRAVU MORA

Otvaranje spora oko granične linije u području Neuma, prema UN Konvenciji o pravu mora iz 1982. godine, po međunarodnom pravu, trebalo je privremeno (do bilateralnog sporazuma o granicama) onemogućiti Hrvatskoj izgradnju mosta kopno – Pelješac. No, dogodilo se upravo suprotno. Hrvatska je prijavila i dobila sredstva EU za izgradnju tog mosta, te ga tokom ove godine i završava. Unatoč stavu Predsjedništva BiH iz 2007, koje je uvjetovalo pristanak rješavanjem granične linije, Hrvatska se, suprotno Konvenciji o pravu mora, na njega oglušila, uz podršku EU, i započela izgradnju. Ni Bosna i Hercegovina nije reagirala promptno korištenjem svih pravnih sredstava, pa je EU lakonski odgovorila na prigovore kako se njima niti jedna institucija BiH nije na vrijeme obratila. U trenutnom odnosu snaga i srpsko-hrvatskim blokadama svakog iole značajnijeg procesa u zemlji bilo je teško očekivati da će se u Predsjedništvu BiH ili Vijeću ministara BiH postići konsenzus, ali institucije su trebale na vrijeme reagirati.    

Sabor Hrvatske jednoglasno je donio odluku o proglašenju isključivog ekonomskog pojasa. Riječ je o pravu iz UN konvencije, posebno reguliranom i unutar EU, a sve je usaglašeno između tri jadranske države – članice Unije, naravno, bez uključenja druge tri – Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Albanije, koje su samo kratkim diplomatskim notama upoznate s trilateralnim dogovorom koji je aminovala EU. Nakon mosta kopno – Pelješac, ovo je druga ugroza prava Bosne i Hercegovine na moru koja će proći bez sankcija. Ponovo su institucije zakazale. Samo je ministrica vanjskih poslova Bisera Turković, pozvavši se na stavove marginaliziranog Pomorskog društva, izrazila protest zbog izostanka dogovora s Bosnom i Hercegovinom, na čija se prava tri zemlje članice, a posebno Hrvatska, nisu osvrnule. Odmah je u pomoć Hrvatskoj pristupio Milorad Dodik i u svojstvu predsjedavajućeg Predsjedništva BiH lakonski izjavio nespornu činjenicu – da Hrvatska ima pravo proglasiti isključivi ekonomski pojas. Kao i u slučaju izgradnje mosta Pelješac, pustio se spin da se Bosna i Hercegovina protivi realizaciji prava Hrvatske, što nije istina. BiH samo ima pravo zaštititi svoja prava. Iz “Kruga 99” su pozvali Vijeće ministara Bosne i Hercegovine i druge nadležne institucije da konačno poduzmu adekvatne mjere kako proglašenje isključivog ekonomskog pojasa na Jadranskom moru Hrvatske i Italije ne bi sprečavalo BiH u daljem ostvarivanju legitimnih interesa prema međunarodnom pravu, odnosno prema UN Konvenciji o pravu mora. Naglasili su da se polazi od činjenice da su obalne države slobodne po međunarodnom pravu jednostrano svojim aktima proglasiti ekonomski pojas i odrediti njegovu širinu i opseg svojih suverenih prava u tome dijelu mora ako na moru ima prostora. Međutim, to svakako mora biti u skladu s UN Konvencijom o pravu mora iz 1982, upozoravaju iz “Kruga 99”. Navode da pojas predviđa za Hrvatsku dva nova prava: podizanje umjetnih otoka, naprava i uređaja, stalnih platformi i sličnih umjetnih naprava koje imaju svoje “zone isključenja” oko sebe zbog sigurnosti i pravo korištenja snage mora, vjetra i morskih struja u ekonomske svrhe. Kako je i Italija proglasila svoj pojas, to bi značilo da Jadran više neće imati međunarodne vode, barem u dijelu mora u kojem bi Bosna i Hercegovina plovnim koridorom imala izlaz na otvoreno more i ostvarivala pristup preko Neretvanskog i Korčulanskog kanala. Iako je jedna od osnovnih namjera uvođenja ovakvog pojasa, i s jedne i s druge strane Jadrana, njegova zaštita u smislu da ribarski brodovi trećih država ne bi mogli više uplovljavati u najveći prostor Jadranskog mora radi izlova ribe i drugih morskih vrsta bez dozvole kako ove dvije države, tako i organa EU, to će se posebno negativno odraziti na države koje također svojom obalom izlaze na ovo poluzatvoreno more, poput BiH, Albanije i Crne Gore, ali i na sve tzv. treće države u odnosu na EU, upozoravaju iz “Kruga 99”. Činjenica da su Hrvatska i Italija odlučile pozvati Sloveniju na njihove dvostrane razgovore i uključiti ju u sve detalje proglašenja ekonomskog pojasa na moru, dok su ministarstva vanjskih poslova BiH, Crne Gore i Albanije u procesu pregovora tek notificirana, potvrđuju osnovanu zabrinutost u ovom slučaju. “Krug 99” smatra kako je “jasno da BiH plaća cijenu neraščišćenih odnosa s Hrvatskom u zaštiti njezinih državnih interesa po pitanju mora, na čemu se nije ništa produktivno učinilo u posljednjih 20 godina”.

PRAVNI ASPEKTI I TEMELJNA PITANJA

Dr. Enis Omerović s Pravnog fakulteta u Zenici za Anadolu Agency pojasnio je da je Hrvatska isključivi pojas proglasila do morske granice s Italijom i Slovenijom, iako je potonja još  sporna. Ta je granica ustanovljena, bar ona dva epikontinentalna pojasa, još 1968. dvostranim ugovorom između tadašnje Jugoslavije i Italije, a granica na Sjevernom Jadranu onim Osimskim iz 1975, kojeg su i Slovenija i Hrvatska države sljednice. Isključivi ekonomski pojas jeste dio mora koji ne potpada pod teritorijalni suverenitet obalne države. Na svijetu je većina obalnih država proglasila svoje varijante ekskluzivne ekonomske zone, što svakako mora biti u skladu s UN Konvencijom o pravu mora iz 1982.

Ovaj je hrvatski, čini se, nadgradnja ZERP-a, budući da predviđa dva nova prava za Hrvatsku, podizanje umjetnih otoka, naprava i uređaja (u što možemo ubrojiti i navigacijske uređaje, stalne platforme, tipa naftnih ili gasnih, i sličnih umjetnih naprava) koje imaju svoje “zone isključenja” oko sebe i, ono što je jako važno, ne mogu se postavljati na mjestima međunarodnih plovnih koridora, tj. ne mogu utjecati na nesmetanu slobodu plovidbe tim morskim rutama. Drugo pravo koje službeni Zagreb ovim dobija jeste korištenje snage mora, vjetra i morskih struja u ekonomske svrhe, a sve slijedom orijentiranja politike EU na obnovljive izvore energije kroz paket ekonomskog oporavka “Green Deal”. I ovo pravo za posljedicu ima podizanje “umjetnih otoka” u zoni pojasa. No, prema pravilima međunarodnog prava mora, pojas ostaje morski prostor u kojem sve države uživaju međunarodnim pravom garantirane slobode plovidbe, preleta, polaganja pomorskih kablova i cjevovoda i druge međunarodnopravne dopuštene upotrebe. Slovenska opozicija spočitava premijeru Janezu Janši da će ovim postupkom dvije njoj susjedne obalne zemlje ostati bez izlaza na otvoreno more. Ta je država odlukom ad hoc arbitražnog tribunala 2017. dobila spoj (famozni stik) svog teritorijalnog mora s otvorenim morem Sjevernog Jadrana, širine oko 2,5 nautičke milje, a sada će njezina spojnica značiti “spajanje njezina teritorijalnoga mora s hrvaćanskim novoproglašenim ekonomskim pojasom”. Politika EU jeste da se u “vodama njezinih država članica” provodi jedinstvena unijska politika ribolova i ekološke zaštite, a u smislu “plave ekonomije”, kvota izlova i očuvanja ribljeg fonda. Uostalom, naglašava dr. Omerović, tih je tzv. evropskih voda sve više. Države EU koje izlaze na Atlantski okean i Sjeverno more proglasile su svoje ekonomske zone, kao i neke države Sredozemnog mora. Zapravo, u Mediteranu više teško da ima “besplatnog” mora.

Razgraničenja, sadržaj prava i obaveza u vezi s isključivim ekonomskim pojasom predmeti su čestih sporova, poput od Republike Turske osporavanog dvostranog međunarodnog ugovora između Republike Grčke i Arapske Republike Egipat o razgraničenju na moru iz 2020, kao i sklapanja međunarodnog ugovora o razgraničenju isključivih ekonomskih pojaseva između Grčke i Italije, također iz 2020. Prethodno se u istočnom Mediteranu Turska razgraničila s  Libijom 2019. Upravo su važnost korištenja prava iz ovog pojasa (izlov ribe) za ekonomiju Islanda bili jedan od razloga njezinog odustanka od pridruživanja EU.

U pogledu pozicije BiH, stanje se ovim činom blago komplicira. Bosna i Hercegovina svakako plaća cijenu budući da se do sada u odnosima s Hrvatskom i zaštiti njezinih državnih interesa po pitanju mora ništa posebno nije učinilo u posljednjih 20 godina, naglasio je dr. Omerović. Ovaj čin odnosnih obalnih država ne smije utjecati na prava BiH koja ta država ima prema općem međunarodnom pravu, odnosno prema UN Konvenciji o pravu mora. Ali, da bi ih ostvarila u uvjetima kršenja, Bosna i Hercegovina u tom se smislu mora uozbiljiti, poentirao je.

Osim s nepobitnim pravnim ekspozeom dr. Omerovića, posebno se može složiti s posljednjom konstatacijom o uozbiljenju države. Postavlja se pitanje je li to u ovim okolnostima, bez ustavnih promjena koje bi onemogućile blokade, to moguće, ali je važnije pitanje ima li Bosna i Hercegovina uopće pravnog kapaciteta da svoja prava brani pred međunarodnim tijelima. Je  li išta pravno poduzeto po pitanju očitog hrvaćanskog kršenja Konvencije o pravu mora pri izgradnji mosta Pelješac? Čini se da BiH ima hroničan nedostatak pravnih stručnjaka za međunarodno, a naročito pravo mora. Uz nepostojanje svijesti o pomorskom statusu države, hronično je nepoznavanje povijesti i činjenice da je Bosna zauzimala stoljećima dobar dio dalmatinske obale te imala luke (Herceg-Novi npr. i druge). Sada se tek u punoj mjeri osjeća kako je odricanje od Sutorine (drugog izlaza na Jadransko more, južno od Dubrovnika) bilo pogrešno. Zbog proglašenja pojasa Hrvatske, drugi izlaz na more itekako bi bio važan. Treba graditi odlične odnose s Crnom Gorom, ali ne po cijenu odricanja od vlastite teritorije. Treći argument o rješavanju graničnih sporova država aspirantica za članstvo u EU jeste novi (Macronov) uvjet dizajniran samo da ih se spriječi u akcesiji, dok države članice (Hrvatska i Slovenija) još nemaju riješene granične sporove.

Stoga, na tragu opaske dr. Omerovića treba se upitati zašto ne školujemo stručnjake za međunarodno i pravo mora, već samo inžinjere, liječnike i ekonomiste, najviše finansijaše, te pravnike za druga područja. Kada Omerović kaže da se Bosna i Hercegovina treba uozbiljiti, onda to podrazumijeva ne samo promptne reakcije (poput Turkovićke i SDA) već promjenu paradigme odnosa. Pomorsko društvo treba dobiti veći ponder, treba obrazovati posebno političare o pravu mora, treba pokretati pravne postupke protiv država koje krše UN Konvenciju o pravu mora (Hrvatska u odnosu na BiH, dva puta). Treba od reaktivne konačno početi voditi aktivnu politiku. Konačno, treba povijesti naučiti građane Bosne i Hercegovine, posebno Bošnjake, i to ne samo svojoj već i onoj komšijskoj, sve tri komšijske koje su saturirane mitovima i legendama koji su vremenom postali “istinama” – historiografskim faktima.