Safet Isović je, kao mlad momak, došao u Sarajevo i upisao studij, te se odmah uključio u KUD "Slobodan Princip Seljo". Na nagovor prijatelja, otišao je na audiciju na Radio Sarajevo i bio primljen. Pored Safeta Isovića, u toj drugoj poratnoj dekadi, bio je Husein Kurtagić, zatim Zora Dubljević, Mileta Rajčević, a nešto kasnije Zehra Deović, Meho Puzić, Nedžad Salković, Salem Trebo, Esma Čehić, Stanimir Petrović Lale, Meho Zekić i još neki.
„Ako su u prvoj generaciji pjevača i muzičara, po svom kvalitetu i popularnosti odskakali Zaim, Nada, Jozo Kristić, onda mogu, bez dvoumljenja reći, da je pojavom Safeta Isovića Radio Sarajevo dobilo najveće ime narodne muzike, što je Safet vrlo brzo potvrdio svojom nenadmašnom interpretacijom, bojom glasa i velikim darom za improvizaciju prave bosanske sevdalinke“, piše u svojim sjećanjima Husein Kurtagić rođen 1938. godine u Trebinju. On je kao dijete izgubio vid ranjavanjem bombom 1945. godine te je kao sedmogodišnje dijete poslat na školovanje u Beograd u instituciju za obrazovanje slijepe djece. Po dolasku u Sarajevo 1957. godine bio je primljen na audiciju Radio Sarajeva i tako postao redovni solista sa nepunih 19 godina. Kurtagić se počeo baviti komponiranjem pjesama u duhu narodnog melosa i učestvovao je uspješno na mnogim festivalima narodne muzike, posebno na festivalu “Ilidža” i “Beogradski sabor”. Na ovim festivalima je nastupao i kao interpretator i kao autor, a njegova sjećanja na protagoniste muzičke scene u Bosni i Hercegovini su prvorazredni dokumentarni materijal.
Kurtagić ističe da je Safet Isović daleko najveći pjevač bosanskohercegovačke pjesme u 20. stoljeću. Naime, Isović je postao izuzetno popularan već nakon 2 ili 3 godine po dolasku na Radio Sarajevo. Njegova popularnost je tako brzo rasla da je već šezdesetih godina bio najpopularniji i najcjenjeniji pjevač u bivšoj Jugoslaviji. Safet Isović je potpuno zasjenio najveće interpretatore u Srbiji, kao što su Cune Gojković, Predrag Živković-Tozovac i nekolicinu drugih, koji su već od ranije bili glavne vedete narodne muzike. Treba znati da je Radio Beograd počeo sa radom kasnih dvadesetih godina prošlog vijeka, što je za razvoj i popularnost narodne muzike u Srbiji bilo od neprocjenjivog značaja. Radio Sarajevo je počelo da emituje svoj program 1945. godine, mnogo godina nakon Radio Beograda, te su pjesme i pjevači znatno kasnije ušli u uho, srce i dušu ljubitelja bosanskohercegovačke pjesme.
„S obzirom da sam sa Safetom došao na Radio približno u isto vrijeme, imao sam priliku da budem svjedok ostvarivanja jedne velike i teško dostižne karijere. Naravno, i mi ostali smo bili vrlo popularni, ali je Safet Isović mnogo brže i uspješnije osvajao publiku širom Jugoslavije, a tiraži njegovih ploča dostizali su fantastične brojke. Siguran sam da je Safet Isović bio mnogo popularniji u Srbiji nego u BiH“, sjeća se Kurtagić koji je svoje prve ploče počeo snimati 1960. godine, a bio je i ekskluzivni izvođač tada najveće industrije gramofonskih ploča, “Jugoton” iz Zagreba.
Safet Isović je održavao brojne solističke koncerte, a ni jedan koncert, organizovan na jugoslovenskom državnom nivou, nije se mogao ni zamisliti bez njega. Nadimak Sajo su mu dale kolege pjevači iz Srbije. On se u Sarajevu nije često pojavljivao i izbjegavao je, na neki način, češća gostovanja po Bosni. Kurtagić smatra da je to bilo i zbog toga što je Srbija bila znatno veće tržište, a bosanska sevdalinka izuzetno popularna.
Njegovi mnogobrojni solistički koncerti u Domu sindikata bili su, po pravilu, unaprijed rasprodani. Na mnogim koncertima na kojima je nastupao sa drugim pjevačima, publika je toliko emotivno bila okrenuta Safetovim interpretacijama, da je druge soliste dovodila u neugodnu situaciju. Niko nije smio uzeti mikrofon poslije Safeta. Dešavalo se da su mnogi pjevači, koji su po redoslijedu pjevali nakon Safeta, doživljavali pravi fijasko, bez obzira što se radilo o popularnim zvijezdama. Jednostavno, Safet je morao završiti koncert, jer poslije njega niko nije želio pjevati.
Safet Isović u mladim danima
Kurtagić pominje zanimljiv događaj od 17. aprila 1972. godine, u Skoplju, koji najbolje ilustruje popularnost jedne zvijezde. Toga dana je održavan tradicionalni Radijski festival na kome su sve jugoslovenske radio-stanice predstavljale i programe iz svojih muzičkih emisija, koje je ocjenjivao odgovarajući stručni žiri. Priređen je svečani koncert. uz učesnike sa svih radio-stanica. Na toj priredbi su se pojavili: iz Beograda Lepa Lukić, Tozovac, Cune; iz Makedonije Aleksandar Sarijevski, Nikola Badev, Dragica Nikolova; iz Hrvatske Vera Svoboda; iz Crne Gore Božidar Ivanišević, a Bosnu i Hercegovinu su predstavljali Safet Isović i Husein Kurtović. Direktni prijenos ovog koncerta emitovale su sve jugoslovenske radijske i televizijske stanice.
Safet Isović je nastupio negdje u sredini programa, jer je tako nalagala režija i scenario. Kada je izašao na scenu, Safet je doživio takve ovacije, kakve ni on ni Kurtagić nikad nisu čuli. Svi posjetioci su skandirali njegovo ime. „Kad je počeo pjevati, nastala je takva pometnja, da se nije znalo ko vrišti, ko aplaudira, svi su bili na nogama!“, sjeća se Kurtagić i dodaje da je Safet trebao otpjevati dvije pjesme, kao i svi drugi učesnici. Otpjevao je prvo "S'jetuje me majka", a onda "Mujo kuje". Tada je publika doslovno "pala u delirijum". Tražili su Safeta Isovića, koji se vraćao na pozornicu, klanjao se i ponovno odlazio u garderobu. Učinio je to tačno 17 puta!
Voditelji programa, Mića Orlović i Branka Veselinović, su molili publiku da se smiri kako bi program mogao biti nastavljen. Čitavu situaciju je otežavala okolnost što se koncert uživo prenosio. Ništa nije pomoglo. Onda je izašao Safet i zamolio publiku da se smiri, objašnjavajući da još treba nastupiti više od petnaest pjevača. Ni to nije pomoglo. Nakon toga, Safet se vratio u garderobu, uzeo putni kofer i sjeo u automobil koji ga je odvezao na skopsku željezničku stanicu. Nakon svakog izlaska narednog pjevača, ljudi su tražili ponovno Safeta, ne sluteći da je on već u spavaćim kolima voza koji je krenuo za Niš. Za sve to vrijeme publika u dvorani se nije smirivala i konačno je, uz izvinjenje organizatora, prijenos prekinut, a koncert na jedvite jade završen. Tako je neslavno završio koncert Jugoslovenske radio-televizije. „Ne vjerujem da se tako nešto dogodilo na bilo kojem koncertu, pa ni na onima velikih svjetskih zvijezda. Prosto ne vjerujem da će se to ikada ikome više dogoditi“, ocijenuje Kurtović koji je bio učesnik ovih događaja.
U nekim intervjuima i emisijama Safet je govorio kako ga je učio pjevati Jozo Penava, kako su mu u postavljanju vokala pomogli profesor Mario Arkus i Zvonko Nevžala. No, Kurtagić je uvjeren da Safeta Isovića niko nije imao šta učiti jer je bio „bogomdan da bude najbolji“. I sam Jozo Penava je znao govoriti da on Safeta Isovića nema šta da uči. "Kad dođe na korepeticiju, meni se ruke slede, srce zastane, a u moje uši ulazi glas najljepšeg slavuja", pričao je Jozo Penava.
„Naveo bih jedan primjer koji ilustruje interpretatorsku superiornost Safeta Isovića. Smatram da je u pjesmi 'Đul Zulejha' Safet Isović postigao svoje najveće dostignuće u interpretaciji. Zaim Imamović i ja smo, znatno prije Safeta, snimili tu istu pjesmu za Arhiv Radio Sarajeva. Snimili smo je onako kako smo je naučili i kako je ona bila zapisana u jednoj knjizi Vlade Miloševića. Međutim, kad je Safet snimio ovu pjesmu, naše interpretacije nisu ni ličile na njegovu. Safet je, u interpretativnom smislu, ispjevavajući ukrase, fraze koje traju po nekoliko sekundi, u pjesmu unio toliko duše i ljepote, da njegova izvedba 'Đul Zulejhe' nikoga ne može ostaviti ravnodušnim“, napominje Husein Kurtagić.
Ipak, ova interpretacija samo je jedan biser u nizu pjesama: "U šeheru kraj bistra Vrbasa", "Moj zumbule", od novokomponovanih "Jablani se povijaju", "Kad sretneš Hanku"..., a "Balada o Morićima" je vrhunac u interpretaciji bosanske narodne pjesme svih vremena. On je pobjednik jugoslovenskog takmičenja za Zlatni mikrofon, dobitnik estradne nagrade BiH i Jugoslavije. Dobitnik je 35 zlatnih i srebrenih ploča. Safet je roden 20. 10. 1936. godine u Bileći, a umro je 2.9.2007. godine u Sarajevu.
Ljubav prema muzici Safet Isović je prenio i na svoga sina Benjamina. Doduše, ne kao interpretatora, nego kao pjesnika i pisca, koji je u svojim knjigama pisao o sevdalinkama. Benjamin Isović je autor stihova pjesme "Šehidski rastanak" koju je, sa velikim uspjehom interpretirao i snimio Safet. Benjamin je diplomirao pravo, ali je ostao zaljubljenik u poeziju. Za vrijeme boravka u Njemačkoj tokom rata u BiH, kada je doveo oca na liječenje poslije ranjavanja, napisao je i objavio nekoliko zbirki pjesama.
Husein Kurtagić je posljednji put sreo Safeta tačno 20 dana pred njegovu smrt.
Husein Kurtagić i Safet Isović
„Toga dana me je pozvao telefonom i izrazio želju da se vidimo i da porazgovaramo. Došao je u moju kancelariju u Udruženje estradnih i slobodnih umjetnika BiH i proveli smo zajedno čitav dan. Pričali smo o svemu i svačemu. On je bio svjestan svoje bolesti i znao je da je kraj blizu. O njegovom zdravlju nismo puno pričali, a mene je molio za informaciju o radu Fondacije 'Bosanski sevdah', čiji je bio predsjednik. Interesovao se o toku aktivnosti na izgradnji šadrvana 'Bosanski sevdah', kao i o početku radova na izgradnji 'Kuće sevdaha' koju je gradila vlada Kantona Sarajevo po ideji tadašnjeg ministra za kulturu i sport Emira Hadžihafizbegovića. Dugo smo pričali o pjesmama i pjevačima, o estradi, o svemu što se vezuje za Bosnu i bosansku sevdalinku. U jednom momentu pitao sam ga kojeg pjevača najviše cijeni i kojeg od njih može porediti sa sobom. Tada mi je rekao: 'Ja izuzetno cijenim Zaima Imamovića i Himzu Polovinu, a Rešada Bešlagića, koga nisam nikada sreo niti upoznao, smatram najvećim pjevačem bosanske sevdalinke, jer je to bilo mišljenje i Zaima i Himze i Ibrahima Ašćerića, Vukašina Jevtića i svih pjevača koje sam ja upoznao i sa kojima sam radio.' Od ženskih interpretatora posebno je izdvajao Nadu Mamulu. Tada smo se fotografisali, ne sluteći da je to njegova posljednja fotografija“, sjećanja su Huseina Kurtagića koji je preminuo 27. novembra 2008. godine u Sarajevu, a u historije muzike najviše se ističe njegova kompozicija “Ne klepeći nanulama” na tekst Ibrahima Dedića, koja je snimljena u 26 aranžmana i verzija.
Safet Isović se sa bolešću borio veoma dugo i hrabro. Napustio nas je kao sretan čovjek, koji je ostavio neprocjenjivo muzičko blago. Safet je ukopan 5. 9. 2007. u haremu Alipašine džamije u Sarajevu.
