Bosna i Hercegovina je počev od njenog pada pod osmansku vlast ušla u orbitu islamske civilizacije, tako da su mnogi koji su se laćali pera pisali na jednom od tri velika jezika islamske civilizacije, turskom, arapskom ili perzijskom. Neki od njih postali su značajna imena ovih orijentalnih književnosti. Drugi su kasnije pisali razne tekstove, najviše pobožne i didaktičke naravi, na maternjem bosanskom jeziku, arebicom (alhamijado).
Ovi tekstovi nisu dostizali domete onih književnih tvorevina bosanskih ljudi što su bile napisane na spomenutim velikim jezicima islamske civilizacije. Ovi pisci, iako izvrsni znalci tih jezika nisu, čini se, prevodili i na bosanski, tako da se prevodilaštvo kao kulturna djelatnost među Bošnjacima javlja tek u posljednjim decenijama osmanske uprave u Bosni.
Zahvaljujući značajnim reformama u Carstvu potkraj osmanske vladavine, u mnogim ruždijama učio se i francuski jezik. Tako se, naprimjer, počeo predavati u Sarajevu već 1869, o čemu svjedoči jedna vijest iz lista Bosna, zvaničnog organa Bosanskoga vilajeta, od 3. maja te godine.
Iste godine list Bosanski cvjetnik objavio je povodom smrti francuskog pjesnika Alphonsea de Lamartina jednu njegovu dugu misaonu pjesmu iz pera nepoznatog prevodioca. Izlaženje ovoga lista još je jednom posvjedočilo da se među Bošnjacima govorio jezik kojem nije bila potrebna nikakva reforma, čija je neprekinuta nit tekla iz velike starine, od zapisa na stećcima, usmene i alhamijado književnosti, preko krajišničkih pisama i pisama bošnjačke hercegnovske gospode, sve do spomenute pjesme, koja će se pojaviti u listu Mehmeda Šakira Kurtćehajića. Dolaskom Austro-Ugarske zanimanje za sve ono što se dešavalo na Zapadu bilo je prisutno i među Bošnjacima. Interes je rastao i za dostignuća raznih evropskih književnosti, ali se pritom nije zaboravljala ni turska, ni druge orijentalne književnosti.
U devetu deceniju 19. stoljeća pada plodno prevodilačko pregnuće Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, koji je 1896. i 1897. objavio dva zamašna sveska pod naslovom Istočno blago, gdje je – kako kaže – „sabro i na naš jezik prenio i upravo ponašio preko četiri hiljade turskih, arapskih i persijskih samih poslovica i mudrih rečenica, koje dolaze u prvom svesku, a u drugome dolaze pitalice, razni stihovi, savjeti, poučne priče, bajke i mnogobrojne druge veoma zanimljive stvari“.
Prevodilačka djelatnost dobila je novi zamah početkom 20. stoljeća, kada su časopisi Behar, Gajret i Biser otvorili svoje stranice prevodiocima. U ovo vrijeme, tj. u razdoblje pred Prvi svjetski rat, pada plodna prevodilačka djelatnost Muse Ćazima Ćatića, koji je s turskog prepjevavao poeziju, a za Muslimansku biblioteku Muhameda Bekira Kalajdžića iz Mostara preveo je petnaestak naslova s područja islamske publicistike. U istom razdoblju prevodio je poeziju s turskog, arapskog i perzijskog jezika Safvet-beg Bašagić za svoju disertaciju Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti.
Osim ove dvojice prevodilaca, prijevode s orijentalnih jezika u časopisima objavljivali su Fehim Spaho, M. Hajrović, Jusuf-beg Resulbegović, S. Sarajlić, M. Teufik Azabagić, A. Dž. Šerić, Muhamed Emin Dizdar, Ahmed Rašikadić, E. Mulabdić i drugi. Uz turski, i dva evropska jezika, njemački i francuski, u ovom pogledu zauzimaju istaknuto mjesto.
U razdoblju pred Prvi svjetski rat prevodi se i lirika i proza. Obično se radi o kraćim lirskim pjesmama ili o novelama, crticama i aforizmima. Gdjekad se pojavi i prijevod nekoga dramskog teksta. U odabiru tekstova za prevođenje nema nekoga sistema niti neke vidljive politike časopisa u kojima se prijevodi pojavljuju. Često se prevode i tekstovi danas nepoznatih pisaca, ali velika imena ipak preovlađuju.
Možda se to najbolje vidi po onome kako je prevodilačku djelatnost u Gajretu okarakterizirao Sarajevski list iz 1913. godine: „I zar da se posumnja u vrijednost lista u kome susrećemo ova velika imena: Anatol Frans, Bodler, Uitmen, Šopenhauer, Čehov, Krapotkin, Birbaum i druga?“ Drugih imena je zaista bilo mnogo, poput Nijemaca Heinricha Heinea, Friedricha Ruckerta, Augusta von Platena, Felixa Hollaedera ili pak Francuza, poput Josepha-Arthura Gobineaua, Jean-Jacquesa Rousseaua, Voltairea, Julesa Vernea, Alexandra Dumasa, Guya de Maupassanta, Catullea Mendesa i drugih.
U ovom preporodnom razdoblju prevodi s njemačkog Fehim Bajraktarević, koji svoje prijevode potpisuje pseudonimom Fehim Nedžati, zatim Muharem Dubravić, Hajdar Fazlagić, S. Konjhodžić, Munib Osmanagić alias Narecis, Edhem Mulabdić, Sulejman Mursel-Poslanik, N. Resulović, Ismet Sarić, Dževad Sulejmanpašić, te nepoznati prevodilac pod pseudonimom Idrisi Sabri.
Prevodioci s francuskoga jezika također su brojni i među njima se nalaze i imena dvojice reisul-ulema, Mehmeda Teufika Azabagića i Mehmeda Džemaluddina Čauševića. Među ostalim, tu su još imena Saliha Emina Alićehajića, Salih-bega Bakamovića, Osmana Nurija Hadžića, koji se često potpisivao pseudonimom Vamik, Abdurezaka Hifzije Bjelevca, Esada ef. Kulovića te Ismeta Sarića. Neki od prevodilaca potpisuju se jedino pseudonimima ili inicijalima, koji nam zasad ostaju nepoznati: Asad, F. Sadik, Sabri itd.
Prijevodi su najvećim dijelom dobri, neki prema Muhamedu Neziroviću izvrsni, tako da bi trebalo preispitati tvrdnju dr. Midhata Šamića da je do 1914. „srazmjerno malo učenika ovaj jezik učilo i naučilo i, posebno malo obrazovanih ljudi u BiH ga je poznavalo i znalo“. Stoji, međutim da su, možda, neki francuske tekstove prevodili i s njemačkog, Sulejman Mursel, naprimjer. U ovom razdoblju gotovo da nema prijevoda s engleskoga i jedini koji donosi poneki tekst s ovog jezika jeste Fehim Nedžati, tj. Fehim Bajraktarević.
