Pobjeda bosanske vojske na Crnim Potocima odgodila je srpski genocidni scenarij za pola stoljeća

TOK BITKE

U 10 sati ujutro 4. augusta 1878. godine, glavnina Ismet-pašinih snaga napada ustanike frontalno u četiri kolone, forisirajući Butožnicu u namjeri da izbije na vrh Sedla. Prvih nekoliko napada bosanske provincijske vojske relativno je lahko odbijeno od ustanika koji su ih dočekali plotunskom vatrom iz svojih utvrđenih položaja. Napadi se smjenjuju u valovima.

Za to vrijeme tabor bošnjačke milicije, koji je se ubacio preko austrijske granice u Dalmaciji, pristiže na Alfirovića kosu neposredno iza ustaničkih položaja koje su držale čete popa Karana i popa Kovačevića. Ubačeni tabor otvara iznenadnu i preciznu vatru u leđa ustaničkih položaja te se brzim korakom spušta s Alfirovića kose, u četnim kolonama prelazi Crni Potok a zatim razvijen u strijelce napada uzbrdo u pozadinu desnog boka ustaničkog položaja na Sedlu.

Bitka ulazi u kritičnu fazu. Ustaničke čete, koje su se najprije našle u unakrsnoj vatri ubačenog tabora i glavnine Ismet-pašinih snaga, a zatim i pod napadom sleđa, zahvata panika i počinju se povlačiti dužinom čitavog Sedla. Ugao sedla između Butožnice i Crnog potoka pada. Povlačenje se uskoro pretvara u bijeg te panika zahvata i ustaničke čete u centru. Prestaje efektivna ustanička vatra na glavninu snaga bosanske provincijske vojske i njene kolone se počinju uspinjati istočnom stranom Sedla.

          Početni napadi

Po nekim izvorima, snage bosanske provincijske vojske pokušale su izvesti napad i na desni bok Sedla, preko prostora austrijske Like, ali su u tome spriječene od austrijskih graničara, koji se, za razliku od onih na granici Dalmacije i Bosne, nisu povukli. Tom prilikom zarobljeni su šesnaest vojnika i jedan oficir bosanske provincijske vojske dok su poginula dva austrijska žandara.

Također nije najjasnije šta se u tim trenucima dešavalo s Despotovićem i rezervnim četama koje je držao u blizini svoga štaba. Prema nekim izvorima, Despotović nije ni pokušao intervenirati rezervom, vjerovatno jer je očekivao obuhvat i sa stranke Like, te se njegova reakcija svela na izdavanje naređenja za povlačenje. Drugi izvori, pak, tvrde je Despotović pokušao iskoristiti rezervu da ponovo formira novu liniju povlačeći desni bok unazad, ali da je bilo kasno jer je panika zahvatila većinu ustanika koji su već bezglavo bježali.

U konfuziji bliske borbe, ustanička četa, koja je osiguravala lijevi bok položaja na Sedlu, onaj na granici s Likom, nije obaviještena o općem povlačenju te se našla u poluokruženju, izložena napadu sprijeda, zdesna i sleđa. Harambaša te čete bio je Pero Kreco, on je iza sebe ostavio zapis o dešavanjima toga sudbonosnog dana:

“Turci poviše počeše pucati na moje šance. Ja naredi, iz svakog šanca da samo po dvojica pucaju. Dok se turske kolone osuše niz Golo Brdo, onda komandujem svima: ‘Paljba!’ Čim prosušmo dva plotuna, Turci se nazad povrate za Golo Brdo. Tako ih pet do šest puta povratimo... A kod Karana i Milanovića se sve manje puca... Ne moš glave pomolit iz šanca od olova. Prvi poginu u mom velikom šancu Ilija Kalajdžija iz Varcara i Mile Bosnić iz Unca. Domalo poče pucat s leđa na moje šance. Ja promisli da su to nama došli Ličani u pomoć, te da su im puške kremenjače, pa da ne mogu dalje bacat. Počmem vikati: ‘Diži pušku – pobi mi društvo!’

Iz mog najdonjeg šanca dopade Stevan Panić iz Ključa i reče: ‘Evo Turak ozdo!’ Diže se iz velikog šanca vodnik Vučen Ugrica i vodnik Miladin Prtina iz Seoca kod Kulen Vakufa. Ja trgo sablju i opet stera sve u šanac, a turska truba s leđa zatrubi: ‘Inleri’ – a to znači naprijed... Vidim da su Turci zašli za leđa, ali je teško pobijeć, dok oni sa Golog Brda ne siđu dole pod nas – bar da nas oni ne mogu na pušku uzet... U tom jedan Turčin na konju doratastu izbi u šanac – go nož nosi u ruci. Dočeka ga Jovo Takić sa Sanskog Mosta i puče u njeg. Dim sa ono stranu Turčina... kroza nj proleti. Turčin se sa konja svali, a osta mu lijeva noga u uzenđiji. Viknuh: ‘Kud ko znade!’ Ja zaboravi kaput i povrati se i uze, a već donji šanci puni Turaka, pljačkaju po šancima i gule mrtve, seku ranjene...”

Nakon opkoljavanja te raspada i lijevog krila ustaničke vojske, bitka je bila gotova. Sve nije trajalo više od dva sata. Ismet-pašine snage progonile su razbijane ustanike sve do predjela Zavolja, nakon čega su se vratili u Bosnu.

       Prodiranje Ismet-pašinih snaga na Sedlo i povlačenje ustanika

Pobjeda bosanske provincijske vojske je bila potpuna. Poginulo je više od 150 ustanika dok je zarobljeno približno 1.500 pušaka i 40 sanduka municije, što svjedoči o panici poraženih ustanika koji su bježeći od sebe bacali i oružje.

Austrijske snage su kasnije zarobile i razoružale približno 200 ustanika. Veliki broj četnika se raspršio na sve strane i više se nisu okupljali pod jednim komandantom. Od svih harambaša jedino je Golub Babić, koji se uspio sakriti od austrijskih vlasti, nastavio s četovanjem sve do austrijske okupacije Bosne i Hercegovine. Despotović je raspustio ustanike te se sam predao austrijskim vlastima, po nekim izvorima vlastitom voljom, dok drugi tvrde da su ga preživjele četovođe natjerale da odstupi. Nakon predaje Despotović je interniran u Linzu.

ANALIZA PO NEKIM PRINCIPIMA I NAČELIMA RATNIH VJEŠTINA

Ismet-paša je uspješno manevrirao svojim snagama, ubacujući prije otpočinjanja bitke jedan tabor milicije iza leđa ustanika. Dok je glavnina Ismet-pašinih snaga svojim frontalnim napadom uspješno privukla na sebe svu ustaničku pažnju, ubačeni tabor izveo je napad u pozadinu desnog boka ustaničkog položaja. To je dovelo do zbrke, panike, a zatim i neorganiziranog povlačenja u redovima ustanika, što je olakšalo i manevar glavnine, koja je ubrzo izbila na Sedlo i odlučila bitku. S druge strane, neobično je što su se ustanici, odlučujući se na odbranu s utvrđenih položaja, odrekli svoje najveće prednosti – pokretljivosti. Ono što je ponajviše karakteriziralo ustaničke čete u dotadašnjem toku ustanka, mobilnost i stalni manevar, tako je potpuno prepušteno u ruke napadaču.

Na prethodno spomenuto direktno se naslanjaju sljedeća dva principa: princip nametanje vlastitih oblika vođenja oružane borbe i princip očuvanja inicijative. Izborom potpuno pasivne odbrane Despotović i ustanici napravili su tešku taktičku grešku, koja je imala strateške, ali i političke posljedice. Despotović je dozvolio da Ismet-paša Uzunić preotme inicijativu te da ustanicima nametne vlastiti oblik vođenja rata za koji oni nisu bili spremni.

Iako neki izvori govore da je Despotović još nekoliko mjeseci ranije pretpostavljao da je napad preko prostora Austrije moguć i da će to biti ključni manevar snaga bosanske provincijske vojske, ipak je napad tabora milicije s Alfirovića kose za ustanike došao kao potpuno iznenađenje. Vatra u leđa imala je, možda, i neprirodno veliki efekt jer napad nije počeo nekim prikrivenim podilaženjem i udarom iz blizine već je tabor bosanske provincijske vojske vatru otvorio s jedne uzvisine na drugu, zatim se spustio niz uzvisine, pregazio potok i jurišao uzbrdo. Sve te radnje dale su sasvim dovoljno vremena Despotoviću i ustanicima da pregrupiraju snage, formiraju novu liniju odbrane ili se barem povuku u redu. Činjenica da je takav napad gotovo momentalno izazvao paniku govori ne samo o tome da ustanici, navikli da granice ucrtane na kartama vide kao nepremostive prepreke za neprijatelja, nisu vodili računa da se osiguraju od iznenađenja već i o lošem stanju ustaničkog morala i discipline.

Vilajetska komanda ispravno je procijenila da je strategijsko težište ustanka u Bosni u Crnim Potocima, te je sve napore usmjerila ka eliminiranju ovog ustaničkog gnijezda. Ne može se reći da je Despotović toliko krivo procijenio težište bosanske provincijske vojske. Da je uspjela njegova namjera da nanese kritične gubitke Ismet-pašinim snagama, pogotovo da je uspjelo njihovo razbijanje, većina gradova zapadne Bosne ostala bi gotovo potpuno nebranjena, ustanici bi ih vjerovatno zauzeli i stvorili bi se uslovi za dodatno rasplamsavanje ustanka. No ako je Despotović i imao takvu ideju, a kontroverza u vezi s njegovim likom i djelom upravo se temelji na toj dilemi, on ipak nije planirao u tom smislu već se ograničio na pasivnu odbranu bez snaga za ubacivanje ili neke pokretne strateške rezerve. Štaviše, mnogo veće šanse za uspjeh imao je plan harambaše Goluba Babića, da se zabaci za leđa snagama Ismet-pašine vojske i da napadne na slabo branjena sela i gradove. Taktički, Ismet-pašina procjena da je težište napada usmjeri na ustaničke bokove navodno zaštićene granicama, naročito lijevi bok, pokazala se kao ispravna. S druge strane, sasvim je očita greška Despotovića i ustanika da svoje težište odbrane postave na sredini Sedla ostavljajući slabije snage na bokovima i pritom ne uredivši čitav položaj za kružnu odbranu.

Ismet-paša Uzunić ostvario je uspješnu ekonomiju snaga s tim da je njihovu glavninu efektivno upotrijebio kako bi frontalnim napadima ustanicima skrenuo pažnju s manevra jednog tabora u njihovu pozadinu. To pokazuje racionalnu upotrebu snaga i raspodjelu zadataka jer su relativno male snage, koje nisu prelazile 500-700 vojnika, postigle odlučujući efekt. Uspješnim grupiranjem snaga na izabranom pravcu Ismet-paša je vlastite snage doveo u povoljan položaj te ostvario nadmoćnost na krajnjem lijevom pravcu napada, što je doprinijelo slomu čitave ustaničke odbrane.

Koliko se može zaključiti iz relevantnih izvora, dovođenje, grupiranje, ali i napad izvršeni su sinhronizirano, jednovremeno i u vrlo kratkom roku, što je imalo odlučujući efekt. Uspješno je ostvareno sadejstvo ubačenog bataljona te glavnine snaga, a ostvarena je i neprekidnost djelovanja te tako nisu bili izgubljeni tempo i momentum napada.

EPILOG

Težak vojni poraz u Crnim Potocima istovremeno je označio i brodolom čitavog ustanka u Bosni. Ustanici se više nikada nisu uspjeli okupiti u većim brojevima te se ustanak ponovo vratio na ono što je bio i u početku – na običnu hajdučiju. Svi izvori slažu se da je, za razliku od ranijih vojnih poraza, rezultat bitke u Crnim Potocima donio duboke političke posljedice.

Neki izvori smatraju da je promjena austrijskog odnosa prema ustanku, nakon što je Austrija osigurala pristanak drugih evropskih sila za svoju okupaciju Bosne i Hercegovine, najodgovornija i za vojni poraz, ali i za čitav slom ustanka. Austriju se optužuje da je zajedno s Vilajetskom vladom u Sarajevu praktično dogovorila plan napada, tačnije da je unaprijed povukla graničare s dalmatinske strane kako bi ustanici mogli biti napadnuti sleđa. Nakon toga, Austrija je, navodno, učinila sve u svojoj moći da konačno pacificira ustanak, ponajviše tako što je zatvorila granicu te više nije dopuštala da njena teritorija bude sigurna baza za ustaničke upade u Bosnu. Mada postoji relevantna korespondencija, koja ide u prilog ovoj tezi, tok bitke na Crnim Potocima, prije svega okršaj koji se odigrao između snaga bosanske provincijske vojske, koje su pokušale da pređu granicu kod Drenovca i preko prostora Like opkole ustaničko lijevo krilo i austrijskih graničara koji su ih u tome zaustavili, pokazuje da su na terenu stvari drugačije stajale.

S druge strane, postoje i mišljenja da je vojni poraz bio samo tačka na čitav proces zamiranja ustanka, koji, nakon poraza Srbije i Crne Gore u ratu s Osmanskim Carstvom te kraja sna o “ujedinjenju Srba”, više nije imao stvarne šanse za uspjeh. Ponovno aktiviranje ustaničkih četa 1877. godine vidi se kao podređivanje ustanka interesima vanjskih centara moći, prije svega Rusije. Ustanici su trebali poslužiti da se pažnja Osmanskog Carstva odvuče od Bugarske i usmjeri prema Bosni te da se osmanske snage razvuku na dva fronta. U tom kontekstu se i Despotovića, bivšeg oficira ruske carske vojske i čovjeka koji je bio u stalnom kontaktu s ruskim slavenofilskim odborima za pomoć, posmatra kao ruskog čovjeka koji nije djelovao u interesu pravoslavnih masa u Bosni. Štaviše, smatra se da su ruski komiteti i odbori za pomoć ustanicima preko Despotovića ponovo rasplamsali ustanak tek zato da Rusija dobije opravdanje za objavu rata i da je tim činom i ustanak za Despotovića izgubio svoju svrhu.

Takav je stav najizrazitije zastupao Milorad Ekmečić, koji je tvrdio da je uzrok poraza mnogo dublji od “jednog turskog tabora” te da je sva priča o saradnji “Austrije i Turske protiv Srba” od drugorazrednog značaja i svrstava se u domen srpske “nacionalne legende”. Za Ekmečića je smisao poraza u tome što se ustanak, za razliku od ranijih slučajeva, nije opravio poslije izgubljene bitke. Razlog tome je, smatra Ekmečić, to što je bio podređen Rusko-osmanskom ratu, a što su za Ekmečića “neprirodne političke osnove” i “nerealni ciljevi”. Ustanak je time prestao biti istinski “srpski narodni ustanak”, te je postao tek alatka međunarodnih odnosa velikih sila. Interesantno je primijetiti da se takav Ekmečićev stav razlikuje od pisanja većine srpskih autora koji su se bavili ovom temom, kako onih prije, tako i onih nakon Ekmečića. Razlog je možda taj što je Ekmečić o ustanku pisao 1960. godine, za vrijeme SFRJ, kada se morao poštovati dogmatizam historijskog materijalizma. Otuda i insistiranje na klasnom, a manje na nacionalnom momentu, ali i na srpskim narodnim interesima naspram ruskih imperijalnih interesa. Vrlo je vjerovatno da bi nakon 1992. godine Ekmečić o ovome pisao na drugačiji način.

NEKE OPSERVACIJE

Interesantno je primijetiti kako se u dobrom dijelu sekundarnih izvora bošnjačka milicija uporno naziva “bašibozukom”, a što je pežorativni naziv za neregularne trupe koje nisu bile plaćane novcem već ratnim plijenom. Neregularne snage bosanske provincijske vojske nisu se mobilizirale da pljačkaju, haraju ili upadaju preko granice, a što je interesantno bio upravo ustanički modus operandi, već da teškom borbom po šumama i planinama zaštite svoje domove od pljačke, a porodice od pokolja. S druge strane, srpski historičari, naročito oni koji su pisali nakon Drugog svjetskog rata, izbjegavaju ustanike nazivati četnicima mada je iz primarnih izvora jasno da su ustanici sebe nazivali četnicima, a svoje napade – četničkim akcijama.

Koliko je zaista upečatljiv kontinuitet tog četovanja, a ne ustaništva 1875, 1914, 1941. i 1992. godine, može se vidjeti po tome što je u svakom od ovih ratova glavna meta napada bilo bošnjačko civilno stanovništvo, a glavni motiv borbe bošnjačka imovina, a ne neka borba protiv ovog ili onog okupatora.

Ovaj kontinuitet između ustanka iz 1875. godine i onoga što se desilo 1992. godine naročito se da primijetiti u traženju razloga za propast ove ili one bitke ili čak samoga ustanka. Tako se, recimo, pasivnost pravoslavnog stanovništva iz okolice Sarajeva, koje je navodno sakupilo 5.000 dobrovoljaca oko Sarajeva i 2.000 oko Visokog spremnih na ustanak, pravda “brojčanom premoći muslimanskog stanovništva koje je bilo uvek u stanju da u začetku uguši svaki revolucionarni pokret među Srbima sarajevske okoline”. Sarajevski Srbi poručili su da će se dizati onda “kada se bude mogao olakšati prodor srbijanske vojske u pravcu Sarajeva”.

Brojnost bošnjačkog stanovništva uzima se i kao razlog zašto Petar I Karađorđević, čije je nom de guerre bilo Petar Mrkonjić, nije uspio odigrati veću ulogu u ustanku, naročito u njegovom drugom dijelu. Prostor Ćorkovače, koji je Mrkonjić izabrao kao bazu za svoju četu, smatran je ne samo nepodesnim već i beskorisnim za ustanak, prije svega zbog brojnosti okolnog bošnjačkog stanovništva u Bužimu, ali i u čitavoj Cazinskoj krajini.

Također, kao najvažniji razlog propasti prvog prekodrinskog upada četnika iz Srbije u Bosnu 1875. godine navodi se postojanje “gusto zbijenih i uvek ratoborno raspoloženih muslimanskih masa bosanske Posavine” koje su kod Bijeljine uspjele u junu 1876. godine potući drinski korpus srbijanske vojske pod komandom generala Alimpića te razbiti jednu austrijsku diviziju kod Tuzle 1878. godine pa se ustanička četa od 310 ljudi poslana te 1875. godine pogotovo nije imala čemu nadati.

Neke od ovih opservacija dolaze od ljudi poput uglednog srpskog historičara Vase Čubrilovića, nekadašnjeg pripadnika terorističke velikosrpske organizacije “Mlada Bosna” te autora dva notorna memoranduma – prvog o “Istjerivanju Albanaca”, koji je sastavio 1937. godine za vladu Milana Stojadinovića, i drugog iz 1944. godine o protjerivanju njemačke manjine iz Jugoslavije, a koji je napravio za tadašnje komunističke vlasti. Čubrilović nije bio ugledan samo tokom Kraljevine Jugoslavije već je i u SFRJ bio dva puta ministar te dekan Filozofskog fakulteta u Beogradu. Nemoguće je ne pomisliti kako je potenciranje ideje da je brojnost bošnjačkog stanovništva glavni razlog neuspjeha ujedinjena bosanskih Srba s maticom od strane tako uglednih i umnih Srba imalo svoj epilog u genocidu nad Bošnjacima za vrijeme Agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Uostalom, još u periodu ustanka iz 1875. godine jasno se vidi ta genocidna namjera, ne samo u brojnim ustaničkim zločinima poput onog u dolini Sanice, kada je “Sana bila pobelila” od podavljenih bošnjačkih civila, već i u proglasu generala Alimpića, koji je na čelu drinskog korpusa srbijanske vojske prešao Drinu 1876. godine javljajući Beogradu “Nigdje Turčina od korova”. Pobjeda bosanske provincijske vojske na Crnim Potocima takav je genocidni scenarij odgodila za barem pola stoljeća i zato zaslužuje da je bošnjački narod pamti i slavi.

Korišteni izvori i materijali
– Vaso Čubrilović, Bosanski ustanak 1875-1878.
– Milorad Ekmečić, Ustanak u Bosni 1875-1878.
– Arthur John Evans, Ilirska pisma.
– Hannes Grandits, The End of Ottoman Rule in Bosnia Conflicting Agencies and Imperial Appropriations.
– Pero Kreco, Životopis: bilješke iz Srpskog ustanka u Krajini 1875-1878. godine.
– Hamdija Kreševljaković, Sarajevo u doba okupacije Bosne 1878.
– Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekit, Povijest Bosne 2.
– Ratna privreda – Spahije, Vojna Enciklopedija JNA, drugo izdanje, tom 8.
– Zijad Šehić, U smrt za cara i domovinu.
– Hasan Škapur, Odnos osmanskih vlasti prema Bosanskom ustanku 1875–1878.
– Bratislav Teinović, Srpski ustanak u Bosni 1875-1878.