Recep Tayyip Erdoğan dodao je još jednu pobjedu na svoje dvije decenije pobjeda. Predsjednički i parlamentarni izbori u Republici Türkiye, održani u nedjelju, 14. maja 2023, završeni su još jednom pobjedom sadašnjeg predsjednika Republike Türkiye Recepa Tayyipa Erdoğana, Partije pravde i razvoja (AKP) i Narodnog saveza.
Kada (od svih) grčki medij napiše “Erdoğan je pomeo, pobijedila je ljubav između Erdoğana i njegovih birača”, čovjek se mora zapitati gdje nestadoše predviđanja “eksperata” tipa Mustafa Akyol ili Steven A. Cook (kolumnista Foreign Policy magazina), koji su kao i mnogi drugi zlurado “predviđali” da će Erdoğanova politička karijera ostati zatrpana pod ruševinama katastrofalnog februarskog zemljotresa. Šta bi s anketama koje su Reuters i bjelosvjetski mediji sladostrasno štampali naslađujući se izmišljenom, bukvalno iz prsta isisanom, prednošću glavnog klovna opozicije Kemala Kılıçdaroğlua?
BEŠČAŠĆE ZAPADNIH MEDIJA
Neko je u svemu ovome ispao budala. Da li su to ti što su bjesomučno manipulirali percepcijom i možda na kraju povjerovali u somnambulije koje valjaju pa su sada veoma iznenađeni (o iznenađenjima malo kasnije) ili mi koji smo jasno vidjeli te manipulacije, besramnost i beščašće navodno novina i magazina svjetskog renomea kao što su The Economist, Der Spiegel, New York Times, ukazivali na njih i vjerovali u Erdoğanovu pobjedu kao nešto što je povezano s realnošću na terenu?
Naravno, neki “eksperti” (i budale) uhvatit će se za slamku i reći: “ali nije još gotovo, bit će drugog kruga”. Istina, ali ako se gleda činjenicama u oči, onda slika ne ostavlja mnogo prostora za isprazno smatranje o mogućnosti da Kılıçdaroğlu pobijedi u drugom krugu. Naime, šanse su jednake šansama da u sljedeće dvije sedmice džinovski meteor udari Zemlju i uništi život na njoj. Ako se ne desi (politički) nešto te magnitude, nema nikakve sumnje da će Recep Tayyip Erdoğan biti 13. predsjednik Republike Türkiye.
Dakle, slika ili, bolje reći, mozaik koji me toliko čini sigurnim:
Erdoğan je osvojio 49,5 posto glasova, svega 0,6 posto falilo je za minimalnu pobjedu u prvom krugu. Možemo govoriti o polovini biračkog tijela. AK partija i Narodni savez su s istim procentom glasova osvojili parlamentarnu većinu. To praktično znači da ništa od obećanja Nacionalne alijanse, kao što su promjena sistema, (prikrivena) federalizacija, uvođenje autonomije u određenim provincijama i sl., koja su darežljivo davali političkom krilu terorističke PKK, ne mogu da prođu pa sve i da Kılıçdaroğlu nekom magijom osvoji drugi krug. Nemogućnost ispunjavanja tih obećanja teško da će motivisati glasače političkog krila PKK-a da mu daju podršku ponovo (zašto bi?). Kao što je Republikanska narodna partija (CHP) izgubila dio glasova zbog šurovanja s njima, tako su i oni pali u odnosu na prošle izbore skoro 2 posto iz istog razloga. Veliko pitanje je da li će Meral Akşener i njena partija biti lojalni. Da kipti od bijesa i jedva čeka da kaže “rekla sam da će tako biti” (da je Kemal Kılıçdaroğlu nesposoban i nepodoban kandidat), jasno je svima. Ima izvještaja da to već govori užem krugu. Zapravo, vrlo sam radoznao s čime će Kılıçdaroğlu izaći u ove dvije nedjelje do 28. maja pred glasače.
NEMA NELOJALNIH U NARODNOM SAVEZU
Glasovi koje je dobio Erdoğan i koje je dobio Narodni savez, kao što već napisah, poklapaju se u decimalu (49,5), što znači da nije bilo nelojalnih i da su svi zapeli, a to opet znači da je mala vjerovatnoća da ih će u drugom krugu biti manje.
Ali neki “eksperti” (i budale) će reći da postoji mogućnost da iznenađujućih 5,2 posto glasova koje je osvojio Sinan Oğan prelete kod Kılıçdaroğlua. Bijedna aritmetika jeste i dovela CHP i Kılıçdaroğlua do poraza. Glasovi koji bi išli Muharremu İnceu, da nije odustao od trke poslije odvratne zavjere koju su mu smjestili CHP i FETÖ (njegove riječi), upali su Oğanu poput sjekire u med. U suštini, to su glasovi nezadovoljnih pristalica CHP-a koji ne mogu Kiliçdaroğluu oprostiti dijeljenje postelje s PKK-om. Da, uvjeren sam da će gomila “analitičara” proglasiti Oğana “jezičkom na vagi” i važnim faktorom drugog kruga. Kao bitno će biti kome će on dati podršku jer će se tih 5 i kusur posto glasova automatski i u potpunosti priključiti tom sretniku (ako mu da potpredsjedničko mjesto i koje ministarstvo). On ima utjecaja na 3 od tih 5 posto koliko komarac ima na južni vjetar.
A sad o reakcijama strane štampe i “iznenađenjima”.
“Erdoğan prkosi 'politiziranim' istraživanjima javnog mnijenja na izborima u Republici Türkiye” naslov je na portalu Al Jazzera International. Već glupost izbora riječi (“prkosi”) i stavljanje navodnika na riječ “politiziranim” ispred očigledno ispolitiziranih istraživanja javnog mnijenja ukazuje na “zabavnost” štiva.
Trust mozgova (tekst je potpisan “Osoblje Al Jazzere”) nastavlja podnaslovom: “Promatrači su iznenađeni nakon što rezultati pokazuju da predsjednik vodi protiv svog rivala Kemala Kiliçdaroğlua za više od 4 procentna poena u prvom krugu” Paaaa, možda su vam pogrešni posmatrači? Evo ja kao posmatrač umalo četvrt vijeka turske politike sam isto iznenađen, ali činjenicom da Erdoğan nije dobio izbore u prvom krugu. Razlikom u procentima nimalo, dapače “pogodio” sam je, što mogu da potvrde čitaoci koji su me kontaktirali prognoze radi i/ili pratioci na Twitteru.
Naravno, sljedeći redovi potvrđuju pretpostavku o posmatračima i nedostatku kognitivnih sposobnosti trusta mozgova. Mislim, citirati iznenađenog Sonera Çağaptaya, koji karijeru gradi na antierdoğanizmu u Vašingtonskom institutu za bliskoistočnu politiku, “vrijedno” je kao i ponavljanje idiotskih, definitivno ispolitiziranih anketa, koje nisu ništa drugo do (to sam već pisao) operacije manipuliranja percepcijom.
PLITKOST ZNANJA I RAZUMIJEVANJA TURSKE STVARNOSTI
Ništa manje glup nije naslov u The Economist, krpe u kojoj uživaju američki neokonzervativci i koja se posebno istakla odvratnošću svojih predizbornih egzibicija: Recep Tayyip Erdoğan zbunjuje predviđanja na izborima u Republici Türkiye. “Zbunjuje predviđanja”!? Šta to uopšte znači?
Novi šef biroa New York Timesa Ben Hubbard u duetu s Gulsin Harman izlazi s Četiri ključne tačke s predsjedničkih izbora u Republici Türkiye. Šta su četiri ključne tačke? “Prvi put drugi krug izbora u Türkiye” – oštroumno zapaženo! – “Erdogan ima prednost” – šta reći na ovu pronicljivost? “Vjera Turaka u izbore je i dalje visoka” – da, to je jedna od vrijednosti koju Zapad, uprkos velikim naporima, nije uspio da zaprlja svojim “vrijednostima”. “Čini se da je nacionalizam prevladao” – e sad, lumenima iz NYT-a, baš kao i nekim domaćim, pojam patriotizma nije poznat, pa ga zamjenjuju s “nacionalizmom” s (naravno) negativnom konotacijom.
Međutim, u takmičenju u glupavosti “analiza” ravnopravno učestvuju i manje mainstream mediji od navedenih. Portal Middle East Eye istakao se imbecilnošću teksta Alexa MacDonalda Tri pobjednika i tri gubitnika. Ko su pobjednici? Sinan Oğan, Nova stranka blagostanja (YRF) i Partija nacionalističkog pokreta (MHP). Ko su gubitnici? Bivši Erdoğanovi saveznici (Ali Babacan i Ahmet Davutoğlu, op. a), Dobra partija (İP) i, pazite sada, AK partija!
Teško je prokljuviti logiku (ako je ima) kojom je MacDonald došao do ovih zaključaka, dovoljno je reći da je nekom mentalnom akrobatikom ulazak YRF u parlament pobjeda (da, slažem se), a ulazak partija s rejtingom ispod jednog procenta (Babacanove i Davutoğluove) preko grbače Republikanske narodne partije (CHP) gubitništvo. To da su pomenuta gospoda izgubila obraz (ako su ga ikada imali) u tom procesu druga je stvar, ali “vispreni” Britanac to ne pominje. Upotreba identičnog kriterija u jednom slučaju za dodjelu statusa pobjednika, a drugom gubitnika jeste nedosljednost u najmanju ruku, a rekao bih da je zapravo glupost.
Oğan pobjednik... Objasnio sam već.
Cijelu ovu tiradu pišem kao ilustraciju plitkosti znanja i razumijevanja turske stvarnosti u stranim medijima. Čini mi se da ne postoji nikakva krivulja učenja kako kod onih koji pišu i objavljuju bedastoće, tako ni kod onih koji čitaju i vjeruju. Zbog toga će uvijek biti “iznenađenja”.
