Lego, najveći svjetski proizvođač igračaka, izgradio je reputaciju ne samo zbog izdržljivosti svojih kockica, dizajniranih da traju decenijama već i zbog znatnog ulaganja u održivost. Ova posvećenost održivosti nije samo za “pokazivanje”. Lego svoje glavne kupce vidi kao djecu i njihove roditelje, a održivost je u osnovi osiguravanje da buduće generacije naslijede planetu gostoljubivu kao što je ona u kojoj uživamo danas. 

Stoga je bilo iznenađujuće kada je Financial Times 25. septembra 2023. godine izvijestio da se Lego povukao iz svoje naširoko objavljene inicijative “Od flaše do kockice”. Ovaj ambiciozni projekt imao je za cilj zamijeniti tradicionalnu Lego plastiku novim materijalom napravljenim od recikliranih plastičnih boca. Međutim, kada je Lego procijenio utjecaj projekta na okoliš u cijelom lancu nabavke, otkrio je da bi proizvodnja kockica od reciklirane plastike zahtijevala dodatne materijale i energiju kako bi bile dovoljno izdržljive. Budući da bi ovaj proces konverzije rezultirao većim emisijama ugljika, kompanija je odlučila da se drži svojih trenutnih materijala baziranih na fosilnim gorivima dok nastavlja tražiti održivije alternative. 

Iako su mnogi bili iznenađeni potezom kompanije Lego, odluka je razumna. Brojni su dokazi da ni reciklaža, kao ni drugi načini upravljanja plastičnim otpadom, ne zadovoljavaju ciljeve održivog poslovanja. Plastika, čini se, u svakom slučaju donosi nevolje.  

Teško je obaviti bilo kakvu kupovinu, veliku ili malu, a da ne dođete kući s gomilom plastične ambalaže koja će završiti u kanti za smeće. Otkako je 1950-ih godina pokrenuta masovna proizvodnja sintetičkih materijala, proizvedeno je 9,2 milijarde tona plastike. Samo 24 posto i dalje je u upotrebi, što znači da je kreirano 6,3 milijarde tona otpada. Za ovaj otpad još nije pronađeno rješenje kojim se ne bi uzrokovali dodatni problemi, navodi se u prvom bosanskohercegovačkom izdanju Atlasa plastike iz 2021. godine. 

Kako se navodi u Atlasu, ambalaže koje čine 40 posto ukupnog plastičnog otpada predstavljaju poseban problem. Većina je namijenjena za odlaganje nakon jedne upotrebe, ali ju je veoma teško reciklirati jer se obično pravi od višeslojnih materijala. Na globalnom nivou trenutno se reciklira 14 posto plastičnih ambalaža, iako to obično znači proizvodnju reciklata niže vrijednosti. Četrdeset posto ambalaža odlaže se na deponije, a 14 posto se spaljuje. Preostalih 32 posto ambalaža završava u okolišu, uključujući divlje deponije, rijeke i mora, kao i zrak koji udišemo. 

Napravljena od fosilnih derivata i plina, koji se miješaju s opasnim aditivima, plastika ima potencijal da ostane na kopnu ili u okeanu stotinama hiljada godina. Plastični otpad u moru prijeti morskim organizmima, naročito ribama, morskim pticama i morskim sisarima. Što se tiče kopna, još se istražuju utjecaji na zdravlje i ostali efekti plastike koja se postepeno razgrađuje i ugrađuje u tlo ili ulazi u prehrambeni lanac. Ali, kako se riješiti svog tog plastičnog otpada? Čini se da nema rješenja koje će biti zadovoljavajuće i koje neće napraviti više štete nego koristi. 

Jedno od takvih rješenja jeste spaljivanje na otvorenom, ali se time u atmosferu oslobađaju ugljikov dioksid i mnoge toksične hemikalije sadržane u plastici. Osim onečišćenja zraka koji udišemo, poznato je da sagorijevanje ugljikovodika najviše doprinosi klimatskim promjenama.  

U procesu spaljivanja koristi se više oblika objekata za spaljivanje, uključujući pogone za pretvaranje otpada u energiju, spaljivanje u industrijskim kotlovnicama i cementnim pećima, i tehnologije za pretvaranje plastike u gorivo kao što su gasifikacija i piroliza. Kao i kod spaljivanja na otvorenom, ova rješenja pretvaraju plastični otpad u zagađivače zraka, i to u obliku respiratornih iritanata, kancerogenih dioksina i furana, teških metala, uključujući živu, kadmij i olovo, kao i stakleničke plinove. Zagađivači su koncentrirani u pepelu koji se šalje na deponije ili miješa s cementom i drugim građevinskim materijalom. Zagađivači odatle mogu dospjeti u zemljište i podzemne vode.  

SPALJIVANJE PLASTIKE NIJE RJEŠENJE 

Spaljivanje također nije isplativo zbog ogromnih investicija i potreba za održavanjem, kao i zbog niske učinkovitosti otpada kao goriva i neprestane potrebe za sirovinama u cilju održavanja funkcionalnosti sistema. Osim toga, ono šteti recikliranju jer za sirovinu konzumira materijal koji se može regenerirati i koristi sredstva koja bi se mogla uložiti u pravu obnovljivu energiju i rješenja bez otpada.  

Iako se recikliranje preferira u odnosu na spaljivanje, i ono ima znatne ekonomske i tehničke izazove. Zbog toga se reciklira samo deset posto ukupne količine odbačene plastike. Različite vrste plastike zahtijevaju odvojenu obradu, a čak i najnaprednije tehnologije mogu odvojiti samo male količine materijala prvobitnog kvaliteta. Recikliranjem se obično proizvodi miješana plastika niskog kvaliteta koja se može koristiti za predmete niske vrijednosti, kao što su baze saobraćajnih znakova. Tržište za takve proizvode je ograničeno.  

Proizvođači, inače, preferiraju novu plastiku u odnosu na reciklirani materijal niskog kvaliteta. Niska cijena nove plastike i skupo sortiranje i obrada plastičnog otpada doveli su do izvoza velikih količina plastičnog otpada iz razvijenih zemalja.  

Takozvano hemijsko recikliranje nije ništa bolje. Ova vrsta obrade pretvara plastiku u goriva i plinove. Međutim, pokušaji da se otpad rastavi na osnovne elemente, koji se ponovo mogu pretvoriti u novu plastiku, do sada su se pokazali nepraktičnim. Problemi uključuju emisije, toksične nusproizvode i ogromnu potrošnju energije.  

Pokušaji su označeni velikim neuspjesima, požarima, eksplozijama i finansijskim gubicima.  

Svi aktuelni procesi za korištenje otpada na neki drugi način zaostaju za ogromnim količinama novih materijala koji se proizvode. Neprestanim rastom potrošnje ni visokokvalitetno recikliranje ne može smanjiti količine nafte i plina koji se upumpavaju za proizvodnju nove plastike.  

Do januara 2018. godine Kina je bila glavno odredište na koje su razvijene zemlje slale svoj plastični otpad na reciklažu. Od 1988. godine gotovo polovina planete slala je plastični otpad u Kinu, gdje se topio i pretvarao u palete. Situacija se drastično promijenila kada je Kina najavila da će prihvatati samo pakete plastike s manje od 0,5 posto kontaminacije materijalima koji se ne mogu reciklirati, što je mnogo viši standard u odnosu na ranijih 1,5 posto. Novi standard je gotovo nemoguće ispuniti s obzirom na to da plastika koja ide u postrojenja za reciklažu u Sjedinjenim Američkim Državama može sadržati 15-25 posto kontaminanata. Novim pravilom zabranjen je uvoz većine plastičnog otpada, što je natjeralo međunarodna tržišta za recikliranje da potpuno sagledaju novonastalu situaciju.  

Kina je imala mnogo razloga da zatvori vrata stranom otpadu. U “postrojenjima za oporavak materijala” u razvijenom svijetu plastični otpad se pregledao, sortirao se materijal (kao što je PET i HDPE) za lokalnu reciklažu, a ostatak niskokvalitetnih predmeta slao se u Kinu. Taj otpad sadrži niz materijala, hemijskih aditiva i boja koje reciklažu čine nemogućom. Radnici koji obrađuju isporuke plastike često su izloženi opasnim hemikalijama. Plastika koja se ne može reciklirati uništava se u spalionicama, odlaže na deponije, čime se zagađuju zrak, tlo i more. Ove ekološke i društvene pošasti navele su Kinu da zatvori svoje granice, čime je drastično promijenjen tok plastičnog otpada u svijetu.  

Kada je osnovni uvoznik plastičnog otpada napustio tržište, zemlje izvoznice počele su slati sve više otpada u jugoistočnu Aziju. Uvoz plastičnog otpada na Tajlandu porastao je gotovo sedamdeset puta u prva četiri mjeseca 2018. godine, u poređenju s istim periodom 2017. godine, a uvoz u Maleziji porastao je šest puta. Istovremeno, uvoz u Kini opao je za 90 posto. Velike količine uvezenog otpada preplavile su luke i uzrokovale izuzetan porast ilegalnih postupaka recikliranja i prijevoza otpada. U maju 2018. godine veliki vijetnamski brodski terminal privremeno je prestao primati otpad nakon što je nagomilao više od 8.000 kontejnera punih plastike i papira. U Maleziji je uspostavljeno gotovo 40 ilegalnih fabrika za reciklažu koje su ispuštale toksične otpadne vode u rijeke i zagađivale zrak dimom koji nastaje spaljivanjem plastike. Utjecaj na okoliš i zdravlje ljudi naveo je mnoge zemlje uvoznice da ograniče ili zabrane uvoz plastičnog otpada.  

I Tajland i Malezija su 2018. godine najavili zabranu uvoza plastičnog otpada do 2021. godine, a 2019. godine to su također učinile Indija i Vijetnam. Indonezija je ograničila uvoz otpada koji se ne može reciklirati. Ove države stale su ukraj i uvozu stranog kontaminiranog otpada tako što ga šalju nazad odakle je poslan. U maju 2019. godine Filipini su uspjeli u namjeri da Kanada uzme nazad otpad koji je pogrešno označila i ostavila na Filipinima šest godina ranije. Istog mjeseca malezijska ministrica okoliša Yeo Bee Yin rekla je da će njena zemlja do kraja godine vratiti ukupno 3.000 tona otpada ili gotovo 50 kontejnera zemljama kao što su SAD i UK. U julu 2019. godine Indonezija je najavila da će vratiti 49 kontejnera iz luke Batam u Australiju, Francusku, Njemačku, Hong Kong i SAD jer njihov sadržaj krši zakone o uvozu opasnog i toksičnog otpada. Istog mjeseca Kambodža je saopćila da nije “kanta” za strani otpad i da će vratiti 1.600 tona smeća.  

OTPAD KONAČNO OSTAO ONDJE GDJE JE NASTAO 

“Suočene sa sve većim gomilama iskorištene plastike i urušenim tržištem recikliranja, zemlje izvoznice okrenule su se deponijama ili spaljivanju plastike. U Ujedinjenom Kraljevstvu hiljade tona miješane plastike prikupljena za recikliranje šalju se u spalionice. U SAD-u gradovi na Floridi, Pennsylvaniji i Connecticutu spaljuju plastični otpad. Druga mjesta širom SAD-a odlažu otpad na deponije. Istraživači procjenjuju da su globalna proizvodnja i spaljivanje plastike u 2019. godini u atmosferu ispumpali više od 850 miliona tona stakleničkih plinova. Do 2050. godine te bi se emisije mogle popeti na 2,8 milijardi tona, što se može smanjiti boljim postupcima recikliranja”, navodi se u Atlasu. 

Glavni problemi zbog kojih se ne reciklira dovoljno su svojstva i cijena plastičnih proizvoda. Obrada plastike zahtijeva velike količine plastike za recikliranje, koja se proizvodi po kontroliranim uvjetima i uz konkurentnu cijenu. Iako različitost materijala komplicira postupak reciklaže i čini ga skupljim te utječe na kvalitetu završnog proizvoda, potražnja za recikliranom plastikom drastično raste. U 2018. godini iznosila je šest posto ukupne potražnje za plastikom u Evropi. 

Premda recikliranje daje novi život starim predmetima, ni to nije najbolje rješenje. Naime, recikliranje plastike može ovaj materijal učiniti toksičnijim te ovaj proces ne treba smatrati rješenjem za krizu onečišćenja, upozorio je Greenpeace nedavno. “Industrija plastike – uključujući fosilna goriva, petrohemijske firme i firme široke potrošnje – nastavlja predstavljati recikliranje plastike kao rješenje za krizu plastičnog onečišćenja”, navodi Greenpeace. 

“Ali... toksičnost plastike zapravo se povećava s recikliranjem. Plastici nema mjesta u kružnoj ekonomiji i jasno je da je jedino pravo rješenje za zaustavljanje onečišćenja plastikom masovno smanjenje proizvodnje plastike.” 

No, predviđa se da će se proizvodnja plastike utrostručiti do 2060. godine.  

Jedna od brojnih štetnih posljedica korištenja plastike jesu i zdravstvene opasnosti za marginalizirane grupe, siromašne ljude širom svijeta koji skupljaju otpad i prodaju ga. S druge strane, za mnoge od njih plastika je jedini izvor prihoda, jedini način da prežive. I kod nas često možete vidjeti ljude koji kopaju po kontejnerima tražeći iskoristiv otpad. Za njih se sa sigurnošću može reći da su učinili više za ekologiju nego sva silna ekološka udruženja i institucije. 

Tačan broj sakupljača otpada diljem svijeta nije poznat, ali lokalne organizacije u Latinskoj Americi procjenjuju da ih ima gotovo četiri miliona. U anketi u kojoj su učestvovala 763 sakupljača otpada u Africi, Aziji i Latinskoj Americi, 65 posto ispitanika reklo je da većinu prihoda zarađuju sakupljajući i prodajući otpad. 

Što se tiče Bosne i Hercegovine, prema procjenama UNDP-a, u 2018. godini u Bosni i Hercegovini proizvedeno je približno 150.000 tona plastičnog otpada. Procjenjuje se da se reciklira približno dva posto, dok ostatak završi na kontroliranim ili nekontroliranim odlagalištima otpada.  

Međunarodni savez za očuvanje prirode (IUCN) objavio je 2020. godine u izvještaju The Mediterranean: Mare Plasticum da se godišnje u Sredozemno more unese 229.000 tona plastike i da zbog lošeg upravljanja otpadom u moru završi 94 posto nastale plastike u slivu. Procjenjuje se da se na ovaj način u Sredozemnom moru nakupilo 3,5 miliona tona plastike. Prema ovom izvještaju, iz Bosne i Hercegovine u Sredozemno more unese se godišnje tri kilograma plastike po stanovniku. 

Za sada je jedini djelotvoran način smanjenja otpada model cirkularne ekonomije – model proizvodnje i potrošnje koji uključuje dijeljenje, posudbu, ponovno korištenje, popravljanje, obnavljanje i reciklažu postojećih proizvoda i materijala što je duže moguće. Time se produljuje životni vijek proizvoda. 

U praksi to dovodi do smanjenja otpada na najmanju moguću mjeru. Kada proizvod dosegne kraj svojeg životnog vijeka, materijali od kojih je nastao se, kad god je to moguće, recikliraju. Oni se mogu koristiti iznova i iznova, stvarajući time dodatnu vrijednost. 

KRUŽNA EKONOMIJA 

Ima zaista pozitivnih primjera u tom smislu. Capannori, na sjeveru Toskane u Italiji, bio je prvi grad u Evropi koji je 2007. godine postavio strategiju nulte stope otpada, obavezavši se da će to provesti do 2020. godine. Ova je općina razvila sveobuhvatan pristup. Ima za cilj povećanje ponovnog korištenja materijala odvojenim prikupljanjem različitih vrsta otpada te daje ekonomske poticaje za smanjenje otpada na izvoru.  

Nastoji smanjiti otpad na različite načine. Naprimjer, otvorene su trgovine koje prodaju lokalne proizvode bez ambalaže te su postavljene javne česme kako bi se ukinula potreba za flaširanom vodom. Također je otvoren centar za korištenu robu u koji je moguće ostaviti odjeću, cipele i igračke. Ovi predmeti se potom popravljaju i prodaju osobama s niskim primanjima. Grad subvencionira višekratne pelene. Također, organiziraju se izazovi vezani za nultu stopu otpada kako bi se građani potakli da prihvate ove inicijative i usvoje nove navike.  

“Rezultati su impresivni. U 10 godina, od 2004. do 2013, količina otpada nastalog u Capannoriju smanjena je za 39 posto, sa 1,92 kilograma na 1,18 kilograma po osobi dnevno. Još je impresivnije da je stopa zaostalog otpada po osobi smanjena sa 340 kilograma godišnje iz 2006. na samo 146 kilograma 2011. godine. To je pad od 57 posto”, navodi se u Atlasu plastike.  

Kod nas u Bosni i Hercegovini, tačnije u pojedinim sarajevskim općinama, ni selektirano prikupljanje otpada ne ide kako treba. Međutim, imamo jedan takoreći pionirski projekt prije svega promocije reciklaže plastičnih boca koji radi firma “Ekograd” iz Sarajeva. Ova firma postavila je deset reciklomata u Sarajevu i dva u Mostaru u koje možete odložiti plastične boce i zauzvrat dobiti ulaznice za, recimo, zoološki vrt, Vrelo Bosne, ili novac donirati udruženju Pomozi.ba. 

Direktor “Ekograda” Nedžad Turnadžić kaže da se mi ovdje tek nekako budimo kada je reciklaža u pitanju, ali da ima ljudi koji ne štede ni vrijeme ni energiju pa ni sredstva kako bi djecu naučili reciklaži. Naprimjer, ima ljudi s Dobrinje koji dođu u reciklažno dvorište KJKP “Rad”, dakle iz druge općine, da bi odložili boce u reciklomate. 

“Budimo se, od početnih 7.000 boca sada imamo svaki mjesec 50.000 prikupljenih boca”, kaže Turnadžić.  

Prema njegovim riječima, najmanje se isplati prikupljati otpad za reciklažu, ali imamo firme koje otkupljuju taj otpad i prodaju ga dalje, obično ga izvoze u Austriju jer mi još nismo na tom stepenu da recikliramo plastiku i od nje pravimo neke ozbiljne finalne proizvode kao što su kante za smeće, tobogani, stolice, namještaj itd. Imamo neke simbolične proizvode poput držača papira, zahvalnica... 

“Sakupljačima je najteže – skupi su radnici, skupo održavanje vozila za prikupljanje otpada, a cijene otpada nisu takve da se mogu pokrivati troškovi. Zato je najpogodniji način otkup otpada od  javnih komunalnih preduzeća koja svakako moraju prikupljati otpad i koja onaj otpad koji vrijedi prodaju putem javnih poziva. Cijena plastičnog otpada otprilike je između 1,6 i 1,8 KM po kilogramu, a u kilogram stane od 70 do 100 boca, što je prilično veliki volumen – to je oko polovine regularnog kontejnera. Ono što stane u naš reciklomat je vrijednost 6-7 maraka, za tu cijenu vi morate održavati reciklomat, isprazniti ga, odvesti itd. To nije dovoljno da pokrije ni trošak goriva. Ali otkup i dalja prodaja isplativa je jer je to čista trgovina”, kaže Turnadžić.  

On naglašava da još nije razvijena svijest šta znači reciklirati otpad, napraviti nešto novo od toga i ponovo ga staviti u upotrebu. To uopće nije jeftino ni jednostavno. Recimo, kanta za smeće od recikliranog materijala bila bi skuplja od one koju uvezemo iz Kine. Ko je spreman platiti više za reciklirani proizvod? A ne možete se nadmetati ni na javnim pozivima jer svugdje se traži niža cijena.  

“Bez obzira na to, ovo što mi radimo je generacijski projekt, mi učimo djecu o važnosti reciklaže. Kako je u naše vrijeme bilo sramota baciti flašu u rijeku tako je današnjoj djeci sramota baciti u kontejner kada se može reciklirati”, zaključuje Turnadžić.