Irak trenutno prolazi kroz jednu od najvećih političkih kriza u protekle dvije decenije nakon američke invazije i prisilnog uvođenja parlamentarne demokratije. Iračka vlada u dubokoj je krizi već duže vrijeme, a to se moglo predvidjeti budući da je na posljednjim izborima izlaznost bila relativno mala u odnosu na ranije izborne cikluse. Analitičari sadašnju krizu posmatraju kroz prizmu odsustva legitimiteta vlasti. Od održavanja izbora prošlo je skoro deset mjeseci, ali političke elite u ovoj arapskoj zemlji nikako se ne uspijevaju dogovoriti oko formiranja nove vlade. Krupni zadaci pred političarima Iraka jesu izbor predsjednika države i imenovanje premijera. Okidač koji je izazvao aktuelnu političku krizu, a zatim i nerede i proteste bilo je napuštanje parlamenta jedne od najjačih političkih grupacija u Iraku koje predvodi šijitski vjerski i politički lider Muktada al-Sadr, nakon što njegova politička koalicija nije uspjela formirati novu vladu.
Sadrova politička partija koja se potpuno povukla iz političkog procesa oko formiranja vlasti izazvala je strah da se radi o ozbiljnom političkom vakuumu koji ukazuje da bi Irak uskoro, ako ne dođe do formiranja vlasti, mogao postati propala država. Takav scenarij bio bi opasan za cijelu Zapadnu Aziju. Ovdje, valja istaknuti, radi se ponajviše o nesuglasicama i političkim razmimoilaženjima među pripadnicima šijitske iračke većine, koja je osnažena poslije američke agresije na Irak 2003, nakon što je bila diskriminirana za vrijeme totalitarnog režima Sadama Huseina. Još nije došlo do većeg nasilja, ali ni scenarij sukoba među suprotstavljenim političkim ideologijama okupljenim u više partija i koalicija ne treba isključiti.
SUPROTSTAVLJENE VIZIJE IRAKA
Ranije je bilo ozbiljnih slučajeva upotrebe sile, poput pokušaja atentata na premijera Mustafu al-Kazimija, koji je podnio ostavku, kao i raketnih napada na kurdske partije na sjeveru Iraka. Iračka politička scena posve je kompleksna i teško ju je razumjeti, a kamoli dešifrirati budući da je riječ o suprotstavljenim vizijama Iraka, njegovog uređenja, ali još više njegove vanjske politike, odnosa sa susjednim državama, velikim silama, ali i o položaju Iraka u regiji i prije svega iračkom političkom identitetu. I ranije je bilo ozbiljnih političkih sukoba, ali je na kraju uvijek dolazilo do formiranja koalicionih blokova. Za Irak bi se mogla sada upotrijebiti Churchillova izreka o tome kako je demokratija loš politički sistem, ali je ipak bolji od svih ostalih. Ne treba smetnuti s uma činjenicu da, koliko god iračke političke elite bile u sukobu, posebno ako je sukob unutar šijitskog korpusa, na kraju uvijek dođe do kompromisa i rješenja oko podjele vlasti i resursa.
Nakon proteklih izbora u Iraku je došlo do određene promjene političke paradigme kada je trijumfalno pobijedila opcija Muktada al-Sadra, iračkog nacionaliste koji poznat kao žestoki protivnik američkog okupacionog prisustva u Iraku. Sadr je također najpoznatiji među šijitskim političarima u Iraku koji se istovremeno suprotstavio iranskom utjecaju. Mada zvuči paradoksalno, jer je Sadr dugo vremena proveo u Qumu, najpoznatijem iranskom teološkom centru, i da je imao nekad bliske, a nekad zategnute odnose s vlastima u Iranu, koji su ostvarili najveći utjecaj u Iraku od bilo koje druge susjedne zemlje ili velike sile. Sadrova partija osvojila je 73 mandata u Iračkom parlamentu, što je za 19 mandata više od rezultata koje je osvojila 2018, kada je dobila 54 mandata.
Sadrov glavni politički protivnik jeste koalicija partija poznata kao Fatah, koju podržavaju paravojne formacije poznate kao PMU ili Narodne mobilizacijske snage, koje uživaju snažnu podršku Irana. Najveća promjena koja se dogodila na iračkoj političkoj pozornici, a kao rezultat demokratskih gibanja i mobilizacije glasača, zapravo je pad PMU-a s 48 parlamentarnih mandata na samo 17.
UDALJAVANJE OD TEHERANA
Krah ove iračke političke opcije za koju se smatra da je pod najvećim iranskim utjecajem neki analitičari su protumačili i kao konačni poraz iranske politike i iranskog prisustva u Iraku. Nakon toga intenzivirani su diplomatski razgovori Muktade al-Sadre sa saudijskim vlastima, a održani su i sastanci s prestolonasljednikom Muhamedom bin Salmanom, koji je obećao znatna sredstva za rekonstrukciju Iraka kao svojevrsnu nagradu za promjenu kursa u Bagdadu i očekivanog udaljavanja od Teherana. Sadr je osnovao posebnu i vrlo odanu paravojnu formaciju koja mu je bila potpuno odana, a koja je poznata kao Mehdijeva vojska. Ova milicija pokazala se izrazito efikasnom u gerilskoj borbi protiv američke okupacije Iraka. Osim toga, Sadr ju je vješto koristio i u sukobima s iračkim snagama lojalnim bivšim vladama. Ova vojna formacija zvanično je raspuštena 2008. Međutim, njeni su pripadnici, hiljade njih, ostali lojalni svom vođi Muktadi al-Sadru i transformirali su se poput kameleona u novu paravojnu jedinicu koja je nazvana Brigade mira. Velika je zabluda vjerovati da je šijitski politički i vjerski korpus u Iraku monolitan i jedinstven. Irački šijiti podijeljeni su u brojne političke stranke, vojne jedinice i frontove i među njima je konstantno trvenje i borba za vlast, resurse i prestiž. Glavni politički protivnik Sadrovih snaga jeste koalicija nekolicine šijitskih stranaka okupljenih u tabor poznat kao Koordinacioni okvir. Ova, Sadru suprotstavljena šijitska politička koalicija ima podršku Irana, a predvodi je bivši premijer Nouri al-Maliki, političar koji je prije američke invazije i uvođenja parlamentarnog sistema u Iraku dugo vremena proveo u Siriji, a zatim u Iranu, u egzilu gdje je pripremao opozicione snage koje su uzele vlast u Iraku nakon svrgavanja Sadamovog režima. Malikija bije glas da je previše koristio sektaški element u vođenju Iračke vlade i politikom diskriminacije izazvao ogromno nezadovoljstvo sunitske populacije, čiji se dio odmetnuo i pridružio terorističkoj grupi tzv. Islamska država (ISIL), koja je u jednom momentu 2014. bila pred samim Bagdadom. Da nije bilo iranske intervencije, ISIL bi vjerovatno okupirao Bagdad. Malikijeva politika kojom je vršena diskriminacija u korist šijita dovela je i do njegove marginalizacije i protežiranja umjerenijih lidera u okviru dominantnog šijitskog korpusa, koji čini preko 60 posto iračke populacije.
PROTESTI KAO PRITISAK NA POLITIČKE PROTIVNIKE
Savez Feth i Patriotska unija Kurdistana, te nekolicina sunitskih političkih grupa danas su suprotstavljene Sadru i njegovom pokretu, koji ima legitimno pravo na formiranje vlade, ali koji je, uslijed neuspjeha da sastavi vladu i imenuje novog premijera, odlučio da se izmakne iz političkog procesa i pritisak pokuša izvršiti putem protesta i politike mobilizacije svojih sljedbenika kako bi destabilizirao politički proces i privolio protivnike na kompromis. Sadrov koalicioni blok “Spasioci nacije” (Sairune), koji je formirao nakon izbora, prilično je inkluzivan jer okuplja u Kurdistansku demokratsku stranku (KDP), kao i do danas najefikasniju sunitsku Koaliciju suvereniteta. Unatoč spektakularnoj pobjedi, ova koalicija nema dovoljnu dvotrećinsku većinu za izbor predsjednika, koji obično, po Iračkom ustavu, pripada predstavniku iračkih Kurda. Protivnici koalicije koju predvodi Muktada al-Sadr, koalicija koja ima podršku Irana, odbila je podržati program Sadrove koalicije. Jedan od dodatnih prepreka na putu formiranja vlade kojom bi dominirala Sadrova grupa jeste odbijanje lidera KDP-a Mesuda Barzanija da joj da podršku, iako je to bio obećao nakon intenzivnog zalaganja nekih sunitskih arapskih lidera da to učini. Neki posmatrači vjeruju da je Barzani u zadnji čas odustao od podrške Sadru pod pritiskom Irana. Inače, Barzanijeva partija smatrana je sve vrijeme najslabijom karikom u potencijalnoj budućoj vlasti na koju je Iran, teoretski, mogao najlakše djelovati. Iako Iran tvrdi da je lansirao rakete na pripadnike terorističke kurdske skupine na sjeveru Iraka, neki analitičari tvrde da je Teheran time ustvari izvršio pritisak na Barzanija da odustane od podrške Sadru. Međutim, postoje drugi, ozbiljniji razlozi zbog kojih je Barzani odbio podržati Sadrovu predloženu vlast. Vrhovni sud Iraka 2007. donio je odluku kojom se prodaja nafte iz iračkog Kurdistana, bez odobrenja i koordinacije s centralnom vladom u Bagdadu, smatra protuustavnim činom. Kao jedan od moćnih i najutjecajnijih političara u Iraku Sadr, navodno, nije učinio ništa da to spriječi. To je izazvalo nezadovoljstvo Kurda i lidera KDP-a Barzanija. Prije toga regionalna Vlada Kurdistana imala je ingerencije da autonomno upravlja naftnim resursima u svojoj regiji. Ova odluka Ustavnog suda kumovala je raspadu koalicije Barzanija sa Sadrom u znak odmazde za gubitak autonomije u raspolaganju ovim unosnim resursom.
AMERIČKI RECEPT ZA BOSNU I HERCEGOVINU I IRAK
Zbog raskida koalicije s Barzanijem Muktada al-Sadr instruirao je svoje parlamentarce da napuste rad Parlamenta u junu 2022. Pokazalo se da je ovaj Sadrov potez poražavajući za njegovu političku opciju unatoč dominantnom položaju u Parlamentu. Prema iračkom izbornom zakonu, ako neki zastupnik napusti Parlament, zamjenjuje ga sljedeći kandidat s najvećim brojem glasova. To je dovelo do prelijevanja velikog broja šijitskih glasova iz Sadrovog bloka u rivalsku koaliciju, tako da je to dovelo do priklanjanja parlamentaraca drugom, rivalskom bloku, koji predvodi Nouri al-Maliki. Upravo je ovaj scenarij doveo do ogorčenja Sadrove grupe koju je Muktada zatim potaknuo na proteste i kontrolirani nered.
Ovakvo stanje u Iraku zapravo proizvedeno je nakon američke invazije jer je izborni zakon koji je donesen 2005. ustvari kreirao takvu situaciju gdje nije predvidio i do kraja doveo procese izgradnje normalne države, već je namjerno fragmentirao politički sistem, ustrojivši ga na principu etničke, vjerske, odnosno sektaške pripadnosti i regionalne podjele Iraka. Irak je i ranije imao određeni nivo regionalne autonomije za Kurde na sjeveru, ali su Amerikanci svojom intervencijom tome dali svoj pečat.
Ne treba se libiti kritizirati američku administrativnu upravu, koja je u Iraku primijenila sličan model koji je nametnula u Bosni i Hercegovini. Ovaj američki intervencionistički model izgradnje države možemo posmatrati iz dva ugla. Prvi je da je američka motivacija bila decentralizacija države davanjem posebnih ovlasti etničkim suprotstavljenim grupama s jedne, radi lakšeg upravljanja i održavanja mira, a drugi ugao jeste da su Amerikanci ipak ugradili mogućnost da, ako protokom vremena projekt izgradnje države ipak ne uspije zbog snage etničkog nacionalizma, utjecaja susjednih država i centripetalnih sila koje rade na razgradnji države, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u Iraku, da pravni okvir obje države može podnijeti njihov raspad. Drugim riječima, Amerikanci i njihovi administrator, u Iraku Paul Bremmer, a u Bosni i Hercegovini brojni visoki predstavnici, iako im je zadatak bio jačanje države i kormilarenje mirovnim procesom, zapravo su nadgledali procese, odbijajući se ozbiljnije suprotstaviti separatističkim tendencijama. Ono čemu danas svjedočimo u Bosni i Hercegovini eklatantan je primjer postintervencionističke izgradnje države koje nikad nije uspješno dovedeno do kraja, ili se od njega namjerno odustalo, ili je ono bilo tranzicijska politika koja je popustila pred centripetalnim silama destrukcije i separatističkog etničkog nacionalizma. Postoje indicije, iako je to nemoguće dokazati, da se sličan model također planira nametnuti u Siriji i Libiji. Decentralizacija države u nekim okolnostima i ako postoje iskrene namjere, dobro je došla, ali ako postoji ozbiljan rizik od secesionizma, a u odsustvu primjene sile i odsustvu konsenzusa, neophodno je da međunarodni faktor osigura procese izgradnje države u interesu svih građana.
Američke okupacione vlasti u Iraku nisu uspjele osigurati unificiranu i reprezentativnu državu, tako da je po sistemu prebrojavanja najveći komad vlasti pripao iračkim šijitima. Irak je podložan utjecaju susjednih sila, a šijitski faktor u Iraku danas je potpuno podijeljen i okviru njega vlada politička borba za prevlast i dominaciju. Ideologija igra centralnu ulogu među podijeljenim šijitima u Iraku. Ipak, današnje podjele proizašle su iz neokolonijalne arhitekture državnog sistema koji inherentno rađa nestabilnost uslijed pogrešnog razumijevanja i tumačenja ustava, ali ponajviše zbog njegove zloupotrebe. Sličan problem može se također primijetiti u Bosni i Hercegovini.
OSIROMAŠENI GRAĐANI IRAKA
Današnja iračka politička elita duboko je korumpirana dok su građani Iraka potpuno marginalizirani i osiromašeni. Politički sistem Iraka ustrojen je po principu muhasassa, sistemu etničkih i sektaških kvota koji su uveli američke okupacione vlasti i njihovi administrator. Jedna od posljedica tog sistema jeste nepotizam. Stoga, kao što je pokazala pobjeda Muktade al-Sadre, izbori u Iraku ipak nisu ključna determinantna formiranja vlasti. Vlast je proizvod mukotrpnih i dugih pregovora i trgovine iza zatvorenih vrata. Zbog toga proces formiranja vlasti traje predugo. Od 2003. do danas Irak je najduže bez vlade. Prije toga, 2010. Irački parlament nije mogao oformiti vladu čak za 290 dana. Ne treba zanemariti ulogu vanjskih faktora. Ovako podijeljeno društvo i fragmentacija političkog sistema savršeno odgovara stranim faktorima za promicanje njihovih interesa u Iraku. Danas se za utjecaj u Iraku nadmeću najviše tri zemlje, SAD, Iran i Türkiye, koja ima legitimne interese zaštite Turkmena u toj zemlji. Osim toga, iračka sunitska populacija u Republici Türkiye vidi snagu koja je može zaštititi od sektaške dominacije od šijita, kao što je bio slučaj za vrijeme vladavine premijera Al-Malikija. Pored toga, Türkiye se suočava s ozbiljnim problemom terorizma, koji provodi PKK, koja ima utočište na sjeveru Iraka. Stoga je bliska veza Ankare s Barzanijevim snagama na sjeveru Iraka od ključne važnosti u suzbijanju terorizma PKK-a i srodnih formacija u susjednoj Siriji. U Iraku utjecaj nastoji pojačati i Saudijska Arabija, čiji su lideri u novije vrijeme ostvarili bliske odnose sa Sadrovom političkom grupacijom. Kao ekstraregionalna supersila, pored SAD-a, u Iraku je također prisutna i Kina. Pored svih, Iran je u Iraku najbolje pozicioniran i ima najveći utjecaj zahvaljujući zajedničkoj pripadnosti šijitskom mezhebu većine iračke populacije, ali također s Irakom ima dugu granicu i bliske kulturne i trgovinske veze, a uloga Irana u obučavanju različitih milicija s ciljem eliminacije ISIL-a itekako je poznata. Irak predstavlja stratešku dubinu na kojoj se zasniva strategija odbrane Irana. Stoga, Iran nastoji onemogućiti da Irak, u kojem SAD ima utjecaj i prisustvo, postane platforma za eventualnu agresiju na Iran. Bez prisustva u Iraku i utjecaja na političke procese u toj zemlji, iranska grand strategija na Bliskom istoku bila bi dovedena u pitanje. Otud ne treba da iznenađuje niz procesa koji idu u pravcu stvaranja jaza i podjela između Bagdada i Teherana, kao jednog od glavnih pokušaja slabljenja iranskog utjecaja na širem prostoru Zapadne Azije. Uloga Muktade al-Sadre u tom je procesu za sada velika enigma. Sadr je, očito svjestan svoje strateške važnosti, i on do sada vješto balansira između suprotstavljenih interesa SAD-a, Saudijske Arabije i Irana.
Kao produkt američke invazije i okupacije koja je uslijedila, današnji Irak prepušten je unutrašnjim i vanjskim silama, ali Amerikanci odbijaju prihvatiti bilo kakvu odgovornost već svu krivicu prebacuju na regionalne aktere, prvenstveno Iran.
