U proslavljenom romanu Ana Karenjina Lava Nikolajeviča Tolstoja pojavljuje se lik grofa Alekseja Kiriloviča Voronskog. Ovaj proslavljeni ratnik dobrovoljno odlazi u Srbiju kako bi se borio protiv Osmanlija čiji su sukobi s carskom Rusijom na Kavkazu u toku. Tolstoj je na sebi svojstven način dao jedan sporedni, a opet suštinski prikaz ruskog intervencionizma koji, posmatrano s historijskog aspekta, gravitira od konvencionalnog ka hibridnom tipu. Sovjetski Savez intervenirao je u Čehoslovačkoj (1968), Mađarskoj (1956) i Afganistanu (1979), dok je Rusija intervenirala u Gruziji (2008) i Čečeniji (1994). Sve su pobrojane intervencije konvencionalnog tipa i cilj im je nametnuti svoju volju ili instalirati (po potrebi konsolidirati) sebi lojalne državnike i političare. Međutim, kako se iz svake od tih intervencija, koje su opet svaka od druge dijametralno različite, javljao problem pravdanja ruskih (sovjetskih) žrtava, počelo se tragati za vojnim formacijama za kojima nema ko zaplakati.

Desetogodišnji rat u Afganistanu, koji je, po mišljenju stručne javnosti, “sovjetski Vijetnam”, ogolio je sve praktičke nemogućnosti Sovjetskog Saveza da efektivno intervenira. Prethodne intervencije, s, istina, manjim obimom, bile su uspješnije, ali su svakako polučile i određene žrtve. U tom kontekstu, savremena Rusija 2014. godine krenula je u proces sekuritizacije sigurnosnog sektora, pri čemu bi se s paramilitarnim formacijama, opremljenim i obučenim od strane Rusije, postizali vanjskopolitički ciljevi s manjim, ali efektnijim formacijama. Te PMC (engl. Private military companies) predstavljale bi udarne grupe raspoređene na taktičkim i strateškim mjestima unutar zemalja gdje bi Rusija intervenirala hibridno i asimetrično. Po međunarodnom pravu, ali i po legislativama nacionalnog pravosuđa, plaćeništvo, kao i obučavanje takvih trupa strogo su zabranjeni te se po konvencijama ti borci ne smatraju borcima već kriminalcima.  Strukturom formacija te jedinice jesu obrazovane snage bataljona, po nacionalnoj strukturi su mješovite iako predvode i komandiraju Rusi, po opremi su opremljeni ruskim pješadijskim, ali i drugim naoružanjem, po stepenu vojnog obrazovanja su sačinjeni od iskusnih vojnika i oficira otpuštenih iz vojne službe najčešće specijalnih jedinica, ali mogu ih popunjavati i entuzijasti s kriminalnom prošlošću ili fanatici ideološki profilirani kao desničari. Oni su obrazovani kao modularne jedinice sposobne pružiti klasičnu borbenu i specijalističku podršku i obuku te u koordinaciji vršiti osiguranje strateških lokacija, kako vojnih, tako i civilnih. Oni su objedinjeni pod nazivom grupa “Wagner”.

Ciljano ustrojena, formirana i opremljena grupacija kao “Wagner” ispunjava ciljeve Ruske Federacije na način koji je prihvatljiviji od pokretanja konvencionalnih sukoba uz upotrebu državne (regularne) hard security infrastrukture. Ciljevi koje Ruska Federacija nastoji postići dejstvima i intervencijama grupacije “Wagner” mogu se podijeliti prema svrsi i partikularnim prednostima po Rusku Federaciju prema šest ciljeva: vanjskopolitički (Rusija u vanjskoj politici upotrebom snaga ove vrste širi svoj globalni utjecaj na svjetske lidere, podržava za sebe povoljne paradržavne partnere i ostvaruje materijalnu dobit od eksploatacije rudnih bogatstava); vojni (Rusija postiže svoje ciljeve uz upotrebu vojnih formacija koje nisu pod kontrolom Ministarstva odbrane, ali postiže uspjehe koji ne iziskuju pogibije profesionalnih vojnika ruske armije te vojno osnažava partnere); obavještajni (svaki pripadnik na terenu je svojevrsni obavještajac koji prikuplja podatke s terena za Kremlj, pri čemu olakšava proces donošenja odluka s aktuelnim informacijama); ekonomski (Rusija ostvaruje ogromnu ekonomsku korist kroz prodaju naoružanja, eksploataciju rudnih bogatstava, ali i širenja ekonomskog utjecaja na globalnom planu); politički (ruski oligarsi koji finansiraju plaćenike i njihove pohode ostvaruju materijalnu dobit koju im je omogućio zvanični Kremlj, kojem su odani na vjernost, što osigurava dugotrajnost vladavine Vladimira Putina); medijski (sposobnost nametanja proruskog narativa, ali i osnaživanje mehke moći) i kulturološki (osnaženje kulturoloških i tradicionalnih veza između Rusije i zemalja bivšeg SSSR kao i bivših jugoslavenskih država u kontekstu slavenskog bratstva).   

Djelovati, tajno, ali učinkovito, svojevrsni je zadatak “Wagnera” s obzirom na to da se upotrebom formacija ovog tipa država vlasnica itekako miješa u odnose druge države na poziv same države ili frakcije; štaviše, postiže rezultate dok je kod kuće javno mnijenje mirno jer trupe regularne ruske vojske ne učestvuju. Teritorijalno je “Wagner” angažiran uglavnom u državama s historijom bliskih odnosa saz Sovjetskim Savezom i na svojevrsni način predstavlja snažan remetilački i destabilizirajući faktor čija se snaga određuje prema kontingentu i potrebama misije. Suštinski, Sovjetski Savez, iako nije tokom hladnog rata imao jedinice ovakvog tipa, slao je savjetnike u zemlje koje su iskazale vjernost tokom blokovske podjele. “Wagner”, zapravo, nije ime za jedincu koliko za jedan kompleksan holding sačinjen od nekoliko vojnih, ali i (ne)vojnih odsjeka i ogranaka unutar njega. Holding “Wagner” je pod direktnom kontrolom predsjednika Ruske Federacije Vladimira Vladimiroviča Putina, dok ulogu provajdera i finansijera te neformalnog direktora holdinga ima kontroverzni biznismen i oligarh Jevgenij Prigozhin. Prijateljstvo i zajedničke fotografije Putina i Prigozhina dokaz su prisnosti i saradnje ruske države i podzemlja koje sama država na svojevrstan način i finansira.

Inače, Prigozhin je kao vlasnik restorana upoznao Putina na početku njegove karijere. Okoristivši se konekcijama u vojnim krugovima, Putin je omogućio početkom 2014. godine formiranje paravojne formacije plaćeničkog tipa s ciljem razvijanja sposobnosti ruskog hibridnog ratovanja. Spiritus movens masovnoj regrutaciji u ove paramilitarne formacije bile su i Putinove reforme odbrane, pri čemu su mnogi oficiri i vojnici iz specijalnih jedinica (jedinice kao: GRU, VDV, SPETZNAZ i FSB) dobili priliku da zarade od njima jedino znanog zanata – ubijanja za novac. Iako su SAD država s najrazvijenijom i najstarijom paramilitarnom infrastrukturom u svijetu, ni Rusi nisu pioniri u ovom nečasnom vidu ratovanja. Iskusni veterani iz ratova s Kavkaza, Čečenije, Osetije, Aphazije, BiH, Kosova, pa čak i Afganistana možda nisu bili metodično i gotovo kompanijski uvezani, ali uz pomoć ruskih tajkuna i državnog establišmenta država se opet mogla okoristiti njihovim znanjem.

Ime “Wagner”, prema podacima, od prvog je trupnog komandanta, potpukovnika Dmitrija Utkina, koji je dobio nadimak po kompozitoru Richardu Wagneru. Tačan broj pripadnika nije poznat, ali se zna da je preko 10.000 pripadnika unovčeno u jedinicama “Wagnera”. Razlozi za pristupanje ovoj jedinici različiti su i pristupaju joj ljudi raznih profila i zanimanje te prema tome je struktura veoma heterogena čak i u etnonacionalnom kontekstu. Svakako dominiraju bivši i penzionirani profesionalci, kriminalci, entuzijasti s ideološkim ciljevima te dobrovoljci iz svih krajeva svijeta. Povrh svega, materijalni faktor, odnosno plata koja je neusporediva s platama profesionalnih vojnika, dodatni je motiv, naime, borac može tokom misija u inostranstvu zaraditi i do 150.000 rubalja mjesečno, što je otprilike 2.600 dolara. Taj novac zapravo je novac koji Prigozhinova kompanija ostvaruje tokom misija jer svugdje gdje se pojavio “Wagner” država se obavezala platiti borbene aktivnosti ne novcem već rudnim bogatstvima ili eksploatacijom kristala, nafte ili plina, pri čemu su off-shore kompanije Prigozhina sklapale ugovore. Ova dobro ustrojena kriminalna organizacija ima značajnu i nezanemarivu vojnu moć u kontekstu borbene vrijednosti, motiviranosti i vatrene moći.

Kontingent se od intervencije do intervencije razlikuje, ali uglavnom se radi o modularnim formacijama opremljenim za sve vrste specijalističkih borbenih dejstava, od upotrebe oklopa, avijacije, protuzračnih i protuoklopnih sistema, pa čak i dronova. Jedinice na terenu vrlo često imaju potporu svoje avijacije i oklopa, naravno, uz sopstvenu logističku bazu, dok se po potrebi angažira artiljerija i dronovi. Pripadnici formacija “Wagner” mogu djelovati u širokom dijapazonu operativno-taktičkih mogućnosti ili kao podrška trupama zemlje u koju su stigli kao “savjetnici” ili kao udarni odredi visoke borbene moći uz autonomnu zračnu i kopnenu podršku. Najčešće se njihova upotreba artikulira kroz zauzimanje strateški važnih koridora za protok robe i materijala s posebnim akcentom na rudna, gasna i naftna nalazišta. Spektar djelatnosti grupe “Wagner” možemo konceptualizirati kroz šest osnovnih usluga: 1) savjetodavne usluge (neborbeni vid pomoći prijateljskih milicija ili režima u domenu snabdijevanja, obuke, opremanja, osposobljavanja i vođenja trupa); 2) borbene usluge (upotreba specijalističkih timova obučenih za specijalističke borbene zadaće snajperskog djelovanja, borbene podrške, koordinacije s PVO jedinicama ili direktnog učešća uz puni spektar borbenih mogućnosti); 3) obavještajne usluge (prikupljanje i analiziranje podataka i informacija s terena uz obavještajnu infrastrukturu obavještajnih krugova Ruske Federacije u prvom redu GRU-a, kao i nadzor te po potrebi diverzije i sabotaže); 4) zaštitarske usluge (osiguravanje VIP ličnosti u vidu predsjedničkih ličnih gardi, ali i vođa raznih političkih frakcija); 5) osiguranje važnih infrastrukturnih kompleksa i postrojenja (osiguravanje strateških lokaliteta s nalazištima plina, nafte, minerala te lokalitete na kojima posluju ruske kompanije) i 6) usluge propagandno-destabilizirajućeg sektora koje se ogledaju u formiranju omladinskih kampova za obuku, kreiranju proruskog narativa u potrebnim dijelovima svijeta kroz masovne medije te uzbunjivanje javnog mnijenja lažnim vijestima koje su za naručioca pogodna okolnost. Svakako, logistička baza koja podupire sve usluge jeste ruski vojno-industrijski kompleks, kao i infrastruktura ruske armije. Pripadnici (plaćenici) “Wagnera” se obučavaju u kompleksu 10. specijalne brigade GRU-a (Glavna obavještajna uprava Rusije) u Molkinu, pri čemu je cjelokupni kompleks kao i infrastruktura podređen potrebama obuke i treninga plaćenika s najsavremenijim borbenim sistemima.

Krimska kriza koja će rezultirati i oružanim sukobom predstavljala je “vatreno krštenje” za pripadnike “Wagner” trupa, čiji se broj popeo i do 5.000. Njihova uloga u poređenju s doprinosom lokalnih proruskih separatista komparativna je s jedinicama koje je Državna bezbednost ubacivala u tzv. SAO Krajinu 1991. godine s ciljem uvojničavanja lokalnih Srba. Spram još uvijek poluvojnički opremljenih trupa i milicija, “Wagner” plaćenici su izgledali totalno nekomparativno. S jasnom strukturom i lancem komandiranja, sistemima veze, modularno opremljenim formacijama i s borbenim iskustvom, u Ukrajini su djelovali isprva kao udarne grupe, a zatim kao manevarske jedinice snage bataljona za interventno djelovanje. Ukrajinska Služba sigurnosti (SBU) u svojim izvještajima navode kako su u rejonu Debaljceva, tokom teških borbi, članovi terorističke organizacije “Wagner” izvršili stravične zločine nad civilnim stanovništvom. Presudnu ulogu su imali tokom bitaka za grad Lugansk, a posebno su se istakli u borbama za aerodrom u tom gradu. Također, o nivou obučenosti, ali i opremljenosti “Wagner” plaćenika posvjedočilo je i obaranje ukrajinskog transportnog aviona IL-76 prijenosnim protuzračnim sistemom 9K38 “Igla”. Tokom intervencije u Ukrajini 2014. godine “Wagner” je iskoristio puni spektar svojih sposobnosti, od propagandnog narativa koji je kreirala Harkovska novinska agencija, koju je unajmio Jevgenij Prigozhin (!), pa do direktnih borbenih angažmana u veoma teškim borbama u urbanim sredinama Luganska i Donjecka. Tokom svog angažmana u Ukrajini plaćenici “Wagner” grupe su pretrpjeli gubitke od preko 70 poginulih (postoji više procjena) i nepoznat broj ranjenih boraca.

Godinu dana kasnije, 2015. godine, u vreo kotao građanskog rata u Siriji, na strani Bashara al-Assada našli su se i pripadnici ove grupe. Iako su im teren pripremili pripadnici još jedne plaćeničke vojske, a to je Slavenski korpus, čijih je 267 pripadnika ušlo u Siriju još 2013. godine. Logističko uporište za ovu intervenciju je pružala ruska pomorska baza Tartus u pokrajini Latakija, ali i zračna baza Hmejmim. Pored svih ostalih usluga iz svog dijapazona, u Siriji su “Wagner” plaćenici obučavali Assadove trupe, ali i upotpunili svoj dijapazon zauzimanjem naftnih nalazišta na sjeveru i sjeveroistoku zemlje, pri čemu su čak došli i u sukob s američkim trupama u mjestu Deir ez-Zor. Napadi su odbijeni uz snažnu potporu iz zraka koju su kurdskim snagama pružale SAD, pri čemu je poginulo preko 200 plaćenika “Wagner” grupacije. U Siriji se nalazilo najviše oko 3.000 pripadnika raznih plaćeničkih vojski kao što su: “Wagner Group”, “Vegacy”, E.N.O.T., “Vostok” bataljon i drugi, iako su plaćenici “Wagnera” uglavnom imali ključne uloge osiguranja zračnih baza i naftnih nalazišta.

Indikativno, na svako nalazište koje su “oslobodili” pripadnici “Wagner” grupe kompanije Jevgenija Prigozhina imale su monopol nad trgovinom, čime je i osigurano finansiranje ove plaćeničke soldateske. Također, ono što sirijsku misiju čini još značajnijom jeste i sve masovnija upotreba avijacije u direktnoj podršci kopnenim trupama “Wagner” grupacije, od helikoptera Mi-24 pa sve do lovaca-bombardera Su-20, ali iskustvo sirijskog rata plaćeno je i s preko 200 poginulih i preko 900 ranjenih pripadnika plaćeničkih formacija, pri čemu je njihova smrt kroz rusko javno mnijenje prošla vrlo neopaženo. S druge strane, sasvim novo iskustvo pružio je angažman u Libiji 2015. godine na strani Hafftarove (LNA) armije. Prvi put, pripadnici “Wagner” grupe su upravljali bespilotnim letjelicama, a od ostalih usluga pojačan je i intenziviran rad ruskih kanala RT (Russia Today) na arapskom jeziku s afirmativnim narativom spram Hafftara. Ovaj su put logističku bazu imali u egipatskoj zračnoj luci u Sidi Baraniju i Al-Jufra zračnoj bazi u Libiji, pri čemu je kontingent “Wagnerove” grupacije brojao preko 1.600 plaćenika. Između ostalog, “Wagner” je angažiran i u Centralnoafričkoj Republici, Madagaskaru i Mozambiku, ali sa značajno suženijim manevarskim prostorom, pri čemu su se njihove usluge uglavnom svele na neborbene. Posljednja misija za “Wagner” jeste lično osiguranje predsjednika Venezuele Nicolasa Madura, ali i pojedinih naftnih nalazišta na koje su bacili oko ruski tajkuni.

RUSKI INSTRUKTORI I MANJI ENTITET RS

Iz predstavljenog o ovom veoma uređenom vojnom kompleksu plaćeničkog tipa, koji poginulim pripadnicima isplaćuje 80.000 dolara, koji novinare koji pokušaju da ga detaljnije ispitaju volšebno tjera na skok s balkona višespratnice, malo se zna. Suštinski, savremeni pristup sigurnosti morat će anticipirati privatne armije kao instrument diplomatske borbe, pri čemu, umjesto dugih diplomatskih pregovora, bombe dobijaju prednost. Grupa “Wagner” kao vojska duhova krstari na perspektivnim lokacijama za rusku sferu utjecaja, pri čemu su ulozi veliki, a svaka žrtva je mala. Sve što je potrebno jeste poziv u pomoć, malo rudnih bogatstava sa strateškim sirovinama, pokoji aerodrom ili pomorska luka i plaćenička armada već je na putu.

U tom kontekstu treba anticipirati da je Srbija, prema analizi Centra za strateške i međunarodne studije iz Washingtona, prepoznata kao regrutni centar za plaćeničke formacije na svim gore pobrojanim ratištima. Također, Bosna i Hercegovina kao država u dubokoj političkoj krizi čije se težište nastoji prebaciti i na sigurnosni sektor ima iskustva s ruskim plaćenicima u toku odbrambeno-oslobodilačkog rata od 1992. do 1995. Indikativno je i opremanje jedinica policije entiteta Republika srpska, pri čemu dominiraju jugoslavenske (danas srpske) inačice ruskog automata kalašnjikov u izvedbi M-70, pri čemu ruski “instruktori” obučavaju policijske službenike u RS-u. O pristrasnom izvještavanju ruskih medija u BiH ne treba trošiti riječi. Analizu izjave rukovodioca Ruske humanitarne misije na Balkanu Mihaila Bonda da će u slučaju prirodne katastrofe postojati mogućnost direktne pomoći Ruske Federacije prepuštamo Vama.