U našim krajevima zadnjih decenija često su korišteni izrazi poput: balkanizacija, evropeizacija, islamizacija, demokratizacija, kroatizacija, sekularizacija, demonizacija... Kada se govori o historijsko-političkom ili geostrateškom položaju Bosne i Hercegovine ili o stradanju Bošnjaka za vrijeme agresije,  a i poslije, onda se nerijetko upotrebljava opisno-komparativni izraz koji nije na prethodnoj listi, ali se svako malo nametne u promišljanjima i poređenjima – palestinizacija ili preciznije palestinizacija Bošnjaka. Novinski članci, političke analize, internet-postovi, svi sadrže bezbroj puta ponovljen ovaj izraz u različitim kontekstima, ponekad i u formi upozorenja na neizvjesnu budućnost Bošnjaka i Bosne i Hercegovine.

Ima nešto u sudbinskoj povezanosti Palestinaca i Bošnjaka što ih čini bliskim i sličnim, računajući usput i specifične razlike. Da vidimo napokon šta bi se tu sve dalo usporediti. Riječ je, uglavnom, o društvenim, političkim, historijskim i kulturološkim sličnostima i poveznicama, kako u prošlosti, tako i danas, a za budućnost je nezahvalno govoriti. Nedavno brutalno premlaćivanje potom i pljačkanje starijih ljudi iz Višegrada u Rs, supružnika Ajše i Fadila Memiševića, koje se desilo uporedo s napadima na palestinske civile u Jeninu i još palestinskih mjesta, dalo je povoda raznim komentatorima s društvenih mreža da iznova koriste pojam palestinizacija pri opisu stanja u današnjoj Bosni i Hercegovini.

Također, već izvjesno vrijeme po internetu kruži grafički prikaz geografske mape Bosne i Hercegovine pored karte Palestine, s obilježenim velikim izgubljenim područjima na kojima su nekad većinski bili Palestinci i Bošnjaci. Kada se kaže većinski, misli se i na ekonomsko, administrativno te političko upravljanje svojim posjedima, nije samo riječ o procentualnoj većini u broju stanovnika. Bosanska mapa pokazuje kako je relativno većinski narod za manje od jednog stoljeća sabijen na otprilike 23 procenta vlastite države u kojem ima makar i provizorni politički utjecaj na svoju organizaciju življenja, ograničenoga karaktera. Palestinska mapa pokazuje nešto slično, kako su Palestinci nekad većinski u svojoj zemlji, decenijama ograničavani te prisilno sabijani na getoizirane područne tačke, međusobno neuvezane.

Našlo se još detalja za usporedbu. Palestinci imaju Sabru i Šatilu, mjesta u kojima su libanonski kršćani u koaliciji s izraelskim cionistima izvršili veliki ratni zločin 1982. godine. Masovna strijeljanja palestinskih civila u izbjegličkim kampovima imala su genocidni karakter, ali događaj ipak nije priznat kao genocid u međunarodnoj birokratiji. Bošnjaci iz Agresije (1992–1995) imaju Srebrenicu i Žepu za usporedbu, iako bi se tu uklopio veći dio Podrinja i dio Bosanske krajine skupa s Prijedorom. Ovdje se ne računa genocid nad Bošnjacima izvršen u Drugom svjetskom ratu pošto su u to vrijeme Palestinci živjeli pod britanskom kolonijom, samo nekoliko godina prije osnivanja Izraela, što je već bilo nakon Drugog svjetskog rata.

Zatim, palestinski nacionalni identitet i danas negiraju cionisti i neki evangelistički krugovi u SAD-u, kao što se negira i njihova prošlost, njihovo posjedovanje zemlje također. Bošnjacima se negira identitet, historijat i kultura među utjecajnim političkim krugovima Crne Gore, Hrvatske i Srbije, a također i unutar Bosne i Hercegovine.

Palestinci su, pored ostalog,  žrtve mitomanije koja prati cionizam, falsificiranja religije, etnosa i rasističke propagande. Bošnjaci su žrtve jugoslavenske, velikosrpske i velikohrvatske mitomanije i mitologije obogaćene šovinizmom i bezbrojnim manipulacijama. Palestinci su decenijama dehumanizirani u američkim i izraelskim medijima, Bošnjaci su također decenijama dehumanizirani kroz komunističko školstvo, svetosavski šovinizam i neke savremene narative.

U otimanju zemljišta od Palestinaca cionisti zloupotrebljavaju staru rasističku postavku o Hebrejima kao “izabranom narodu” kojem je kao takvom sve dopušteno. U genocidnom pohodu na Bosnu i Hercegovinu velikosrpske krilatice su se pozivale na Srbe kao “nebeski narod” kojem je kao takvom unaprijed “osigurano” opravdanje za zločine.

Radikalni hebrejski doseljenici nasilno otimaju ili uništavaju posjede palestinskih starosjedilaca, usput ih i fizički napadajući . Srpski šovinisti napadaju bošnjačke povratnike u Rs-u, ostavljaju im prijeteće ili uvredljive poruke, ponekad i hrvatski ekstremisti u dijelovima Bosne i Hercegovine u kojima većinsku vlast ima HDZ.

Svaka palestinska reakcija ili odbrana se unaprijed medijski označava kao terorističkom, bilo da je riječ o PLO-u, Fatahu, Hamasu. Svaka pogrešna reakcija bošnjačkih pojedinaca na prethodni masovni zulum medijski se označava u množini, kao optužnica za cijelu populaciju. Godinama se nipodaštava Armija RBiH, pokušava se medijski predstaviti kao zločinačka u istom rangu s JNA, vojskom Rs-a i HVO.

Palestinci su većinski muslimani koji žive s palestinskom kršćanskom manjinom. Bošnjaci su većinski muslimanska populacija, koja živi s kršćanskom, odnosno hrišćanskom manjinom ondje gdje Bošnjaci imaju lokalnu vlast.

Izrael ima jak politički lobi u SAD-u, Srbija i Hrvatska također imaju jake političke lobije u SAD-u.

Prije osnivanja izraelske države Palestinci i Hebreji su mirno živjeli skupa stoljećima, a mnogi žive i danas ovisno od jačine cionističkog pritiska.

Prije i poslije napada na Bosnu i Hercegovinu Bošnjaci žive u miru s lokalnim Hrvatima i Srbima, osim na mjestima gdje je zavladala vještačka podjela aparthejdskog tipa.

Cionisti zagovaraju aparthejd u Palestini, RS i HDZ zagovaraju aparthejd u Bosni i Hercegovini.

Vezivno ideološko tkivo lidera HDZ-a i SNSD-a Dragana Čovića i Milorada Dodik u pokušaju podjele Bosne i Hercegovine jeste Izrael, pored ostalog. Prvi je pozvao Benjamina Netanyahua u prijateljsku posjetu u Mostar, a drugi je poslovno sarađivao s kontroverznim izraelskim političarem Avigdorom Libermanom.

Vojna opsada pojasa Gaze jedna je od najdužih na svijetu, i još traje. Infrastruktura je uništena i bezbroj palestinskih civila ubijeno je bombardiranjem, mnoštvo djece također. Sarajevo, Mostar, Goražde i Bihać bili su pod dugotrajnim artiljerijskim opsadama gdje je na hiljade civila (ne samo bošnjačkih) ubijeno i osakaćeno, među njima i mnoštvo djece.

Sarajevo se u turističkim predstavljanjima ponekad naziva simbolično kao “balkanski Jerusalem” ili “evropski Jerusalem”. Radikalni Srbi žele da etnički i konfesionalno podijele Sarajevo. Cionisti su podijelili Jeruzalem, odnosno Al-Kuds.

Tokom ramazana izraelska policija i doseljenici upadaju u islamske svetinje kao što je Al-Aksa mlateći hodočasnike. U Rs-u tokom ramazana neko napiše šovinističke grafite po džamijama i bošnjačkim kućama, ili kao s bračnim parom Memišević kukavički premlati nemoćne starce.

Palestincima hebrejski doseljenici ili čak izraelska vojska ponekad unište maslinjake znajući da su im to jedini ili glavni izvori prihoda, navodeći tako vlasnike da se sami isele. U Rs-u nekim bošnjačkim povratnicima bude otrovano govedo ili druga stoka, poručujući vlasnicima da im je bolje iseliti se.

Širom Palestine ima dosta bošnjačkih vakufa iz osmanske prošlosti. Neki od njih uzurpirani su  pod izraelskom okupacijom, a neki su uništeni. U Bosni ima ponekih daljih potomaka djece iz bošnjačko-palestinskih brakova, sklopljenih u vrijeme osmanskog hilafeta. Među nekim Palestincima se i danas koristi „Bušnak“, stari arapski naziv za ljepuškastu osobu po njihovom poimanju, istovremeno naziv za muslimane iz Bosne koji su nekad službovali na različitim palestinskim područjima.

U Beogradu je 1988. godine osnovano Srpsko-jevrejsko udruženje, koje je potom imalo svoje predstavništvo u Tel Avivu. Jedna od predsjednica udruženja, izvjesna Klara Mandić, lobirala je za jače veze između Izraela i Srbije prije raspada SFRJ, a onda i u Miloševićevo razdoblje. Strastveni cionista po imenu Arnold Sherman iz New Yorka, koji je živio i ratovao u Izraelu, 1993. godine je objavio knjigu  Perfidi in the Balkans; the Rape of Yugoslavia. Knjiga se prilično oslanja na zastarjelu, ali i osvježenu srpsku propagandu o famoznoj „zelenoj transverzali“.

Sherman s knjigom navodi kako Izrael i Srbija imaju zajedničkog neprijatelja među muslimanima u Bosni i Hercegovini navodeći na pomisao kako se i on borio protiv iste vrste „neprijatelja“, samo u Izraelu. Sve ovo, i još više, doprinijelo je djelimičnoj vojnoj saradnji između Miloševićeve Jugoslavije i Izraela u vrijeme dok je trajala agresija na Bosnu i Hercegovinu. Godinama kasnije, dva izraelska pravnika Yair Auron i Itay Mack dokazala su umiješanost Izraela u ratna dešavanja u Bosni i Hercegovini, pored ostalog i na sudu u Tel Avivu. Osim što su cionisti slali oružje Ratku ratnom zločincu Mladiću (mnoštvo poznatih uzija izraelske proizvodnje su koristile i Arkanove „Crvene beretke“), navodno su njihovi specijalci obučavali srpske specijalce na području Grčke.

I tako, nađe se još poveznica ili podudarnosti. Što se tiče budućnosti i prognoze, s trenutnom politikom OHR-a i zapadnjačkih ambasada u Sarajevu koje pristaju na aparthejd u Bosni i Hercegovini, asocijacija na palestinizaciju neće faliti. Kontroverzni program zvani „Otvoreni Balkan“ vuče na takve pojave i podsjeća na neku novu getoizaciju.

Svakako, pored nabrojanih sličnosti u situacijama s Palestinom u odnosu na Bosnu i Hercegovinu ima i mnogo razlika. Nećemo se njima baviti ovdje, osim što bi trebalo istaći jednu značajnu razliku, valjda privremenu. Palestina se još bori za svoje priznanje, ne samo naroda nego i države. Možda će uspjeti jednoga dana iako je pod strahovitim pritiskom izraelskih lobija po svijetu koji sve na tom planu blokiraju.

Za to vrijeme u Bosni i Hercegovini desilo se jednom sarajevskom poznaniku koji je negdje po Evropi svojevremeno putovao, noseći bh. pasoš. Na jednom aerodromu u Njemačkoj mladić iz obezbjeđenja koji mu je pregledao pasoš zainteresirao se za stanje u Bosni i Hercegovini te je počeo na engleskom razgovarati s vlasnikom bosanskog pasoša. Mladić mu tada reče za sebe kako je porijeklom Palestinac, ali već neko vrijeme živi u Njemačkoj, ima tamošnje državljanstvo i zaposlio se na aerodromu. Usput je rekao vlasniku bh. pasoša da ne zna šta bi sve on dao samo da ima ovako nešto, pokazujući na putnu ispravu.

Državljanin Bosne i Hercegovine je zbunjeno pogledao u njega ne znajući zašto bi ovaj želio da ima bosanskohercegovački pasoš. Palestinac mu je rekao da nije poželio baš pasoš BiH, nego ovako nešto, misleći na palestinski pasoš. Poručio je poznaniku da bude svjestan koliko je važno i značajno da postoji bh. pasoš, to jest da je Bosna i Hercegovina međunarodno priznata država, dok Palestinci, nažalost, još čekaju na pasoš svoje države.