“I? Položio si... Vidim ti po osmijehu”, reče mati dok me dočekivala na ulaznim vratima. Klimnuh glavom. Mati me zagrli. Djed mi je čestitao. “Ovo moramo proslaviti. Idemo na slatku, na kolače”, reče mati. Podignuh obrve u znak čuđenja. Slastičarna, kafići, normalna prodavnica bila je misaona imenica u Olovu. “Ništa se ne sikiraj, sve sam isplanirala. Idemo u Kladanj, možda već naredni vikend. Ovo se mora proslaviti”, govorila je s radošću mati, dok sam spuštao na stol ručnu torbu u kojoj sam nosio školski pribor.

II

Jasno se vidio kroz prozor, oblak prašine što je izbijala iz suhog makadamskog puta, usječenog u stijene gorostasa Konjuha. Planinski prijevoj Mladoševac bio je žila kukavica, ono što je spajalo slobodnu teritoriju općine Olovo s Kladnjom, ono što je spajalo Tuzlu i sjeveroistočnu Bosna s dijelom zemlje koji je bio pod kontrolom zvaničnih organa Republike Bosne i Hercegovine. Put je bio na jednoj dionici suviše uzak – i pored svih napora inžinjerije, planina je bila jača.

Morali smo stajati da propustimo vojne kamione. Oni su prioritet dok traje rat. Sjedili smo u autobusu, na plus četrdeset napolju. Unutra je bilo još i toplije. Udarala je sunčeva vrelina i slijeva i zdesna, nije bilo zavjesa na autobuskim oknima. Činilo mi se da se toplina presijavala i s krova, i odozdo s podnica. Bili smo kao u limenoj konzervi, izloženi izvoru toplotne energije, koja je sa svakim novim protokom vremena isijavana još više i još jače.

“Vozač otvori zadnja vrata, pocrkat ćemo!”, začuo se vapaj iz stražnjeg dijela. Gunđala je i gospođa s lijeve strane, plakala su mala djeca negdje iza mene, čulo se i neko lupkanje – da li lonaca ili ko zna čega – dok se jedan od putnika pokušavao probiti u prednji dio autobusa. Isprva, vozač se nije ni obazirao. Naprotiv, autobus je i dalje bio upaljen, pritiskao je papučicu s vremena na vrijeme dajući gas, što je nas, koji smo sjedili unutar te limene grdosije, još više iritiralo.

Konačno se onaj putnik probio i započeo žustru raspravu: “Otvori vrata i ugasi vozilo, ima ovdje i starih i djece!” Vozač se okrenu prema putniku, koji se prijeteći nadvio nad njim: “Misliš li da ja ne znam? Svoj ti pos’o, pajdo. Ako ugasim ovdje, u strani, hoćeš li ti gurati da ponovo upalimo?” Čovjek je samo slegnuo ramenima. “Moram uzeti zalet, da pređemo ovu uzbrdicu, ko da se meni ovdje kuha! Pogledaj!”, pokazao je vozač prednji dio kratke plave košulje, tek toliko da se vidio povelik znojni krug na mjestu gdje je tkanina pokrivala pazuh. “I još ako budemo imali sreće da ništa ne naiđe iz suprotnog smjera. Inače možete na teferič u Milankoviće!”, blago je povisio glas vozač, očito dovoljno iziritiran situacijom u kojoj se našao. Putnik je, sada već pomirljivim tonom, dodao: “A može pauza, matere ti, prvom prilikom da mi zaustaviš, trebam na wc.”

Vozač je pritisnuo dugme, otvorila su se prednja vrata, zapuhnuo nas je topao zrak kao iz rerne koja je nedavno ugašena. Gotovo da sam dobio nagon na povraćanje. “Mog’o si odmah reći, hajd’, samo požuri!”, reče vozač. Čovjek je iskočio, potom se izgubio među drvećem. Nije trajalo dugo, već je bio u autobusu, vidno bolje raspoložen. Krenuli smo konačno.

Ponio sam džepnu knjigu od Agate Kristi, nije bilo moguće čitati. Naslonio sam čelo naprijed, sa stražnje strane jastučića za glavu, projektiranog za sjedišta ispred. Mati je spavala. Sjedilo je dvoje starih ljudi, ispred, gotovo da su šaputali dok su pričali. “Ne valja kad ti kažem. Puno je naroda tamo. Sve što nije moglo prebjeći iz istočne Bosne našlo je utočište u Srebrenici. Kud će s tolikim narodom?”, reče onaj stariji čovjek. “NATO će intervenisati. Eno dignuli su avione. Svakog trenutka će ih bombardovati”, optimistično je zvučao sagovornik. “Ne budi naivan. Da su htjeli intervenisati, već bi intrervenisali! Nisu kadri ni sebe zaštiti, a kamoli naš svijet. Vidiš da su ih ko cuke vezali za bandere, onamad kad su krenuli bombardovati srpske položaje oko Sarajeva. Bitniji je jedan njihov vojnik nego naših hiljadu ljudi! Znaju to i Srbi”, nastavio je sa svojim argumentima stariji čovjek.

U Brateljivićima stojimo. Opet gužva. Vozač je sada ugasio motor i otvorio oboje vrata. Upalio je radio. Dramatično javljanje iz Srebrenice. Ratni reporter kaže da se možda i posljednji put javlja. U autobusu i dalje nervoza, mučno, iscrpljujuće putovanje se nastavlja, mic po mic. Trebala su nam dobra tri sata da se probijemo do Kladnja.

III

U predvečerje dolazimo u Kladanj. Osjeti se neka nervoza. Sve u čaršiji vri. Sve je krcato, odnekud dolaze ljudi, vozila, vojska, policija... “E, moj sine, baš smo u nevakat. Sve me ovo podsjeća na devedeset drugu... Jadni naš narod. Šta su sve predeverali”, tiho kaza mati dok smo prolazili pored vatrogasnog doma penjući se ka dvorištu tetka Begajetine kuće, u mahali zvanoj Drum. Dočekuju nas sumorne vijesti. Enklava Srebrenica, pod zaštitom UN-a, ondje gdje je smješteno možda i pedeset hiljada duša, pala je u ruku četnicima. Četverogodišnje iscrpljivanje, agresorski nasrtaji, blokada, život u okruženju bez kopnene veza sa slobodnom teritorijom uzeo je svoj danak. Šta će biti s ljudima? Sve se okrenulo naopačke, prekinute su redovne saobraćajne linije. U Kladnju ćemo ostati duže nego smo planirali, nije bilo moguće naći prijevoz nazad do Olova.

IV

Mlađa mamina tetka živjela je u mahali Borak. Dvije su ceste vodile do Borka, ona strma što je direktna veza s čaršijom, koju smo koristili za sankanje zimi, i ova što vijuga, blažeg uspona, iz smjera Druma. Moglo se doći za desetak minuta od kuće tetka Begajete.

Već smo sedmicu dana u Kladnju. Nismo stigli otići do tektke Dike. Doduše, drugi dan po našem dolasku, nismo je zatekli kući.

Htio sam ovog puta iznenaditi tetku. Došao sam do ulaza, gornje kapije, otvorio pažljivo vratnice, provirio ima li ikoga u dvorištu, potom pretrčao do kokošinjca natjeravši glasnim pljeskom ruku kokoši. Horoz bi primijetio uljeza, glasno zakukurikavši, a kokoši ko kokoši, kao bez glave bi trčale čas desno, čas lijevo, potpuno raspamećene. Gonio bih ih tako po livadi i smijao se... U tom bi se pojavila tetka, na ploči, pred ulazom, spremna da se nagovori neznancu, da ga istjera napolje... Možda bi i ispalila metak u zrak, u slučaju nužde, iz pištolja što je ishodovala da ga zadrži nakon penzionisanja, nakon aktivne službe kao sudija u općinskom sudu u Kladnju.

Volio sam doći kod tetke Dike. Bila je okretna, neko ko je djelovao samouvjereno, nije bilo kod nje ne mogu i neću. Nabavila je kokoši pred sami rat. Zlu ne trebalo. “Hoćeš da me srce strefi. Pa da ostaneš bez tetke”, obratila mi se oštrim tonom. Sekundu poslije umilnim glasom, s osmijehom, mi reče: “Dođi ovamo, sunce drago. Kako si mi? Gdje ti je mati?” Odgovorih: “Brzo će, otišla je u čaršiju da kupi nešto, pa ćemo nazad kući.”

“Jesi li gladan? Imam supu kokošiju. Onu pravu. Ne iz kese”, reče uhvativši me za ruku i vodeći me u hodnik. “Nego, mogu li te zamolit nešto? Doći će mi jedna kona. Imamo nešto važno pričati, a ti pričekaj u sobi koju minutu, možeš izaći i ispred kuće kad pojedeš supu!”, reče tetka. Sada je ton imao imperativni karakter. Znao sam sljedeći raspored rečenica, toliko puta sam to čuo: “Moraš jesti! Zdravlje ulazi kroz usta!” I prije nego će ih izgovoriti, brže-bolje uzeo sam supu bez pogovora i izgubio se u susjednoj prostoriji.

Vidio sam kroz prozor da se ubrzo pojavila otmjena žena crne kose svezane u pundžu. Nosila je crne lakirane štikle. Izgledala je još i viša. U kasnim tridesetim. Viđao sam je i u Olovu. Nisam se mogao sjetiti kada i gdje. Dočekala ju je tetka Dika. Pozdravile su se. Poljubila je tetku u obraz; ostao je trag crvenog karmina.

Bilo mi je dosadno. Izašao sam napolje, s donje strane kuće. Sjeo sam na drvenu stolicu zabijena u zemlju, davno izbačenu iz kuće. Sada je služila za predah, u bašči, u prirodnom okruženju... S tog mjesta mogao sam gledati dolje u čaršiju. Vidjet ću kada mi mati bude dolazila u susret.

Bio je otvoren prozor, jasno sam mogao čuti razgovor unutra. “I šta da radim? Stalno je nezadovoljan. Em ne valja kahva, ne valja jelo. Ne valja kad izađem, na valja kad sam kući. Stalno je namrgođen. Ne znam šta ću živa, ’vako se ne može trpjeti dugo”, užurbano je pričala ona žena. “Moje dijete, nije mi drago to što čujem. Šta ti kazati, kakav ti savjet dati? Evo, ja sam tjerala svoje, jedan brak, pa drugi. U onaj vakat. Sreća da sam u sudstvu bila pa mi se moglo... Al' šta, koja je poenta? Sada sam sama, s ovim zidovima. Djeca odrasla, otišla, roditelji umrli. I? Budiš se i liježeš sama. Zato ti... (napravila je tetka stanku od nekoliko trenutaka) ...odobrovolji ga ako ikako uzmogneš. Brak valja čuvati! Puno radi, putuje. Nije lahko u Evropu, iz Evrope, na svakom punktu glavu možeš izgubiti. Nego, eto, ti popusti, gledaj da mu ugodiš gdje god možeš, fino s njim. I pošalji ga da dođe. Poslat ću nešto ovim mojim u Olovo preko njega, ko fol, a usput ćemo popričati. Bit će to dobro, ako Bog da. Glavu gore i to će proći. Lijepa si ti i vrijedna žena. Ih, smotat ćemo mi njega.”

Žena se jecajući zahvalila i potom briznula u plač. “Hajd’, bona, hajd’, bit će dobro”, tješila ju je tetka. “Sve mi se skupilo, oprosti”, s uzdahom reče žena. “Moja ti, vidiš kakva su vremena. Nije da te sjetujem, al’ naši su problemi mali! Neki sam dan krenula prema Tuzli. Zaustavimo se na raskrsnici, ona prema Vlasenici. Kada otuda autobusi, potom oni teški kamioni. Puni naroda. Žene i djeca. Sve mršavo, ona garderoba iznosana, prljava, poderotine. Plač. Vika. Svađa. Gledam i ne mogu da vjerujem. Jedno je vidjeti na televiziji, a drugo onako uživo. Izlaze, dijele im vodu. Mi stojimo sa strane, dotjerani, ja se ko i našminkala, ne idem svaki dan u Tuzlu, ona mi rodica i frizuru sredila... Stid me nekako bilo, da sam u zemlju mogla propasti. A one žene, ispijena lica, upale oči, ko da su iz samog pakla izašle. Nešto mi se skupilo, ne znam da li bih ostala, prišla im, nemam ništa posebno kod sebe, da li da se vratim kući? Te imala nekakvu kesu, priđem djetetu, ženskom, nema mu ni deset godina, utrpam. Žena me za ruku uhvati, veli daj i meni šta, gladna sam. U tom će prići i treća, plače, suza suzu ne može stići, jeca, kaže sve su joj muške članove porodice pobili... Te se ja i vratim, mahnem vozaču, pa do pumpe i nazad, nisam nešto mogla dalje. Kasnije mi rekoše da autobus nije ni nastavio dalje. Naši su problemi mali, bit će to dobro akobogda. Hajd’ sad s hajrom, evo doći će mi sestrična Dina iz Olova...”