Jedna od organizacija koja je organizirala bijeg nacista nakon Drugog svjetskog rata kako ne bi pali u savezničke ruke bila je organizacija zvana "Odesa", sastavljena od bivših SS-ovaca, koja je namjeravala organizirati rute za bijeg iz Njemačke na druga, sigurnija mjesta poput Južne Amerike. Da bi to učinili, morali su imati niz sigurnih tačaka s kojih su mogli putovati, između ostalog, u Čile i Argentinu. Te su rute bijega kreirane dijelom u saradnji sa Katoličkom crkvom, jer su bjegunci tokom bijega boravili u samostanima u kojima su bili sigurni.
Koristeći različite tačke za zaustavljanje, nacisti bi dolazili do sigurnih mjesta u Evropi, kao što je bila Španija, odakle su se kasnije i pod lažnim imenima preselili u zemlje uglavnom Južne Amerike i tamo započeli novi život.
Nakon oslobođenja Francuske i gubitka teritorija u Sjevernoj Africi, mnogi su nacisti prešli granicu Španije gdje su dobili smještaj još u ljeto 1944. godine. Njemačke snage stacionirane u Francuskoj i Africi imale su trenutno i sigurno odredište u Španiji kako ne bi pale u ruke saveznika nakon zauzimanja tih teritorija. O njima je pisala i tadašnja štampa pa tako francuske novine nisu oklijevale izraziti zabrinutost zbog prisutnosti nacističkih vojnih kontingenata u susjednoj zemlji i njihovog mogućeg angažmana.
Engleska je također bila svjesna ovog masovnog povlačenja nacista u Španiju znajući i da su „Pacovski kanali“, veza između Španije, Njemačke i južnoameričkih država već bila u punom kapacitetu. Engleska služba je, tako, imala podatke da su nacisti u civilnim odijelima bili u Kataloniji. "...Nijemci su zaplijenili veliku količinu dragocjenosti, nakita i umjetničkih djela koja su trenutno u prodaji u Španiji ili se španskim brodovima šalju u američke zemlje."
Mediji poput "Radio Moskve" izvijestili su da su velike svote novca poslane preko Španije u južnoameričke zemlje, posebno u Argentinu, dok su londonske novine objavile da su odmah dobili "španska imena i pasoše prije odlaska u Argentinu".
Putovanja su se odvijala putem španskih brodarskih kompanija pod nadzorom njemačkog kapitala, istodobno s tim" pošiljkama" iz Španije su prebačene ogromne količine novca. Kako se katastrofa nadvijala nad Trećim Reichom, jer su Saveznici napredovali ka Berlinu, bijeg preko Španije dobivao je sve jači zamah. Do 1945. nacistička mreža već je ojačala a hiljade njemačkih agenata rojilo se u i oko zemlje, pripremajući smještaj za ostatke nacističkog režima.
Prema nekim podacima krajem 1944. broj nacističkih agenata samo u Madridu premašio je 5000, u Barceloni 4000, u Sevilli 2000, u Malagi više od 1500… Ti su agent osiguravai bijeg ljudstva i kapitala. Misija je bila, između ostalog, i inscenirati smrt onih nacista koji će kasnije "uskrsnuti" i imati novi identitet i tako dobiti priliku za odlazak u Južnu Ameriku. Međutim, ni danas nije jasno kako su svi ti nacistički agenti mogli otputovati u američke zemlje, a da savezničke tajne službe, koje su također djelovale u i oko Španije, nisu posumnjale u identitet tih ljudi koje su lako mogle zarobiti i privesti pravdi. Kako god, sa španskih brodova nacisti su izlazili pod krinkom svećenika kako ne bi izazvali sumnju.
Međutim, mnogi su drugi Nijemci odlučili ostati u Španiji, bilo u potrazi za spokojem koji pruža anonimnost i sigurnost režima sličnog onom nacističke Njemačke, ili kako bi nastavili svoje aktivnosti s ciljem povratka nacističke Njemačke.
Šesnaestog septembra 1950. Otto Skorzeny, Hitlerov omiljeni vojnik, prešao je granicu. Nije mu bilo prvi put da je ušao u Španiju. Prema američkim obavještajnim službama, otkako je dvije godine ranije pobjegao od njega iz logora za denacifikaciju, to je učinio tajno u nekoliko navrata. Sada je to učinio sa namjerom da se trajno nastani. Iz tog razloga, nekoliko mjeseci nakon boravka u Madridu, dobio je španski pasoš i otvorio ured za uvoz njemačkih mašina i čelika, paravan koji će sakriti njegov glavni cilj u tim prvim godinama u Španiji: stvoriti tajnu vojsku .
Slom Trećeg Reicha nije srušio sve fašističke režime. Francov je preživio kao vjeran saveznik Amerikanaca u njihovoj borbi protiv onoga što je opisano kao "komunistička prijetnja". To nije značilo da je Caudillo zaboravio svoje drugove, jednostavno je gledao na drugu stranu dok su stotine kolaboracionista, nacista i ratnih zločinaca koji su bježali od međunarodne pravde našli utočište u Španiji ili im je to bila ruta za bijeg u Južnu Ameriku.
Otto Skorzeny nije bio samo još jedan izbjeglica. Nije došao bježeći od pravde niti je živio skrivajući se. Naprotiv, u poslu i u svom intenzivnom društvenom životu iskoristio je koliko god je mogao slavu ratnog heroja koju je stekao u podvizima kakav je spašavanje Mussolinija. Uspjesi koji su ga uzdigli u kategoriju žive legende nacizma, dajući mu sposobnost da mobilizir.
Godine 1950., kada se Skorzeny nastanio u Španiji, Hladni rat je bio u punom zamahu. Oblikovao se bipolarni svijet. Prethodne godine, osim NATO-a, rođene su i dvije Njemačke, a Mao je komunističkom bloku pridružio i Kinu. Ali ako postoji bilo koja tačka na planetu gdje bi lako mogla planuti iskra novog požara, onda je to bio Berlin.
Još uvijek je bilo živo sjećanje na krizu iz 1948. godine, kada je Sovjetski Savez mjesecima blokirao područja nekadašnje prijestolnice Trećeg Reicha pod kontrolom zapadnih saveznika. Mnogima je ta akcija otkrila da je pitanje vremena kada će komunistički blok krenuti u osvajanje ostatka Evrope, počevši od novostvorene Savezne Republike Njemačke. Rat između Zapada i Sovjetskog Saveza činio im se neizbježnim.
Skorzeny je dijelio tu prognozu i njegov ga je ratnički duh tjerao da djeluje. Godine 1941. sudjelovao je u operaciji Barbarossa. Ostao je pred vratima Moskve. U svojim memoarima opravdavat će napad na Sovjetski Savez kao svetu dužnost Njemačke, nacije koja se "hiljadu godina branila od azijskih hordi". Također je tvrdio da bi, unatoč porazu nacista, bez tog napada "cijela Evropa živjela pod boljševičkom tiranijom".
Argument tog "univerzalnog antikomuniste" pomaže razumjeti njegov neobičan projekat uoči Trećeg svjetskog rata: organizirati vojsku bivših nacističkih boraca u Španiji kako bi branili Njemačku i Evropu od sovjetske invazije.
Španija je bila idealna za taj projekt. Njen geografski položaj, daleko od predvidljivog ratišta, činio ju je sigurnim pozadinskim područjem iz kojeg su se trupe u svakom trenutku mogle prebaciti na front. S druge strane, čvrsta kontrola diktature i njezin nepokolebljivi antikomunizam isključili su rizik pete kolone, koja bi u ostatku zapadnoevropskih zemalja mogla predstavljati stranke i sindikate poslušne Moskvi.
Ali, kao i svaka vojska, Skorzeny je zahtijevao oficire, stručnjake i hiljade vojnika. Istina je da je mogao računati na nacističke izbjeglice u Španiji, kojima bi se vjerojatno pridružili oduševljeni falangisti, ali taj broj ne bi bio dovoljan. Hitlerov bivši zapovjednik komandosa obučavao je i vodio nebrojene jedinice i znao je kvalitet ljudi koji su služili pod njim. Trebao je iskustvo ljudstva uvježbanog u beskrajnim misijama i bitkama.
Tokom 1951. često je putovao u Saveznu Republiku Njemačku kako bi ih regrutirao. Išao je starim suborcima po tehničare svih vrsta. Njegov opsežni popis kontakata uključivao je i slavne vođe SS-a i Wehrmachta, uključujući generale poput Heinza Guderiana, kojima je objasnio svoju namjeru da pošalje dvjesto hiljada vojnika u Španiju. To je pretjerana brojka koja, međutim, ne umanjuje istinitost njegova projekta stvaranja njemačku jedinicu integrirane u špansku vojsku.
Krajem septembra 1951. Skorzeny nije mogao propustiti proslavu petnaeste godišnjice oslobođenja Alcázara de Toleda. Taj frankistički ep bio je dio nacističkog imaginarija jer je to bila prva velika vojna pobjeda nad komunizmom. Tom prilikom, osim preživjelih opsade, predvođenih svojim herojem, generalom Moscardóom, okupio se i dobar broj nacista, bivših boraca Legije Condor, kontingenta koji je Hitler poslao u Španiju kao podršku Francu i i kreme evropskih neofašističkih organizacija, koja je pod krinkom proslave održala tajnu skupštinu.
Skorzeny je izabrao tu mitsku enklavu i društvo tolikih suboraca da simbolično konstituiraju svoju vojsku. Nazvali su je Legija Carlos V, uzela je ime po onome ko je bio i kralj Španije i car Svetog rimskog carstva. Skorzeny je tako želio predstaviti historijsku vezu između Nijemaca i Španaca, ponovo ujedinjenih u borbi za Evropu. Iste godine Skorzeny je obavijestio Konrada Adenauera, kancelara Savezne Republike Njemačke, o svojoj inicijativi. Amerikanci su također bili svjesni, pa čak i voljni sarađivati u slučaju sukoba, prebacivši Legiju na njemačku teritoriju. Ali da bi Legija Carlos V poprimila konačan oblik, nedostajalo je Francovo odobrenje.
Otkako se nastanio u Madridu, Skorzeny je njegovao vezu sa Serranom Súñerom i Nicolásom Francom, šurjakom i bratom diktatora, koji bi mu poslali njegov projekt. Također je imao podršku Konrada Simonsena "MacKeya", gorljivog naciste koji je bio kapelan Legije Condor, a kasnije Plave divizije i koji je u Španiji pomagao bijeg progonjenih drugova. Poslana su pisma Francu i visokom zapovjedništvu vojske u kojima su objašnjene vrline i dobrobiti legije u ratu koji će se uskoro voditi protiv komunizma.
Franco nikada nije odgovorio.
Bez oružanog sukoba sa Sovjetskim Savezom, Legija Carlos V pridružila se popisu propalih projekata tokom Hladnog rata. Hitlerov omiljeni vojnik ostao je u Španiji sve do svoje smrti 1975. Tokom tih godina stekao je značajno bogatstvo, rezultat poslovnih dogovora koji nisu uvijek bili jasni, a kroz intervjue i nekoliko tomova memoara nastavio je njegovati svoju legendu o ratnom heroju a da se nikad nije odrekao nacizma.
