Jedan od najkrvavijih ratova u historiji, onaj za Troju, započeo je kada je trojanski princ Paris odlučio u Sparti oteti Helenu, najljepšu ženu na svijetu, udanu za Menelaja. Had je takođe oteo Perzefonu. I Sabinjanke su bile otete. A jedna od najtipičnijih slika koje su nam ostale o Vikinzima vizualizira ih kako dolaze u selo, potpuno ga spaljuju i otimaju žene.

Otmica mladenki tradicionalna je praksa koja se ponavlja kroz historiju čovječanstva, a u nekim zemljama još uvijek se održava. Zapravo, u Ruandi, Etiopiji, Južnom Sudanu ili Somaliji to je prilično uobičajeno, a kako je izvijestio Human Rights Watch, veliki broj ovih otetih žena biva napušten i kasnije korišten kao konkubine. Budući da su nakon otmice silovane, mnoge od njih se ne mogu vratiti svojim porodicama jer bi se to smatralo sramotom, te se moraju pomiriti sa sudbinom, vjenčati se s osobom koja ih je otela.

To je takođe nešto uobičajeno u nekim plemenima Amazona, s pričama poput one Helene Valero. Žena o kojoj je riječ oteta je 1932. kada je imala 13 godina. Grupa Ionomami Indijanaca napala je kanu u kojem je s roditeljima putovala kroz brazilski Amazon te je protiv svoje volje odvedena kao ratni trofej, prisiljena dvaput udati se. Pronašla su je dvojica novinara 65 godina nakon otmice, a u prošlosti se pokušavala vratiti svojoj braći, no oni su je odbili kada su saznali njezinu priču. S djecom se vratila u džunglu kako ne bi bila diskriminirana.

Unatoč tome, zemlja koja je u posljednje vrijeme dospjela na naslovnice zbog nastavka ove prakse je Kirgistan. Ta je zemlja u središtu pažnje jer je takozvani 'Ala-kachuu' (nešto kao 'uhvati i bježi') nešto sasvim normalno u zemlji.

U prošlosti, zanimljivo, kada su narodi Kavkaza bili nomadi, ova 'tradicija' je bila drugačija. Otmica je duboko povezana s nemogućnošću vjenčanja zaljubljenog para jer su pripadali različitim klanovima ili je možda mladić bio nižeg statusa. U praksi je par obično bio taj koji je, zajedničkim dogovorom, odlučio pobjeći jer mladoženja možda nije bio u mogućnosti platiti miraz. Moglo se dogoditi i da se mlađa sestra zaljubi u muškarca prije starije, a budući da se, prema tradiciji, prije nije smjela udati, par bi mogao odglumiti otmicu. Nakon nekog vremena par se otišao ispričati ocu mladenke koji ih je trebao 'proklinjati' dok ne dobiju dijete, a onda im je na kraju oprostio.

Sada, međutim, neki brane te otmice kao dio "nacionalnog identiteta".

Prema studiji Russella Kleinbacha, ova vrsta bračne otmice čini 50% vjenčanja u Kirgistanu, a kao i u Africi, većina mladenki odlučuje ostati s muškarcima koji su ih oteli, jer riskiraju da budu izopćene i osramoćene, unatoč činjenici da u krivičnom zakonu zemlje otmica mladenke je zločin. I unatoč tome, djevojka može hodati ulicom, a grupa muškaraca je strpa u kola (prije se to radilo na konju) i odveze je u nepoznatu kuću, gdje će je rodbina budućeg mladoženje pokušati uvjeriti da prihvatiti brak i staviti na glavu tzv. jooluk, svečanu svadbenu mahramu.

Iako je Kirgistan najpoznatiji i najpoznatiji primjer danas, praksa je još uvijek relativno česta u drugim bivšim sovjetskim republikama. Od Dagestana do Čečenije, prolazeći kroz Gruziju ili Azerbajdžan. Vrlo poznat slučaj na Kavkazu bio je slučaj kršćanske armenske tinejdžerke Anne Ulukhanove, koju su početkom 1840-ih oteli muslimanski pobunjenici i prisilili da se uda za imama Šamila u Dagestanu.

Tokom zatočeništva primila je na islam i uzela ime Šuanet, ostavši vjerna imamu čak I nakon njenog zarobljavanja i deportacije u Rusiju. Prema podacima UNICEF-a, svaka jedanaesta djevojka stara između 15 i 19 godina u Kirgistanu je udata.