Broj ljudi koji bježe pred nasiljem u regiji Sahel u zapadnoj Africi učetverostručio se u protekle dvije godine, uz dva miliona trenutno raseljenih unutar njihovih matičnih zemalja, saopćila je agencija UN-a za izbjeglice (UNHCR).
Militanti povezani s al Qaedom i tzv. Islamskom državom proširili su svoje prisustvo u relativno sušnoj regiji na rubu Sahare, izazivajući etničke sukobe u Burkini Faso, Maliju i Nigeru, i prisiljavajući kompletne zajednice da napuštaju svoje domove.
Više od polovine raseljenih unutar vlastite zemlje nalazi se u Burkini Faso, gdje su mnogi prinuđeni da spavaju na otvorenom i nemaju dovoljno vode, izjavio je portparol UNHCR-a Boris Češirkov na brifingu u Ženevi.
- Zajednice koje prihvaćaju raseljene osobe dostigle su prelomnu tačku. Humanitarni odgovor opasno je preopterećen i UNHCR traži od međunarodne zajednice da udvostruči napore pomoći u regiji – kazao je.
Sahel također ima više od 850.000 izbjeglica koje su pobjegle preko međunarodnih granica, od kojih je većina iz Malija.
Da bi razumjeli korijene današnjih dešavanja u Sahelu, moramo se vratiti tačno stotinu godina unatrag. U dan kada je, ispred grobnice El Cidu, u katedrali u Burgosu, kralj Alfonso XIII održao govor početkom ljeta 1921. godine u kojem se odlučno izrazio za nastavak "križarskog rata" u sjevernoj Africi.
Kralj je obećao da će s afričkim osvajanjima Španija imati "dovoljno da bude među prvim narodima svijeta". Opsesija preuređivanja kolonijalnog carstva na račun afričkih zemalja obilježila je vanjsku politiku u tim godinama ali će tek sa vlašću Republikanaca, a ne kralja ili diktatora Franca, ogromno područje Zapadne Sahare dospjeti pod špansku upravu
Tek tada je Španija učinkovito počela kontrolirati teritorije koje su joj do tada pripadale samo na papiru. Još u 15. stoljeću Španci su pokazivali interes za naseljavanje na rubu Sahare. Njihovo prvo naselje u tom dijelu Sahare datira iz 1476. godine, kada je Diego García de Herrera, gospodar Lanzarotea, izgradio utvrdu koju je nazvao Santa Cruz de la Mar Pequena, a koju je kasnije uništio sultan El Wartassi.
Špansko prisustvo otvorilo je i apetite Portugalaca, koji su također počeli upadati u to područje, što je okončano Ugovorom iz Sintre (1509.) u kojem su postavljene granice obje države.
Sultani Maroka nisu vladali dalje od juga rijeke Nun, ali ni Španija nije uživala stvarni suverenitet na tom području. Tijekom upada Leopolda O'Donnella 1860. godine, kada je zauzet Tetouan a marokanski sultan potčpuno potčinjen Špancima, potpisan je mirovni ugovor koji je u svom osmom članu otvorio vrata španskoj kontroli dijela Afrike zvanog Zapadna Sahara a koji obuhvaća nekoliko afričkih država.
Godine 1884. Španiji se pred međunarodnom zajednicom priznaju prava na tom području, posebno u obalnom pojasu prema Kanarskim ostvrvima a u oktobru Španija šalje vojnu ekspediciju kako bi preuzela kontrolu nad ribolovnim pojasom kako bi se sa jakim adutima mogla predstaviti na Berlinskoj konferenciji koja je trebala započeti sljedećeg mjeseca.
Tada se već znalo za ribolovno bogatstvo tih voda ali je trebalo proći još pola stoljeća prije nego što se spoznala dodatni kvalitet saharskih prirodnih bogatstava. Naime, 1949. godine španski geolog Manuel Alia Medina otkrio je gigantske naslage fosfata u regiji Bucraa. Fosfati, željezo, nafta i plin učinili su da ta regija postane predmetom želja Španaca ali i Francuza, Bnritanaca i, naravno, Marokanaca.
Godinama kasnije, Svjetska banka će klasificirati teritorij Saharawa kao najbogatiji u cijelom Magrebu i jedan od najcjenjenijih u Africi, zbog rezervi minerala i obilja ribe.
Početkom 20. stoljeća Španija i Francuska uspostavile su konačne granice svojih kolonija u Africi, dogovarajući se o trenutnim granicama Zapadne Sahare. Godine 1934. nakon vojne akciuje čitava teritorija dospjeva pod špansku upravu. Sve do izbijanja građanskog rata u Španiji, zapadnu Saharu su čvrsto kontrolirale španske republikanske vlasti.
Vođe plemena Saharawi tada su potpisale prijateljski molbu koja će dovesti do nastanka teritorija poznatog kao "Španska Sahara". Kasnije će ta teritorija postati dijelom provincije španskog protektorata 1957. godine, međutim, zbog toga izbijaju oružani sukobi a snažan diplomatski pritisak natjerao je diktatora Franca da popusti. Rezolucija UN-a 1960. godine uključila je narod Sahrawi među kolonizirane narode s pravom na samoodređenje i nezavisnost.
Suočen s marokanskim planovima za aneksiju cijele španske Sahare i borbama sa sve nasilnijim nacionalističkim oslobodilačkim pokretima, Franco je pristao organizirati referendum kako bi se udovoljilo zahtjevima Ujedinjenih naroda. Ali važni rudarski interesi španskih kompanija usporili su povlačenje.
Ipak, kako se Francova diktatura bližila kraju, kralj Hassan II izvršio je pritisak na Španiju i međunarodnu zajednicu takozvanim "Zelenim maršom", koji su dijelom sponzorirale SAD.
Incidenti poput ustanka koji se dogodio 17. jula 1970., prisilili su Španiju da primijeni silu protiv pokreta za nezavisnost. Uslijedio je „Zeleni marš“, invazija 350.000 Marokanaca, koji su iznenadili Špance u trenutku tranzicije vlasti u Madridu, nesposobne odgovoriti na vojnu akciju koju je podržala CIA.
Nakon odlaska španskih trupa iz Sahare, marokanske su snage počele progon i bombardirale fosforom i napalmom civilno stanovništvo Saharawa. Hiljade Saharavija pobjeglo je noseći nacionalne dokumente sa španskim novcima u džepu.
Sada se sukob između Maroka i Fronta Polisario ponovo rasplamsao nakon što je tri desetljeća bio prekinut sporazumom koji su garantirali Ujedinjeni narodi.
