Sarajevo, balkanski ratovi, budimpeštanski trg Bosnyák tér... To su vjerojatno stvari koje prosječnom Mađaru padaju na pamet kada naiđe na riječ Bošnjak. Ali malo njih vjerovatno zna da postoje Bošnjaci koji već više od stoljeća žive u njihovoj zemlji.
Za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije svi koji su živjeli u Bosni i Hercegovini, dakle katolici, pravoslavci i muslimani, su se nazivali Bošnjacima, tako se i dan-danas u Mađarskoj prišadnici te etničke skupine najčešće nazivaju Bošnjacima. No, izuzetno bitna razlika je u tome što u slučaju Bošnjaka u Mađarskoj naziv ne znači islamsko porijeklo, kao što je to u pitanju danas u Bosni i Hercegovini, već samo geografsko porijeklo. Bošnjaci u Mađarskoj su tradicionalno katolici i sebe smatraju Hrvatima, odnosno, Bošnjacima-Hrvatima.
Bilo je nekoliko pokušaja da se ta etnička skupina prizna kao legalna nacionalnost, ali to nije podržao mađarski parlament, a protivili su se i Hrvati u Mađarskoj jer bi to podijelilo hrvatsku manjinu na isti način kao što se to događa u Srbiji. Treba znati da u mađarskoj žive i Bunjevci, koje su Turci naselili s područja Dalmacije tokom širenja na bajaško-mohačko područje.
Danas se u mađarskoj koristi etnički naziv rác kao grupni naziv za katoličke Hrvate, Bosance i Dalmatince, odnosno Bunjevce. U mjestu Ercsi i njegovoj okolini, u pustare i salaše Rákovi iz Ercsija prvi su se put naselili 1629-30. pod vodstvom bosanskih franjevaca. Mađarska naselja Ercsi, Ráckeresztúr i Aggszentpéter do tada su potpuno ispraznili Turci koji su zauzeli Budim 1541. godine. Bosanski franjevci pripadali su provinciji Bosni Srebrenoj.
Sa franjevcima je tijesno surađivao Farkas Rácz, koji je sklopio savez s mađarskim veleposjednicima po imenu Dombay, Dallos i Torkos u pitanju naseljavanja. Od tada su se porezi plaćali i mađarskim i turskim posjednicima na tom području, jer je "Ercsin" (rácul) pripadao turskom sandžaku Budim. Oni koji nisu mogli podnijeti ove teške i bolne godine nastavili su se seliti, pa su se smjestili u mjstima Sóskút i Tárnok. Oni koji su ostali bavili su se ratarstvom, stočarstvom, uzgojem vinove loze i voća, a pokrenute su i vodenice na Dunavu. Tako se Ercsi, o čemu svjedoči i tadašnji grb, već 1638. spominje kao "Grad Blažene Gospe".
Kuće su im bile građene od nabijenih zidova od blata, a krov od trske. Za ograde su koristili trsku, kukuruz, stabljike suncokreta. Kuća debelih zidova, koja je bila okrečena, imala je malene, jedva vidljive prozore. Uređenje interijera kuće počinjalo je s kuhinjom u sredini. Odavde se desno i lijevo otvarala jedna soba. Soba koja je gledala na ulicu nazivala se čista soba, ako nije bila potrebna, koristila se samo za vrijeme praznika, bolesti ili blagoslova djeteta. Zid je bio ukrašen slikama svetaca i obiteljskim fotografijama. Strop je posvuda imao grede, a pod je bio zemljan. U kuhinji se kuhalo samo zimi, većina posuđa bila je ovdje.
U dvorištima nije bilo bunara, voda se dovozila iz Dunava a u nastavku kuće izgrađena je štala za volove, konje i krave. Većina djece išla je u školu samo zimi ili naizmjenično, kada bi dijelili cipele ili čizme. Odjeća dječaka bila je bijela lanena košulja i duge bijele hlače, crni prsluk i tamni šešir. Djevojčice su radnim danom nosile duge bijele pregače, jednostavne bluze, a praznicima prsluke i prsluke. Suknja je također izrađena od jednostavnog šivanog materijala s mnogo nabora. Ruho djevojaka i djevojaka bilo je lijepo i radnim danom, ali su za blagdane najljepše izlazile navečer u crkvu ili u krčmu.
Pedesetih godina 16. stoljeća Rácovi iz Erca sagradili su rudimentarnu crkvu za sebe, ali pravu prvu lijepu crkvu sagradili su 1698. nakon drugog velikog naseljavanja. Godine 1690. ponovno dolazi do velikog naseljavanja Južnih Slavena, u Ercsi dolazi i nekoliko hiljada Hrvata, Bošnjaka, Dalmatinaca.
Godine 1698. na obali Dunava pod vodstvom bosanskog franjevca svećenika Marka Bulajića i proizvođača Pétera Radonovicsa izgrađena je račka crkva. Podignuta je u čast Blažene Djevice Marije, prema zapisima oko 1700. godine. Većina Bošnjaka iz Ercsija stradala je u Drugom svjetskom ratu. Ali i danas su ostali sela i vinogradi nazvani po njihovim precima: Novi Sad (Újsor), Déra, Boszton, Krisan Dolina, Kamenica Brda, Bunarina, Bezdan, Szlatina, Bjeli jendek, Rávna...
