Postao je prava atrakcija u svom selu Bugisa, u istočnoj Ugandi. Ali sada kaže da želi prestati i da nema više snage. "Već sam naučio lekciju iz svog neodgovornog stava, imam toliko djece o kojoj se ne mogu brinuti", kaže. Njegova brojna porodica živi u vrlo trošnoj kući s limenim krovom. „Slabog sam zdravlja i imam manje od jednog hektara zemlje za tako veliku porodicu, dvije moje žene su otišle jer im nisam mogao osigurati ono najnužnije, poput hrane, obrazovanja ili odjeće“, kaže nezaposleni otac.
Kako bi spriječile daljnji rast porodice, njegove žene uzimaju kontracepcijska sredstva. „On ne vodi računa o sebi“, kaže jedna. U Ugandi je dopuštena poligamija. Musa Hasahya Kesera se prvi put oženio 1972. godine, kada je imao 17 godina, na tradicionalnoj ceremoniji. Prvo dijete rodilo se godinu dana kasnije. “Budući da smo bili samo dvoje djece, moj brat, moji roditelji i prijatelji savjetovali su me da oženim nekoliko žena kako bismo imali mnogo djece i povećali naše porodično bogatstvo”, objašnjava.
Privučeni njegovim statusom trgovca stokom i mesara, nekoliko mještana ponudilo mu je ruku svojih kćeri, od kojih su neke još bile maloljetne što je zabranjeno od 1995. godine. S godinama Musi više ne polazi za rukom da identificira svoju vlastitu djecu. “Sjećam se samo imena prvorođenih i zadnjih, većine ostalih se ne sjećam”, priznaje, pregledavajući hrpe starih bilježnica kako bi pronašao detalje o njihovim rođenjima. "Njihove majke su te koje mi pomažu identificirati ih", kaže on.
Priznaje da se teško sjeća i imena nekih svojih žena. Mora zamoliti jednog od svojih sinova, Shabana Magina, 30-godišnjeg učitelja, da mu pomogne voditi porodične poslove. Shaban je jedno od rijetke njegove djece koje je išlo u školu. Za rješavanje nesuglasica, kojih u porodici ne manjka, svaki mjesec organizuju se sastanci.
Stanovništvo Bugise uglavnom živi od poljoprivrede, uz male usjeve riže, manioke i kahve, te od stoke. U porodici Muse Hasahya Kesera, neki pokušavaju zaraditi novac ili hranu obavljajući poslove za svoje komšije ili provode dan skupljajući drva i vodu, često pješačeći na velike udaljenosti. Drugi ostaju kod kuće. Žene pletu prostirke dok muškarci kartaju u hladovini. Kad je ručak gotov - najčešće kuhana kasava - otac porodice izlazi iz svoje kolibe i zove ostale da stanu u red za jelo.
“Ali jedva da imamo dovoljno hrane. Djecu možemo nahraniti jednom ili dva puta kada su dobri dani”, objašnjava Zabina, treća supruga Muse Hasahya Kesera, koja kaže da se nikada ne bi udala da je znala da njen muž ima druge žene. “Doveo je četvrtu, pa petu i tako sve dok nije došao do dvanaest”, kaže ona uzdišući. Samo njih sedam još živi s njim u Bugisi. Dvije su otišle, a tri su u drugom, dva kilometra udaljenom grad, jer ono što porodično imanje daje nije dovoljno za sve.
