Hašemitsku kraljevinu Jordan potresa ozbiljna politička kriza izazvana navodnom urotom unutar vladajuće kraljevske porodice. Jordanske vlasti tvrde da su uspjele osujetiti i spriječiti navodnu pripremu državnog udara protiv kralja Abdulaha i njegovog režima. U središtu krize bivši je prijestolonasljednik i polubrat jordanskog monarha, princ Hamza, koji je smješten u kućni pritvor pod sumnjom da je svojim ponašanjem, kao dio urote, pokušao destabilizirati krhki jordanski politički poredak. Princ Hamza inače je popularna ličnost u Jordanu i smatra se izrazito religioznim i skromnim članom kraljevske porodice, a posebno je omiljen među običnim građanima, što zbog svoje blage naravi, to još više zbog frapantne sličnosti s ocem, bivšim monarhom Huseinom.

Hamza je u vrijeme očeve smrti bio isuviše mlad da bi mogao biti imenovan za kralja, što je, navodno, bila želja kralja Huseina, koji je ipak imenovao starijeg sina Abdulaha, s tim da Hamza bude sljedeći u redu za hašemitsko prijestolje. Međutim, kralj Abdulah oduzeo je 2004. godine princu Hamzi titulu prijestolonasljednika i, umjesto njega, za nasljednika imenovao svog sina Huseina II. Hamza se, prema medijskim izvještajima, još nalazi u kućnom pritvoru i ranije je odbacio bilo kakve optužbe za urotu, ali je jordanski politički sistem ocijenio korumpiranim i nepravednim prema 10 miliona stanovnika ove zemlje.

OTKUD OPTUŽBE PROTIV PRINCA HAMZE

Zahvaljujući posredničkoj ulozi starijih članova kraljevske porodice i intervenciji nekih sigurnosnih dužnosnika, princ Hamza samo je opomenut za navodnu lahkoumnost i avanturizam, a pristao je da potpiše i dokument kojim je jasno potvrdio svoju odanost kralju, državi i aktuelnom političkom poretku i obavezao se da svojim postupcima neće dovoditi u pitanje sigurnost i stabilnost kraljevine. Dovođenje princa Hamze u vezu s navodnim pokušajem svrgavanja kralja Abdulaha prvi je ovakav slučaj u protekle dvije decenije. Vladajući režim optužio je princa Hamzu za pretjeranu bliskost s utjecajnim, a u novije vrijeme nezadovoljnim plemenskim vođama koji u historijskom smislu čine važan oslonac, pružaju stanoviti historijski legitimitet i pomažu opstanku Hašemitske kraljevine. Pored bliskosti s plemenskim klanovima, režim također osuđuje prinčevu navodnu bliskost s građanskim pokretom Herak, koji se nakon tzv. “Arapskog proljeća” pojavio kao vodeći opozicioni koalicioni savez i okosnica antivladinog djelovanja i kao organizator učestalih protestnih skupova protiv Vlade Jordana zbog loše ekonomske situacije, nezaposlenosti i opće društvene stagnacije koju je dodatno potaknula kriza izazvana pandemijom novog virusa korona. Ekonomska i politička kriza dodatno je povećana zbog opće regionalne nestabilnosti, posebno zbog priliva više od milion sirijskih izbjeglica raseljenih uslijed decenijskog rata, koji su spas pronašli u susjednom Jordanu, te zbog zabrane djelovanja koju je Vlada uvela protiv “Muslimanske braće”. Inače, “Muslimanska braća” najveća je islamska politička i vjerska organizacija koja u Jordanu, za razliku od drugih arapskih monarhija, već više od pola stoljeća djeluje ne samo kao legitimna već i kao najozbiljnija politička i parlamentarna grupacija. U jednom momentu, predstavnici “Muslimanske braće”, putem Fronta islamske akcije (IAF), koji je djelovao kao politička partija, osvojili su čak četvrtinu mandata u Jordanskom parlamentu. Za razliku od drugih arapskih monarhija ili pak Egipta, koji su zabranili rad “Muslimanskoj braći”, a neke zemlje su ih čak proglasile terorističkom organizacijom, Jordanska kraljevina tradicionalno baštini odlične odnose s ovim muslimanskim pokretom koji je kroz historiju Jordana, u različitim periodima, hašemitskim vladarima služio ne samo kao podrška i važan izvor islamskog legitimiteta već i kao strateški koalicioni partner režimu u obračunu s različitim ideološkim protivnicima vladajuće monarhije, poput panarapskog nacionalizma, naserizma u Egiptu, socijalističkog basizma u Siriji i Iraku i, dakako, palestinskog oslobodilačkog pokreta koji predvodi sekularno orijentirani (Fatah) pokret koji je ideološki naginjao ljevičarskim socijalističkim tendencijama.

Konfrontacija vladajuće hašemitske monarhije s pripadnicima Fataha kulminirala je oružanim sukobom poznatim kao Crni septembar, koji se odigrao 1970. Ovaj oružani sukob (bukvalno masakr) prijetio je da sruši monarhiju Jordana. Nakon njegovog okončanja u korist vladavine kralja Huseina, Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO), predvođena Yasserom Arafatom, i njene različite frakcije bili su primorani napustiti Jordan, nakon čega su utočište pronašli u Libanu. Pomenuti međuarapski ideološki sukob trajao je desetak dana, za vrijeme kojeg je poginulo između četiri i deset hiljada ljudi, većinom nevinih civila. Zanimljivo je da je oružanim snagama na strani jordanskog kralja Huseina u gušenju ove palestinske pobune komandirao tada još nepoznati pakistanski brigadir Ziaul Haq, koji će kasnije vojnim udarom preuzeti vlast u svojoj zemlji i postati predsjednik Pakistana.

ULOGA IZRAELA I SAUDIJSKE ARABIJE

Neki posmatrači političkih prilika na Bliskom istoku prošlogodišnje sporazume o normalizaciji odnosa nekih arapskih zemalja s Izraelom, koji su potpisani u septembru, te masakr u palestinskim logorima Sabra i Šatila u Libanu, koji se također desio u septembru, i Crni septembar 1970. simbolično dovode u vezu s naporima Izraela i njegovih saveznika u cilju slabljenja palestinskog otpora izraelskoj okupaciji i sa strategijom sistematske marginalizacije ideje o ostvarivosti palestinske nacionalne države i, dakako, strategijom suzbijanja Irana i njegovog okruženja, kao države predvodnice tzv. osovine otpora, koja podupire oružani otpor Palestinaca protiv izraelske okupacije.

Jordanski vicepremijer Ayman al-Safadi priznao je da se radilo o pokušaju ugrožavanja sigurnosti državnog poretka i stabilnosti, ali i da su jordanske sigurnosne službe taj pokušaj osujetile i na vrijeme spriječile. Brojne arapske i druge muslimanske zemlje, uključujući Iran i Tursku, izrazile su podršku kralju Abdulahu i očuvanju stabilnosti Jordana. Pored princa Hamze, u vezu s urotom dovodi se i bivši ministar finansija Bassem Awadullah, bivši specijalni izaslanik Jordana za odnose sa Saudijskom Arabijom, koji je također uhapšen pod optužbom da je pripremao pobunu u cilju svrgavanja vlasti kralja Abdulaha, kultivirajući pritom veze s jordanskom političkom opozicijom u inostranstvu.

Neki analitičari, kao što je italijanski ekspert za Bliski istok i iskusni bivši diplomat Marko Carnelos, pored brojnih unutrašnjih pitanja političke i ekonomske krize u zemlji i tinjajućih tenzija unutar vladajuće kraljevske porodice, te nezadovoljstva princa Hamze i njegovih simpatizera položajem unutar monarhije, nedavna hapšenja i navodni pokušaj svrgavanja poretka u Jordanu također dovode u vezu s mogućnošću uplitanja vanjskih faktora koji gaje animozitet prema kralju Abdulahu, prije svega Izraela i Saudijske Arabije.

Komentirajući navodni osujećeni državni udar u Ammanu, Carnelos ističe, naslanjajući se na dobro obaviještene eksperte iz regije, da je zapravo pravi udar izveden, i to sasvim uspješno, od strane vladajućeg režima protiv popularnog princa Hamze i njegovih simpatizera. Naime, Jordan zauzima strateški enormno značajan položaj na Bliskom istoku, posebno kao tampon-zona između Izraela i njegovih neprijatelja. Većina, čak 70 posto stanovnika Jordana, porijeklom su Palestinci. Vladajuću klasu u Jordanu čine tradicionalna arapska beduinska plemena čije je ishodište istočna obala rijeke Jordan i utjecajne trgovačke porodice čiji su preci prije čitavo stoljeće izrazili lojalnost da će služiti Hašemitskoj monarhiji. Bez značajnijih prirodnih resursa, Jordanska monarhija opstaje zahvaljujući ponajviše ekonomskoj pomoći SAD-a, Zapada i bogatih arapskih zemalja, koje osigurava kapitalizirajući na svom strateški važnom položaju tampon‑države, pritom primoran da balansira između različitih, često opasnih i kontradiktornih političkih interesa moćnijih regionalnih igrača od Jordana koji se nadmeću za primat u susjedstvu. Neki se čude kako je Jordan uopće opstao u previranjima i sukobima koji su izazvali dešavanja nakon “Arapskog proljeća”. Naravno, za svoj opstanak Amman prije svega može zahvaliti Izraelu, kojem je potreban, Americi, koja ga podupire kao “oazu stabilnosti” i ratom zahvaćenom vrtlogu urušavajućeg Bliskog istoka, i prilivu finansija iz Rijada i drugih bogatih zemalja zaljeva.

OPASNI PLANOVI TEL AVIVA

Ako je situacija takva, a čini se povoljnom za vlast u Ammanu, kome onda i zašto smeta Abdulahova vladavina na hašemitskom tronu da bi imao razloga da ga pokuša destabilizirati ili svrgnuti s vlasti? Postoji škola mišljenja koja vjeruje da je u Izraelu, uslijed sve većeg pomjeranja vladajuće političke ideologije ka ekstremnoj desnici, sve snažniji otpor izraelskih političkih planera i vladajuće klase ideji o dvije države kao rješenju izraelsko-palestinskog spora. Zbog pretenzija Izraela, koji pod okupacijom već drži značajne palestinske teritorije na Zapadnoj obali, a vlast Izraela već neko vrijeme otvoreno govori o aneksiji tih teritorija i njihovog pripajanja Izraelu, u nekim strateškim krugovima unutar Izraela razmatra se i mogućnost da bi Jordan, zapravo, mogao zamijeniti Palestinu, čijem osnivanju teži palestinski narod, PLO, Hamas i druge snage palestinskog otpora, i apsorbirati ostatak dijelova palestinske teritorije i njihovu populaciju nakon što Izrael anektira okupirani dio nad kojim namjerava proglasiti puni suverenitet Izraela. Ovaj radikalni i opasni plan seže još u vrijeme Ariela Sharona, ali je ranije bio neizvodiv zbog opredijeljenosti umjerenijih izraelskih snaga za mir s Palestincima na bazi rješenja o dvije države. Danas, pak, Izraelskim parlamentom dominiraju ultranacionalističke ekstremističke snage bez čije podrške vlast Benjamina Netanyahua ne bi bila moguća. U tom kontekstu treba posmatrati i izuzetno loše odnose izraelskog premijera i jordanskog kralja Abdulaha. Tenzije na relaciji personalnih odnosa dvojice državnika kulminirale su nedavno restrikcijama Izraela glede posjete Mesdžidul-aksi za pripadnike jordanske kraljevske porodice, na koje Hašemitska kraljevina polaže pravo kao njihov zaštitnik. Jordan je uzvratio onemogućivši pravo prelijetanja jordanskog zračnog prostora izraelskom premijeru.

Budući da su 70 posto jordanske populacije Palestinci porijeklom, a izuzetno su uspješno integrirani u jordansko društvo, vodeći palestinski biznismeni igraju značajnu ulogu i imaju snažan utjecaj u jordanskoj politici. Oni se također zalažu za pravedno rješenje spora između Izraela i Palestine i nikad neće dozvoliti politička rješenja koja bi išla na štetu Palestinaca. Izraelska ekstremna desnica, pak, koja je danas u usponu, sanja o konfederalnom rješenju spora i zagovara podjelu Palestine između Izraela i Jordana, čime se zauvijek onemogućilo stvaranje nezavisne palestinske države. Prepreka na putu ostvarenja ovog plana izraelskih ekstremista jeste palestinska nacionalna ideja i pet i po miliona Palestinaca koji danas žive na teritoriji između obala Mediterana i rijeke Jordan, a čije pravo na vlastitu državu priznaje cijeli svijet. Izrael je suočen s ovom realnošću i geopolitičkom stvarnošću zbog svoje minijaturne veličine i ovisnosti o SAD-u, koje sve više gube interes za ozbiljniji angažman na Bliskom istoku jer to više ne diktira njihov vitalni nacionalni interes.

TEST ZA RAZOČARANOG PRINCA

Ako magično rješenje ne pronađe u nekoj vrsti dogovora s Jordanom, Izrael je suočen s Bidenovom administracijom koja neće odustati od rješenja na bazi dvije države. Kralj Abdulah neće pristati na bilo kakve neprincipijelne dogovore s Izraelom glede Palestine. Dokaz tome jeste njegovo suprotstavljanje Trumpovom i Netanyahuovom planu da anektira dobar dio okupirane palestinske Zapadne obale, a Abdulah se usprotivio i normalizaciji odnosa drugih arapskih zemalja s Izraelom preko leđa i mimo volje Palestinaca. Stoga, on je danas za Izrael i njegove planere nepouzdan partner.

 Položaj Jordana kao mosta koji povezuje Izrael s ostatkom arapskog svijeta također sve više gubi na snazi, uslijed već potpisanih Abraham sporazuma o normalizaciji odnosa Bahreina, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Maroka s Izraelom, kojem bi kasnije mogle pristupiti i neke druge arapske monarhije, strateški značaj Jordana kao tampon‑države gubi na značaju uslijed novonastale situacije. Upravo zbog ovakvih političkih odnosa i geopolitičkih prilika, te apetita izraelskih desničara i principijelnog stava jordanskog kralja Abdulaha spram Izraela, neki posmatrači vjeruju da bi pokušaj državnog udara u Ammanu, da je kojim slučajem uspio, bio u interesu ekstremista u Izraelu i nekih njihovih bliskih saveznika među Arapima. Jedan bivši indijski diplomat, izvanredan poznavalac političkih odnosa u arapskom svijetu, smatra da bi se, da je pokušaj državnog udara u Ammanu bio uspješan, time otvorila mogućnost konfederalnog rješenja Palestine i Jordana u korist Izraela, čemu bi posredovali neki moćni palestinski akteri u inozemstvu koji također u konfederalnom rješenju vide svoju korist, a koji imaju snažan utjecaj na neke utjecajne i bogate segmente palestinske elite u Jordanu. Promjenom na čelu Jordana, da je do nje došlo, Jordan bi bio kooptiran u izraelsku orbitu i, kao takav, postao bi odskočna daska za prodor Izraela prema Siriji i Iraku, pa čak i Turskoj i Iranu, smatra ugledni indijski diplomat M. K. Bhadrakumar. Eventualna promjena režima u Ammanu, u ovom momentu, bez obzira na javno izraženu podršku jordanskom monarhu Abdulahu od strane arapskih susjeda, savršeno bi se uklopila u širi geopolitički i strateški plan za preuređenje Bliskog istoka po mjeri Izraela. Tome također idu u prilog intenzivne diplomatske, vojne i obavještajne aktivnosti koje su u toku, iako često ispod radara, i koje se poduzimaju širom regije, u cilju konsolidacije izraelskih interesa i suzbijanja iranskog utjecaja. Tome svjedoči i približavanje Iraka, kojim rukovode većinski šiiti, vodećim arapskim monarhijama i obećane investicije.

Treba imati u vidu da se politička i sigurnosna vizija Bliskog istoka i palestinsko pitanje u očima Izraela i kralja Abdulaha od Jordana itekako razlikuju. Jordanska kraljica Rania Al-Abdulah, također, dijete je palestinskih roditelja sa Zapadne obale. Njegova veza s Palestinom je čvrsta. Stoga, bez obzira na brojne probleme i ekonomske poteškoće s kojim se suočava Jordan, ne treba isključiti mogućnost vanjske destabilizacije, pa čak i svrgavanje njegove vlasti jer kralj Abdulah predstavlja prepreku ostvarenju plana za novi Bliski istok. Princ Hamza vjerovatno je samo kolateralna šteta i neoprezni razočarani princ testiran u velikoj igri za kontrolu strateški značajnog Jordana u pripremi finalnog rješenja za Palestinu na čijem se putu kralj Abdulah ispriječio kao ozbiljna prepreka. Benjamin Netanyahu planira anektirati dvije trećine Zapadne obale, uključujući i dolinu rijeke Jordan, koja obiluje vodom i mineralima. Bez pristanka Jordana na konfederalno rješenje za Palestinu, izraelski planovi neće se moći ostvariti.