Da je metaforični „vodeni žig“ na svakoj od desetak dosad objavljenih Hajdarevićevih knjiga, kojima se, recimo to naglas, ovaj ljubavnik vodenoga elementa možebitno štiti od pjesničkoga unificiranja i krivotvorenja, za poznavatelje novijega bosanskohercegovačkoga pjesništva bezmalo je tautologija ravna onoj kiši koja kiši. Pjesnik se uvirima i izvirima, ušćima i obalama, ostrvima/otocima i lađama/brodovima (kadšto kišama i ponornicama), dakle „gradbenom elementu“ čovjekovu – i svemu što k njemu vodi ili, drukčije rečeno, svemu organskom i anorganskom što je s njim u odnosu – tako izdašno, plodno i zaručnički davno obećao, da nije tek štos reći da je imaginirao vlastiti vodeni planet poezije.
Na njegovu je početku prvozbirka lijepa, pomalo nepronična značenja Seobe obala, a svoju pjesničku bilancu zaokružuje stihozbirkom Drukčije obale. Hoćemo, naime, reći da je dosadašnji autorov četrdesetgodišnji pjesnički izron riječi na površinu odreda isporučivao slike i sintagme koje su nam izrijekom otkrivali opsesivan pjesnički portret stvarnosti lirskoga kazivača cijelim svojim bićem determiniranoga vodom i omeđenog zavičajnim ponornicama. Opsesivan i u smislu učestalosti, i u smislu vjere u njegovu metaforičnu zalihu odnosno nepotrošivost.
Iz matice toga pjesničkoga poduhvata račvaju se brojni podtemati i motivika koji pjesnički razrađuju socio-kulturne nelagode subjekta, okolnosvjetske deformacije, rat i poraće, fenomenologiju svakodnevnice, resemantiziranje tradicije (sonetna praksa, rubaije), topose svete povijesti, sržna pitanja lirike i jezika pjesništva kojima posredujemo svijet. Dojma smo da je svoje „unutarnje vrtove“ u dosadašnjim knjigama ovaj autor brižljivo i marno stihovno kultivirao – s mjerom i duhom, intuicijom rasnoga arheologa stvari i bića, kazanoga i neizrecivoga, bjelodanoga i naslućenoga, prisutnoga i odsutnoga – i time se legitimirao kao izrazit metafizički modernist, koji nije odveć hajao za diktature novih pjesničkih moda što ih je kritika, počesto gubeći iz vida nijanse, podvodila pod postmodernističku ideju pjesme.
U odnosu na dominantne stilskojezične paradigme savremenoga bosanskohercegovačkog i bošnjačkog pjesništva, on je tvrdo stao na stranu egzistencije, itekako se trseći da njegova pjesma registrira ako ne bitak u smislu nekoć filozofsko-kulturoloških svjetonazora (Heideggerova ontologija i njegovi brojni teorijski nastavljači i privrženici), onda svakako, vatimovski rečeno, „iskustvo njegova krajnjega zalaska“. To ne znači da se autor i osviješteno i učestalo nije služio i asortimanom tzv. pjesništva slikovnoga mišljenja koje nije imuno na zavodljivost simbola, na patos i artizam, na, tradicionalno rečeno, lijepu pjesničku sliku, na imaginaciju pa i dozirani hermetizam. Naprotiv. Sve to, u konačnici, polučilo je knjigama guste metaforičko-simboličke prtljage, u kojima se jasno doznačuje Hajdarevićeva ideja pjesništva: ona implicira naslućivanje i evokaciju, konotiranje neke fatalne neizrecivosti u riječima, ali i rekontekstualiziranje arhetipova, tradiciju i savremenost istodobno.
Utoliko nam je teško posvjedočiti da Drukčije obale katalogiziraju posve nove uvide ovoga autora. Uz nipošto zanemarivu napomenu: one to, prema našem shvatanju pjesništva, i ne moraju jer je Hajdarević odavno dokazao svoju vrsnoću, potpuni ulog i cjeloživotnu odanost pjesničkoj disciplini u tako odsudna vremena (u vremenima kada se novo uvijek događa unutar nekih naslijeđenih obrazaca, svjestan da njegovoj pjesmi štošta toga prethodi; konačno, svjestan da se izvan tradicije kao ni izvan jezika ne može).
Time je demonstrirao širinu i oslobodio prostor za „ono nešto“ što ga prevozi na drugu stranu, upućuje na drukčije obale, što je vizura metafizičkoga pjesnika koji time spašava svijet i sebe („svoju dušu“, „svoje biće“ rekli bismo usuprot mondenim kritičarima tih tobože patrijarhalnih pojmova) u neblagonaklonom mu svijetu. Te obale nastanjuju figure reminiscencija, evokacija i insuficijencija, kadšto i iskonske, ometajuće tuge da njihovo kumuliranje, njihove razne lirske izvedbe vode k neumitnom zaključku da je za „novoga Hajdarevića“ pjesništvo ponajprije domovina sjećanja i sjete, a njegov iskazivač melankolični nomad trajno iseljen iz svijeta i useljen u sebe, bez iluzija o okućivanju, što je pjesnički zasigurno plodna perspektiva. I to useljen u vlastitu rezigniranu lucidnost kojoj su očigledne ovozemne rutinske inercije i lažne adrenalinske akceleracije.
Nomad bez „kuće i kućišta“, duševno uznemiren novim očištem/očištima (neko je s pravom tvrdio da je uznemirenost klica umjetnosti, vjere i mudrosti), u, po nama, antologijskoj pjesmi „Mogućnosti rastajanja“ pokazuje sjaj uvida, smjelost da se zakorači prijeko, možda na (ne)žuđenu drukčiju/drugotniju obalu. Demonstrira odvažnost izricanja i zato „odjavna špica“ ove pjesme zvuči naprosto zlokobno: „...samotne modre/ vene u kojima samoća Stvoritelja kuca...“ Time dolazimo i do tačke ključanja, klimaksa ove poezije u figuri osamljenosti koja je sitnim vezom, rafiniranim potezima istkala i selektivno popunila „prazna mjesta“ bića bačenoga u bjesove i muke vremena zadugo obesvećenoga prodavanjem riječi i „strahom od praznine“.
Taj je strah gotovo fiziološki, prošaran „umornim ružinim sjenama“ i njihovim mnogolikim odrazima: „uhođenjem uspomena“, „uzaludnošću“, „balkanskim mrakovima“, „sve krhkijom nadom“, „nasrtljivim zemaljskim prolaznostima“, „unakaženim rodom“, „izranjavanim obiteljskim stolom“, „mrtvim usnama“, „divljim nježnostima“ i tako dalje, i tome slično. Navodeći te slike nesustavno, tek ilustracije radi, želimo ukazati kako se lirski opis tjeskobe intenzivira. Po intenzitetu, ali i po formalnoj izvedbi, uz ranije spomenutu, pjesma o pejgamberu Ejubu, a. s., i još nekoliko njih (Božija radionica, U sobi kao u staklenoj lađi, Samac, Kako se u Džennetu oglašavaju zavičajni pijetli, Riječ, riječi), najviši su, po nama, dometi ove stihozbirke.
Smatramo važnim istaknuti da Hajdarević ima, recimo to tako, povjerenje u pjesnički jezik u koji je već ugrađena povijest pa se zato ne libi ahistoričnosti i zna da je njegov zadatak slutnja budućnosti koja ga je možda već sustigla. On također zna koliko je važan ritam sintagme, zna čemu služi ton i tempo, vodi računa o slogu pa i kada je posrijedi narativna rečenica kojom izriče puku obavijest, kada je, dakle, jezik tek u priopćajnoj funkciji. On nije pjesnik jezičnih bravura, jake ironije, parodije i humornosti, on se služi odranije poznatim sredstvima (magijskim, simboličkim i metafizičkim nabojima). Njegovi stihovi, usuprot odavna razglašenoj „smrti metafizike“, opovrgavaju pristranosti razuma koja je obuzela čovjeka našega vremena i sve društvene sektore koji ga nadziru. On još žilavo, ako hoćete s pokrićem, smatra da vjera i pjesništvo njeguju potrebu za smislom izvan razuma.
Ako to nije dovoljno agilnim procjenjivačima recentnoga književnog pravovjerja, posredovanjem važnoga hrvatskog pjesnika Nikice Petraka, dozivamo upomoć oštroumnoga gospodina Georgea Steinera, koji razmiče paučinu ponad ovih pitanja: „Pjesništvo utjelovljuje žeđ za transcendentalnom spoznajom koja nadilazi činjeničnost. Lepet krila nepoznatih bio je oduvijek u samom srcu poiesisa.“
