Puštanje armenskog teroriste koji je ubio Kemala Arıkana, generalnog konzula Republike Turske u Los Angelesu, na “uslovnu” slobodu samo je još jedan dokaz bijede američkog (i šire zapadnog) licemjerja kada je o terorizmu riječ.

Kemal Arıkan ubijen je 28. januara 1982. godine na putu od kuće prema konzulatu dok je u svom automobilu čekao da se promijeni svjetlo na semaforu. Dvojica atentatora/terorista prišla su automobilu i ispalila 14 metaka u Arıkana – to je inače bio klasičan modus operandi armenskih terorista kada su izvodili atentate na turske diplomate. Tadašnji predsjednik SAD-a Ronald Reagan ocijenio je da je to (ne)djelo terorizam.

Dok je jedan od ubica, pretpostavlja se Krikor Saliba, nestao bez traga, “Harry” Hampig Sassounian bio je uhapšen i na osnovu izjava očevidaca (najmanje troje ga je pozitivno identificiralo) osuđen na doživotnu robiju bez mogućnosti uslovnog puštanja na slobodu. Porota je ustanovila da je konzul bio meta samo zbog svoje nacionalnosti, i to je bilo ključno za nemogućnost uslovnog oslobađanja ubice. Kasnije ćemo o tome kako je to poništeno.

TOLERIRANJE ARMENSKOG TERORIZMA

Uzgred, to je bio drugi atentat na generalnog konzula Kemala Arıkana. Dvije godine ranije, 6. oktobra 1980, Harut Sassounian, Hampigov brat, izvršio je napad eksplozivnom napravom na Arıkanovu kuću. Harut je bio za to osuđen na 6 godina zatvora. Unatoč svim dokazima glede ubistva generalnog konzula, otac je javno za televiziju izjavio: “Drago mi je da je ubijen Turčin, ali moj sin to nije učinio.” Armenska dijaspora u kratkom je roku skupila 250 hiljada dolara (u ono vrijeme mnogo veće novca nego danas) za fond za odbranu Hampiga Sassouniana.

Oba brata bili su članovi terorističke organizacije “Komandosi pravde armenskog genocida” (Justice Commandos of the Armenian Genocide – JCAG), koja je, kao i “rivalska”, bolje reći komplementarna, “Tajna armenska armija za oslobođenje Armenije” (Armenian Secret Army for the Liberation of Armenia (ASALA), od sredine sedamdesetih do sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća izvršila na stotine terorističkih nedjela. Obje organizacije ustanovljene su u Bejrutu, gdje su braća Sassounian i rođena.

Armenski terorizam – termin je prvi put u naučnoj literaturi upotrijebio zvaničnik State Departmenta Andrew Corsun u studiji Armenski terorizam: profil, koja je objavljena u Biltenu State Departmenta 1982. i koja je izazvala burnu reakciju armenske dijaspore, što je rezultiralo distanciranjem i izvinjenjem State Departmenta – predstavljao je problem ne samo za SAD nego i za mnoge druge, prije svega evropske zemlje. Naime, u petnaest godina između 1975. i 1991. armenski teroristi izvršili su najmanje 300 terorističkih napada u više od dvadeset zemalja, od kojih su neevropske samo Liban i Iran, djelimično evropske Turska i Sovjetski Savez, a osim skandinavskih, nijedna evropska zemlja (kao ni SAD i Kanada) nije bila pošteđena terorističkih napada na svom tlu.

Dok je JCAG bio ograničen samo na turske mete i interese, ASALA je činila i neselektivno nasilje protiv zemalja s kojima nije uspostavila “dogovor”. Izvještaj američke obavještajne agencije (CIA) o ASALA iz 1983, koji je u “prečišćenoj” verziji pušten u javnost 2013. godine, jasno izdvaja Francusku, Švicarsku i Italiju kao zemlje koje su podlegle terorizmu i, u zamjenu za nenapadanje njihovih interesa, tolerirale prisustvo i aktivnost armenskog terorizma. Naravno, taj spisak nepotpun je bez južnog Kipra, Grčke, Kanade i samih SAD.

Kada se pogleda kaznena politika prema armenskim teroristima u različitim zemljama, apsurdno kratke kazne za armenska teroristička nedjela u evropskim zemljama i uopće tretman koji su teroristi imali, bijeda licemjerja s početka teksta jasnija je. Notorni primjer, ali daleko od toga da je jedini, jeste proces iz 1984. godine u Parizu četvorici pripadnika ASALA zbog zauzimanja turskog konzulata, držanja talaca i ubistva jednog čuvara. Predsjednik suda je prije svega presudio da se optuženi ne mogu nazivati “teroristima”. Optuženima je bilo dozvoljeno da drže tirade u kojima se osuđuje Turska, za proces potpuno nebitna antiturska pisma pjevača Charlesa Aznavoura i filmskog režisera Henrija Verneuila primljeni su kao dokaz. Na kraju su bili osuđeni na simbolične kazne (7 godina, minus godina u pritvoru). Pušteni su 1986. godine.

Međutim, gledajući spomenuto, može se razumjeti da je kazna na doživotni zatvor Hampigu Sassounianu prije bila eksces nego pravilo. Možda je stvar do porote. No, američko pravosuđe svojski se potrudilo da “ispravi” tu grešku. Javni tužioci složili su se 2002. godine da odustanu od takozvane posebne okolnosti slučaja “nacionalnog porijekla”, čineći Sassouniana podobnim za uvjetni otpust u zamjenu za njegovo priznanje krivice i formalno izvinjenje. Tri je puta Odbor za uslovno otpuštanje u Kaliforniji odbijao zahtjev za puštanje (2006, 2010. i 2013), da bi ga 2016. odobrio, ali je to blokirao tadašnji guverner Kalifornije Jerry Brown. Odbor je ponovo odobrio zahtjev 2019, ali ga je sadašnji guverner Gavin Newsom blokirao u maju 2020. godine. Međutim, ovog je puta Vrhovni sud okruga Los Angeles poništio guvernerovu blokadu. Izjavom da se neće žaliti na odluku suda Newsom je praktično otključao vrata ćelije teroristi.

“Razočarani smo očekivanim uslovnim puštanjem na slobodu osuđenog ubice Harryja Sassouniana u Kaliforniji. Napad na diplomatu nije samo težak zločin protiv pojedinca, to je napad na samu diplomatiju”, tvitnuo je Antony Blinken, državni sekretar SAD-a, misleći, pretpostavljam, kako je obavio svoju diplomatsku dužnost. “Ubica” je faktički tačna, ali obmanjujuća formulacija. Terorista, gospodine sekretaru, terorista! No, šta očekivati od administracije koja naziva teroriste svojim “saveznicima” i naoružava ih do zuba? Šta očekivati od zemlje koja je izmislila (ne)pravosudnu crnu rupu u kojoj još uvijek drži 40 kidnapovanih ljudi protiv kojih ni optužnice ne može podići? Da, mislim na konclogor u zalivu Guantanamo. Pravdu?

TURKOFOBIJA I MRŽNJA PREMA ISLAMU

U eseju Transnacionalni izvori podrške armenskom terorizmu za jesenje izdanje Conflict Quarterly 1985 Michael M. Gunter, poslije početne konstatacije da je između 1975. i 1985. godine ubijeno 35 turskih diplomata i članova njihovih obitelji, a više od 300 ranjeno, prilično jasno pokazuje/dokazuje da su simpatije koje je zapadni svijet imao za armenski terorizam ukorijenjene u vjerovanju u jednostranu interpretaciju historije. “Tursku treba optužiti, suditi joj i osuditi bez mogućnosti bilo kakve odbrane koju su formirali povijesni, turski izvori.” Dodajući tome da je Osmansko Carstvo bilo jedan od vodećih neprijatelja hrišćanske Evrope. Ukratko – turkofobija i mržnja prema islamu u stanju su da “racionaliziraju” i “opravdaju” ubijanje nevinih među tzv. civiliziranim zapadnjacima.

Kako je, to je u oštrom kontrastu s individualnim činom turskog Armenca Artina Penika. Penik je bio krojač u Istanbulu. Zgrožen terorističkim zločinom ASALA-e na ankarskom aerodromu Esenboğa 10. augusta 1982. godine, kada su dva pripadnika te organizacije otvorila vatru na putnike u redu za pasošku kontrolu (ubijeno je devet ljudi – 7 Turaka, jedan Nijemac i jedna Amerikanka), a ranjeno sedamdeset i dvoje, ovaj “obični” Čovjek (veliko slovo namjerno), ophrvan tugom zbog ubijanja nevinih ljudi, samospalio se na istanbulskom trgu Taksim. Pet dana su se ljekari borili za njegov život.

Penik je intervjuiran za televiziju u bolnici dva dana prije smrti, tom prilikom pozvao je sve svjetske vlade da se ujedine protiv terorizma, izjavivši da će se one zemlje koje su tolerirale terorizam jednog dana suočiti s njim usmjerenim prema njima samima i poželio da Bog da sabura turskom narodu.

U bolnici ga je posjetio tadašnji armenski patrijarh Shnork Kaloustian, koji je Artina nazvao “simbolom armenskog nezadovoljstva ovim brutalnim ubistvima”. Patrijarh se ipak morao ograničiti na turske Armence, jer većina onih van Turske slave teroriste/ubice bez ikakvog srama i dan-danas. Nema nikakve sumnje da će slaviti i ovu posljednju travestiju pravde.