Vjerujem, želim i nadam se, iako možda uzaludno, da će ovih dana različite institucije, udruženja građana i jedna politička stranka dosta pominjati našeg dragog sugrađanina i čovjeka koji je bio zaljubljen u svoju Zenicu i Bosnu i Hercegovinu, našeg Salku Džananovića. Svi oni imaju više prava od mene reći da je Salko, naš Mrki, među prvima u BiH a prvi u poslijeratnoj Zenici izgradio prodajni objekat na Bristu, koji je bio na evropskom nivou i pružio nam priliku da se počnemo osjećati da je rat napokon završio.

Očekujem da Uprave i navijači Čelika zahvale za bezrezervnu i bezgraničnu podršku ovom kluba. Nadam se da će Grad Zenica iznaći načina da mu zahvali za viziju, trud i zalaganje prilikom izgradnje kompleksa na Kamberovića Polju. Uvjeren sam da će Mrkog dugo pominjati mali i veliki privrednici s kojima je poslovao i pružao im podršku da opstanu i povećaju svoje poslove. Jedino u šta sam apsolutno siguran je da će mu dragi Allah u dobra djela upisati njegov vakuf, džamiju Safija na Bristu.

Moja obaveza kao komandanta odbrane Grada Zenice je da osvijetlim i građanima koji nerijetko brzo zaboravljaju i malo znaju o nečijem učešću i angažmanu u odbrani BiH. Početkom agresije na BiH veliki broj građana se uključio dobrovoljno u odbranu BiH na različite načine. Rahmetli Salko je već na početku agresije spadao među ljude koji su zahvaljujući svom dugogodišnjem mukotrpnom i upornom radu imali i raspolagali određenim materijalnim i finansijskim kapacitetima. Te svoje resurse je nesebično davao na raspolaganje tadašnjem TO, a poslije ARBiH. Kako je agresija na BiH bila intenzivnija tako su i potrebe Armije bile izraženije. Često smo sjedili i dogovarali različite metode snabdijevanja vojske svim potrebama.

Jednom prilikom smo Načelnik OpŠtO Mirsad Ibraković, Ismet Begić (Almy), Ismet Bureković Garo (TP Zid), Nihad Konjić (FOTO NINO) i Salko-Mrki, razgovarali o najboljem načinu njihovog ličnog angažovanja i najsigurnijeg usmjerenja dobivenih sredstava i njihovih ličnih sredstava u funkciju odbrane. Dogovorili smo se da ih postavimo za pomoćnike komandanta za logistiku u Protivdiverzantske odrede OpŠTO Zenica. Od 01.12.1992. do 10.12.1993. Salko je obavljao tu dužnost. U tom periodu kad god nekih sredstava nije bilo, Mrki, Nino i ostali su ih kupovali vlastitim novcem i usmjeravali u jedinicu. Nikad nećemo saznati koliko je ranjenika prevezeno njegovim gorivom, koliko je paketa odneseno porodicama poginulih, ranjenih, koliko je izbjeglica nahranjeno, koliko uniformi i čizama kupljeno, a koliko zakrpljeno i popravljeno, jer su oni obezbijedili ljude, alate…

U jesen 1993. ulazilo se u drugu zimu rata. Nestašice su bile svakodnevna pojava. Logističko obezbjeđenje sve slabije. Jedno jutro su se pojavili i rekli "Komandante, idemo u zimu, voće je rodilo, trebamo angažovati ljude da se prave pekmezi, džemovi i ostalo da možemo vojnicima obezbijediti doručak". Danima su naši građani, uz Salkino koordiniranje na različitim lokacijama u gradu i po selima, brali voće, kuhali ga i pripremali za zimu. Obezbijeđeno je samo tada preko 15.000 kg (15 tona) različitih proizvoda. Mjesecima dovoljno za vojnike, ali i izbjeglice u Zenici, te širom teritorije Trećeg Korpusa. Na taj način smo uspjeli lakše preživjeti najtežu ratnu zimu.

Želim svima da kažu svojoj djeci, kad god stanu ispred kompleksa na Kamberovića Polju, da prouče Fatihu, odaju počast na drugi način Salki Džananoviću, jer je hranio i snabdijevao njihove očeve u ratu, a njima nakon rata obezbijedio da ravnopravno sa svakim djetetom u svijetu imaju priliku uživati u ovosvjetskim zadovoljstvima. Neka je našem Salki rahmet, a porodici na ponos što su imali takvog muža, oca, djeda.

Autor je ratni Komandant odbrane Grada Zenice, kasnije komandant 303. Viteške brdske brigade 3.korpusa i još nekoliko armijskih jedinica